Za petnaestogodišnjeg Ivana Vujčića iz istoimenog zaseoka u predgrađu Imotskog, koji je tek napustio osnovnoškolske klupe i upisao prvi razred jezične gimnazije "Dr. Mate Ujević" u Imotskom, praznika gotovo nije ni bilo. Devedeset posto ljetnih praznika proveo je u svojoj radnoj sobi za malim stolićem.
Ivan piše tekstove za svoju prvu knjigu. Morala bi izići tamo u prosincu, piše Slobodna.
Već je zgotovio veliki dio posla.
Dakako da će većina vas pomisliti kako je tema knjige ovog bistrog djeteta njegove dječačke dogodovštine, neki mali putopisi, lijepe teme iz osnovnoškolskih klupa, pa konačno i prve dječačke ljubavi i tome slično.
Kad tamo, ništa od toga. Ivan piše knjigu na 150 stranica o stradanjima na Bleiburgu, o križnom putu, o tjeskobnim trenucima naše povijesti. Petnaestogodišnjak i knjiga o tome!? U jednu ruku da ne povjeruješ, u drugu, fascinantno.
– Nisam vam ja u petom osnovne volio povijest. Nije me zanimala. Dobar sam učenik, ali mi je bila dosadna. I onda dolaskom prof. Filipa Strinića u šestom razredu mijenja se moj pojam o tom predmetu, posebno kada je hrvatska povijest u pitanju, pa prof. Denis Đerek.
Mene kao mlada čovjeka tada, u dvanaestoj i danas u petnaestoj godini, bunili su podaci o broju stradalih ljudi na Bleiburgu i križnom putu.
Netko piše da je ubijeno 20 tisuća ljudi, netko pola milijuna. Pa, Bože moj, kako to, kako se tako olako barata brojkama o ljudima, o žrtvama, baš kao da su to neke bezvezne matematičke brojke, kako se moglo na tako jednom mjestu u drugoj državi ubiti toliko ljudi. I ja sam počeo čitati, istraživati i to me toliko okupiralo da je, evo, i moja prva knjiga s tom temom – veli nam Ivan, te nastavlja:
– Meni kao dječaku stalno su navirala pitanja, kako se moglo ubiti toliko ljudi. Pa svaki ljudski život je najveće bogatstvo, kada jedan nestane, kažu, nestane i dio svijeta. I to me je pokrenulo.
Počeo sam u rujnu 2016. Onda proučavanje raznih arhiva, knjiga, sudska rješenja nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, internet, komunikacija s povjesničarima. Moja knjiga govori općenito o Bleiburgu, križnom putu, u njoj ima stvari koje još nisu objavljenje i nisu bile dostupne javnosti, a sam sam ih istražio.
Dajem ja tu i svoj osvrt. Tražio sam pomoć od struke, povjesničara, pisao, slao mailove, nitko se nije javljao. Nisu vjerovali da ja s 15 godina to želim istražiti. I, eto, prije dva mjeseca javila mi se povjesničarka Blanka Matković, predsjednica družbe povjesničara "Dr. Rudolf Horvat".
I, moram priznati, puno mi je pomogla. Knjiga je praktički pred završetkom, još neki detalji, uređenje fotografija koje sam prikupio i onda ide na recenziju kod prof. Stipe Pilića u Zagreb; priprema, tisak i promocija početkom prosinca. To će i koštati, a ja i roditelji nemamo novca. No, u mene vam je tako.
Uvijek mislim da će se netko javiti i pružiti mi pomoć.
Na našu molbu da nam malo otkrije detalje iz svoje prve knjige, Ivan nastavlja:
– Za vašu informaciju, evo i neki detalji, koji su me zbunili. Govore neki o 20 do 50 tisuća ubijenih, a samo u Kočevskom Rogu i još nekim stratištima u Sloveniji ubijeno je 80 tisuća. Ogromne su to razlike, iako nikada nećemo znati točan broj.
Postoje popisi stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije iz 1931. i Jugoslavije iz 1948. godine.
Vidi se da je 800 tisuća katolika manje, a broj pravoslavaca se povećao. I to nam može poslužiti kao neki argument, ali to još treba istražiti. Istražujem zašto se tu laže, sakriva, mora se jednom reći to je bilo, to je netko učinio i odati počasti tim ljudima. Jednostavno, istinito zaklopiti tu crnu stranicu naše povijesti.
Dio materijala sam crpio i iz razgovora s mojim susjedom sudionikom križnog puta, a i dva člana moje bliske rodbine nastradala su u Bleiburgu, no to nije bio i ključan moment moga bavljenja ovom temom.
Raduje me što me moji prijatelji podržavaju. Sjednem s njima i govorim im o tome i, nećete vjerovati, slušaju otvorenih očiju. Nakon ovoga slijedi i Jasenovac. I tu ima svakakvih podataka. Vidjet ću i jednu i drugu stranu i onda ću dati svoj sud – veli nam mladi Ivan Vujčić.
I tako Ivan i dalje sate i sate provodi za svojim stolićem prepunim knjiga s povijesnom temom. Želja mu je u Zadru upisati arheologiju. No, ima za to vremena, kaže, a glavnu životnu odrednicu već je ucrtao. Istraživački rad, tema: hrvatska povijest, zaključuje Slobodna.
