Danas, tri godine nakon što je završio u komi, Kristijan još uvijek ima posljedice ali vrlo blage. Dobro je, ima 10 godina i ide u drugi razred. Njegov tata donosi detaljnu priču o događajima u splitskoj bolnici, oporavku i, konačno, velikoj pobjedi.
Prije tri godine, kada je imao sedam, moj sin Kristijan zbog gripe je završio u komi. Do tada je bio potpuno zdrav dječak. Ponekad je bio prehlađen, a jednom je imao blažu upalu uha. Ustvari, bio je savršeno zdravo dijete. U zdravstvenom kartonu nije imao nikakvu ozbiljniju povijest bolesti. Bio je početak proljeća 2013. godine.
Tada smo zbog mog posla živjeli u Omišu. Kristijan je pola godine prije toga krenuo u vrtić, odnosno malu školu. Do tada ga je čuvala mama Ružica. U srijedu ujutro probudio se s visokom temperaturom. Nije se mogao podići iz kreveta i neprestano se žalio na bol u trbuhu. Djelovao je prilično slabo. Odlučili smo ga odvesti pedijatrici koja je zaključila da je dječak pokupio neku vrstu viroze.
Rekla nam je da ne brinemo. Bolest će se povući za nekoliko dana. Međutim, sljedećeg dana njegovo se stanje dodatno pogoršalo. Ponovno smo se pojavili kod pedijatrice. Pokušali smo je nagovoriti da nam napiše uputnicu za vađenje krvi. Rekla nam je nešto u stilu kako nema smisla mučiti dijete, viroza je nezgodna bolest, ali će proći. Nije me uspjela uvjeriti i utješiti. Na povratku kući bio sam prilično zabrinut i nemiran.
Dan kada smo shvatili što je gripa
Odlučio sam nazvati jedan privatan laboratorij u Omišu i dogovorio da Kristijanu naprave pretragu krvi. Nalazi su bili uredni. Kristijan je i dalje bio iscrpljen, tako da smo ga dva dana nakon početka slabosti odveli na hitnu, gdje su mu dali jednu infuziju, kako ne bi dehidrirao. Nakon četiri dana Kristijan je naglo živnuo. Bila je nedjelja. Probudio se relativno rano. Dotrčao je do našeg kreveta i počeo me nagovarati da odemo u šetnju.
Mislim da se samo htio nakratko maknuti iz stana. Vani se bura smirila i sjalo je sunce. Rekao sam Ružici kako će mu pasati malo svježeg zraka. Idemo se prošetati uz more. Krenuli smo prema autu. Kristijan je ušao na stražnja vrata. Nije mogao podići desnu nogu ostala je visjeti pa ju je poklopio vratima. Pogledao sam u retrovizor. Kristijan se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Očito je jako želio izaći iz kuće.
Transport hitnom u splitsku bolnicu
“Sine, jesi ti meni dobro”, upitao sam ga. On se smiješio. “Naravno da jesam”. Bilo je očito da mulja. Nekako sam ga uspio nagovoriti da odgodimo šetnju. Dok smo se penjali stepenicama, Kristijan je gubio koordinaciju, šepao je, a do ulaza u stan više nije mogao normalno govoriti. Počeo je buncati. U predsoblju se naglo stropoštio na pod. Bio je u nekakvoj polusvijesti. Primio sam ga u ruke i prebacio na kauč. Rekao sam Ružici da moramo u hitnu.
Ona je odjurila do susjeda i zamolila ih da pričuvaju našu 9-godišnju kćer Miriam i tromjesečnog sina Davida. Rekla im je da ćemo se vratiti za sat, dva, samo da vidimo što se događa s Kristijanom. Onda smo izjurili iz stana i odvezli se do omiške hitne pomoći. Dok sam ga besvjesnog iznosio iz automobila, vozač hitne upalio je kola. Dotrčao je jedan doktor i zaključio kako što prije moramo krenuti prema splitskoj bolnici..
“Ej, ljudi, ali Kristijan samo ima neku virozu. Što radite?”, pomislio sam. Prebacili su ga u vozilo hitne pomoći i pod rotirkama krenuli prema Splitu. Ružica se vozila u hitnoj pomoći, a ja sam ih pratio. Bio sam očajan. Nisam znao što se događa. Hitna pomoć zaustavila se ispred Klinike za infektologiju u Križinama. Kristijan je u međuvremenu dobio grčeve.
Pri dolasku na odjel doktori su mu odmah dali lijekove za smirenje koji nisu djelovali. Užasno se grčio. Nekoliko medicinski sestara nije ga uspjelo svladati. Nas su pustili da budemo uz njega i promatramo kako ga spajaju na kisik. I dalje je bio bez svijesti. Za otprilike pola sata na odjelu se pojavila ekipa iz Jedinice za intenzivnu njegu koja ga je vozilom hitne pomoći prebacila na Firule. Tamo više nismo smjeli biti uz Kristijana. Sljedećih nekoliko sati Ružica i ja stajali smo ispred vrata i međusobno se pogledavali.
Kako smo ostavili Kristijana u bolnici
Nismo imali snage za razgovor. Samo smo svakakoga tko je izašao iz odjela, uključujući i spremačice, pitali imali kakvih informacija o Kristijanu. Napokon se pojavila doktorica. Bila je jako ljubazna i suosjećajna. “Kristijan je stabilno. Prve pretrage ne ukazuju na izljev krvi u mozak ili tumor”, rekla je. Onda nam je objasnila kako je primio lijekove koji pokrivaju razne dijagnoze. Trebao biti dobro. Predložila nam je da odemo kući. “Morate se odmoriti. Pred vama je teško razdoblje. Tko zna koliko će još Kristijan biti u bolnici”. Usput nam je rekla da ih uvijek možemo u nazvati. U bilo koje doba noći.
Razumije da smo jako zabrinuti. Ružica nije htjela otići iz bolnice, nije ga htjela ostaviti samoga. Onda sam joj objasnio kako nema smisla sjediti u čekaonici. “Idemo kući. Vratit ćemo se ujutro”, rekao sam. Na izlasku iz bolnice osjećao sam neopisivu tugu. U vožnji prema Omišu stalno smo se molili Bogu. Molili sam ga da bude uz Kristijana, da ga čuva. Niti u jednom trenutku nismo pomislili na ono najgore.
Vjerovali smo da će Kristijan biti dobro. Kada smo stigli kući, odmah sam htio nazvati bolnicu, bez obzira što je bilo deset navečer. Ovoga puta Ružica je bila razumnija. “Nemoj, Darijane, pa upravo smo se vratili iz bolnice. Ne smijemo im previše dosađivati”. Odlučio sam da ću prvi put nazvati tek oko ponoći, zatim u tri u noći i onda u šest sati ujutro. Uvijek se javila ista medicinska sestra. Rekla mi je da se ne moram ispričavati. “Kristijanovo stanje je nepromijenjeno”.
Doktor koji je donio loše vijesti
Cijelu noć nisam spavao. Stalno sam mislio na Kristijana. Osjećao sam se loše što sam ga ostavio samoga u bolnici. Nisam mogao dočekati jutro. Silno sam ga htio vidjeti. Prije odlaska u bolnicu, objasnio sam Miriam da je Kristijan bolestan. Nisam joj govorio detalje, jer ih niti sam još nisam znao, samo samo joj rekao da ćemo se u bolnici vjerojatno zadržati cijeli dan. S njom će ostati baka, koja je već doputovala iz Metkovića. “Molim te, Miriam, budi dobra. Sljedećih nekoliko dana mama i tata neće biti kod kuće”. U bolnici smo bili oko osam sati ujutro.
Doktori su nas pustili u sobu. Kristijan je ležao na krevetu, imao je sklopljene oči, bio je u besvjesnom stanju, spojen na brojne aparate. Nikada neću zaboraviti ovaj prizor. Prišao sam njegovom krevetu i poželio mu dobro jutro. Ponašao sam se kao da je priseban, kao da nije u komi. Primio sam ga za ruke i poljubio u čelo. On se nije niti pomaknuo. “Kristijane, ne brini, sve će biti dobro”, rekao. Bio sam siguran da me čuje. Nisam htio da Kristijan osjeti moj očaj i strah. U sobu je ubrzo ušao jedan mladi liječnik.
Objasnio je kako će danas obaviti brojne pretrage. Kroz nekoliko dana bi trebali imati nalaze i postaviti dijagnozu. Bila je srijeda. Od prvih simptoma gripe prošlo je sedam dana. Sjedili smo pokraj Kristijana. U jednom trenutku u sobu je ušao doktor i zamolio nas da uđemo u njegov ured. Djelovao je jako zabrinuto. Znao sam da nema dobre vijesti. Objasnio nam je kako je Kristijan prebolio gripu koja je uzrokovala teško oštećenje mozga, odnosno encefalopatiju. Ovaj je slučaj zabilježen samo kod nekoliko pacijenata u Splitu, znatno starijih od Kristijana.
Najgori dan u mom životu
Rekao nam je da budemo spremni na ono najgore. “Naravno da postoji mogućnost da se Kristijan izvuče, ali mi baš nismo optimistični”, bio je iskren. Ne mogu opisati kako sam se u tom trenutku osjećao. Doktor je nastavio pričati, a ja sam ga prekinuo. “Ako je tako, možemo li pozvati obitelj da se s njim oprosti”, pitao sam ga. Doktor je rekao da možemo. Naravno da možemo. Do tada smo već svima javili što se događa. Moja sestra, koja je tada bila u Međugorju s vidjelicom Vickom, rekla mi je kako ima osjećaj da će sve biti dobro, iako doktori sugeriraju drukčije. Sljedeći dan iz Metkovića u Omiš doputovale su Kristijanove bake, teta, tetak, ujak i ujna.
Prije odlaska u splitsku bolnicu zamolio sam ih da pred njim ne plaču i nikako ne spominju riječ smrt. “Pričajte mu pozitivno. Recite mu da je naš junak, da je dobar dečko, sve će biti u redu”. U sobu su ulazili jedan po jedan. Svatko od njih zadržao se desetak minuta. Iz sobe su ulazili nasmiješeni, ali su zaplakali čim su za sobom zatvorili vrata. Ružica i ja ušli smo posljednji. Primili smo ga za ruku i prisjećali se lijepih zajedničkih trenutaka. Kristijan je bio posebno dijete.
Uvijek je bio nasmijan i poslušan, prilično flegmatičan. Teta iz vrtića nam je uvijek često govorila kako je naš sin nevjerojatan, oko ničega ne uzrujava. Jednom su svi klinci sjedili za stolom i ispunjavali radne listiće. Kristijan je nastavio gledati crtiće. Teta ga je pokušala natjerati da se pridruži ostaloj djeci. “Nemoj, tete, ja sad stvarno moram gledati crtić. To možemo raditi i drugi dan”. Pritom ju je umiljato pogledao.
Kakav je bio Kristijan prije gripe
Žena je naposljetku odustala i pustila ga da gleda crtić do kraja. Pogledao sam njegovo lice. Jedva sam se uspio suzdržati da ne zaplačem. Na kraju sam se Bogu zahvalio jer mi je darovao sedam predivnih godina života s Kristijanom. Taj dan smo se službeno oprostili s Kristijanom. Pozvali smo svećenika da mu udijeli posljednju pomast. Brojni prijatelji, među njima i svećenici, molili su za njega i služili mise za njegovo zdravlje.
Sljedeći dan smo shvatili da nije sve gotovo. Kristijan je uspio preživjeti još jednu noć. I dalje je bio spojen na respirator, nalazio se u dubokoj komi, ali je još uvijek bio živ. Stalno smo bili uz njega. Po danu smo bili oboje u bolnici, po noći smo se izmjenjivali, jednom Ružica, drugi put ja. Pričali smo mu anegdote, prisjećali ga na neke uspomene, planirali buduće avanture. Svašta smo mu obećali.
Prepričavali smo situacije koje su ga inače silno nasmijavale. Kristijan nije reagirao.
I dalje je bio nijem i uspavan. Jednog jutra posjete su bile zabranjene. Desetak roditelja čekalo je na ulazu u odjel. Svi smo znali da se nešto događa. U jednom trenutku medicinska sestra otvorila je vrata i objasnila nam kako ne možemo unutra. Upravo traje zahvat na jednom djetetu. Svi smo se međusobno pogledali. Pretpostavljam da smo imali istu misao. “Možda je u pitanju moje dijete”. Kada je medicinska sestra ponovno otvorila vrata, provirio sam prema boksu u kojem je ležao Kristijan.
Kako je izgledalo buđenje iz kome
Unutra se nalazilo desetak ljudi u bijelim i zelenim kutama. Djelovali su jako užurbano. Ponovno sam odbio razmišljati o smrti. Možda se Kristijan upravo probudio iz kome. Kasnije sam saznao da su ga u tom trenutku pripremali za plazmaferezu, odnosnu izmjenu plazme u krvi. U sljedećih mjesec dana Kristijan je obavio deset postupaka plazmafereze, zahvaljujući kojima se naposljetku probudio iz kome.
Buđenje iz kome ne izgleda kao u turskim sapunicama. Pacijent nikada ne otvori naglo oči, pa onda ugleda nekoga poznatog i toplo mu se nasmiješi. Buđenje traje puno duže. Kristijan se počeo buditi nakon deset dana. Najprije je samo na nekoliko sekundi otvorio oči. Svakoga dana pogled je bio duži. Nakon tjedan dana to su postali periodični trenuci od pet do deset sekundi. Svaki puta kada bi otvorio oči, mi smo postajali glasniji, govorili smo mu da ga volimo, da je naš heroj.
U početku nas nije prepoznao, a kasnije nam se počeo sramežljivo smješkati. Tada samo znali da nas prepoznaje. U sljedećih nekoliko dana počeo je micati jednom rukom i reagirati na naše riječi. Recimo, ja bih mu rekao da ga je pozdravila Miriam, a on bi trepnuo ili bi se kratko nasmijao. Jedan dan sam mu dugo pričao o lijepim trenucima s bakom Lucom i podsjećao ga na još neke događaje.
On se smijao, ali nije govorio. “Ružo, pa to je super! On se svega sjeća. Nije izgubio pamćenje”. Ruža se također smijala, a ja sam je čvrsto zagrlio.
Rehabilitacija u Krapinskih toplicama
Svakog dana kod Kristijanovog kreveta izmjenjivali su se razni specijalisti. Ja sam ih zvao gostujućim doktorima. Oni su došli provjeriti koje posljedice je encefalopatija ostavila na njegovo zdravlje. Svi su bili zabrinuti i nervozno su kimali glavom. Ja sam ih uporno uvjeravao da će Kristijan biti dobro. “Vidjet ćete kako će on za tri mjeseca trčati za loptom”, govorio sam. Doktori su vjerojatno mislili da nisam normalan, kao da nisam svjestan ozbiljnosti situacije.
Ponašao sam se kao tata kojemu se pod utjecajem lijekova za smirenje potpuno pomutio razum. Otprilike 40 dana od početka bolesti Kristijana su prebacili na neuropedijatriju. Tamo se njegovo stanje počelo mijenjati. Najprije je sjeo na krevet, pa se počeo hraniti bez sonde. Na kraju su ga skinuli sa svih aparata. Kristijan je fizički dobro napredovao, ali i dalje nije mogao govoriti. Naučili smo ga tek da pljesne rukama kada nešto poželi, ali i dvije osnovne riječi: da i ne.
Nakon više od dva mjeseca boravka u splitskoj bolnici, Kristijan je sanitetskim vozilom prebačen u Krapinske toplice. Ružica je bila smještena u Kristijanovoj sobi, a ja sam iznajmio apartman nedaleko od bolnice. Sljedećih šest tjedana proveo je na rehabilitaciji, koju prolaze pacijenti nakon moždanog udara. Išao je na logopedske tretmane, fizikalne i radne terapije. Iz Krapinskih toplica Kristijana su ponovno vratili u splitsku bolnicu.
Kristijanov povratak u Metković
Doktori su bili zadovoljni njegovim napretkom. Počeo se samostalno uspravljati i raditi prve korake. Dokazali su i da gripa nije uzrokovala intelektualna oštećenja. U bolnici je ostao još mjesec dana. Otpušten je u jesen 2013. godine. U otpusnom pismu doktor je napisao kako je gripa kod Kristijana uzrokovala oštećenje mozga, epilepsiju, odstupanje u motoričkom razvoju i afaziju, odnosno potpuni gubitak govora.
Sjećam se dana kada smo se vozili prema Metkoviću. Kristijan je sjedio na zadnjem sicu. Bio sam lud od sreće. Stalno sam nešto pričao. “Uskoro ćemo sići s autoputa, kod kuće smo za pola sata. A da ipak odemo u Međugorje”, govorio sam mu. Skrenuli smo prema Međugorju, gdje nas je dočekala njegova baka. Kasnije toga dana, pred našom kućom čekao nas je ostatak obitelji. Kristijan ih je sve prepoznao. I dalje nije mogao govoriti, ali se neprestano smijao. Nakon povratka u Metković Kristijana smo uključili smo ga na razne terapije.
Jedan dio troškova pokrio je HZZO, a ostatak smo sami plaćali, mjesečno između četiri do pet tisuća kuna. Svakodnevno smo ga vodili logopedu i na fizikalnu terapiju. Nakon nekoliko mjeseci zbog socijalizacije smo ga ponovno upisali u vrtić. Kristijan je progovorio godinu dana nakon povratka iz bolnice. Govor se nije sam vratio, morali smo ga naučiti govoriti.
Kako je Kristijan ponovno progovorio
Započeli smo s jednostavnim riječima, kao što su mama i tata, a s vremenom se njegov vokabular proširio. Kristijan je također morao naučiti samostalno jesti i piti. Jednom prilikom stavio sam čašu vode nas stol. Očito sam na trenutak pomislio kako ispred mene sjedi stari Kristijan, dječak koji nikada nije obolio od gripe. Moj sin je samo zurio u čašu. Onda sam mu prišao i polako izgovorio: “Ovo je voda. Prinesi je ustima i napij se”.
Kristijan me nije razumio. Sljedećih desetak dana uporno sam ga učio kako se pije voda. To mu je uspjelo nakon 48 puta, a prije toga 47 puta je smočio kompletnu odjeću. Kristijan trenutno ide u drugi razred. Školu je upisao s devet godina, odnosno dvije godine poslije svoje generacije. Zbog motoričkih odstupanja ostvario je pravo na individualizirani pristup nastavi. Njegovi dani su prilično naporni. Danas je, recimo, Kristijan bio u školi od 8 do 12 sati. Nakon toga odradio je fizikalnu terapiju.
Konačna pobjeda grozne bolesti
Onda je nakratko bio kod kuće, na brzinu nešto ručao i krenuo na put u 60 kilometara udaljen Mostar, gdje mu plaćamo privatnog logopeda. Kod kuće se vratio oko osam sati navečer. S Kristijanom nikada nisam pričao o njegovoj bolesti. Volio bih znati je li čuo što smo mu govorili dok je bio u komi, ali istovremeno se ne želim vraćati na prošlost. Siguran sam da će posljedice bolesti uskoro biti svedene na minimum.
Kristijan je danas sretan i zaigran dječak koji se voli igrati skrivača i glasno smijati na smiješne situacije u crtićima. Ponaša se kao svaki drugi 11-godišnji dječak. Međutim, za razliku od svojih vršnjaka, Kristijana je bolest pretvorila u nevjerojatno hrabroga dječaka. Nedavno je David bio na cijepljenju, što svakom trogodišnjaku predstavlja traumatičan događaj. Od doktora se vratio sav u suzama. Bio je neutješan. Pričao je o ogromnoj igli i pokazivao u točkicu na nadlaktici. Svi smo ga tješili, samo je Kristijan umirao od smijeha. Mislim da se sjetio svih svojih bockanja u bolnici.
