Uz Zagreb i Mostar, molilo se još u Bjelovaru, Dubrovniku, Đakovu, Imotskom, Karlovcu, Kninu, Koprivnici, Novoj Gradiški, Osijeku, Popovači, Požegi, Rijeci, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Valpovu, Varaždinu, Vinkovcima, Virovitici, Vukovaru, Zadru, i Županji.
„Ova prva subota bila je uistinu prelijep dan, ispunjen milošću, posvećen Bezgrešnom Srcu Blažene Djevice Marije. Jutro, ispunjeno toplinom, počeli smo sa Euharistijom u crkvi. Sv. Mateja, da bi od tuda krenuli prema našem molitvenom prostoru na trgu Blajburških žrtava i u 8.30 sati započeli molitvu krunice. Bilo nas je oko 50-60 molitelja!
Želim istaknuti da je na našu molitvu došao i jedan brat povratnik iz Njemačke koji je osjetio potrebu za zajedništvom i vođen Duhom uspio nas je naći. Nakon molitve smo nastavili naše druženje u kafiću 'Totus Tuus'.“ – kazao je za portal medjugorje-info com, Darko Anđelić, voditelj ove molitvene inicijative u Mostaru.
U nastavku donosimo izvadak razmišljanje Vlatke Kalinić o jednom od značenja ove javne muške molitve na koljenima:
„Svaki put kad muškarac prebacuje krivnju na ženu, zapravo priznaje jedno: ne vladam sobom.
Žena nije uzrok nečijeg moralnog pada. Može biti povod, ali uzrok je uvijek u nutrini – u čovjekovim odlukama, uvjerenjima, slabostima s kojima se nije htio ili znao suočiti. A onaj koji se s njima suočio, ako je vjernik – pao je na koljena.
U ovom naprednom društvu koje se izruguje svemu što kleči, ismijavaju se i muškarci s krunicom u ruci na Trgu. Naziva ih se nazadnima, mizoginima, antifeministima. Nisu oni ništa od toga. Oni su muškarci koji su kleknuli, duboko svjesni vlastite grešnosti. To nije pokušaj kontrole žene. To je prije svega molitva za kontrolom samoga sebe.
Svake prve subote u mjesecu gledamo i vanjsko i unutarnje hrvanje na trgovima. I dok se s jedne strane oni koji mašu šarenim transparentima i tuku loncima uglavnom hrvaju s idejom Boga, ovi drugi – na koljenima – hrvaju se sami sa sobom. I ne bježe od Boga – nego ga zovu u pomoć.
Kad osjetim privlačnost prema nekoj ženi, kaže jedan od tih muškaraca, sklonim pogled i šapnem: ‘Gospodine, sačuvaj mi oči za moju suprugu.’” To nije smiješno. To je strašno. I očajno i časno.
To je strana koja se ne vidi i ne čuje, jer umjesto nje odjekuje njihova molitva za čednost.
Suvremenom svijetu beskrajno problematičan pojam, osobito kada za njega mole muškarci – tada je nedvojbeno riječ o uhodanom prebacivanju krivnje, zaključit će svaka poštena feministkinja.
Čednost je, uostalom, za njih instrument patrijarhata – simbol ženske potčinjenosti, kontrole i srama. U očima feminizma, čedna žena nije slobodna, nego isprana, ustrašena i pripitomljena. Žena koja “sluša sistem” i “prodaje se kao moralno superiorna, a zapravo je porobljena”.
Naravno, to je duboko pogrešno. Jer istinska čednost nije pokoravanje – nego izbor slobodne žene da ne bude rob ničijeg pogleda, ni muškog ni ideološkog. Čednost je, osobito za vjernike, ogledalo unutarnje slobode. To je izraz unutarnjeg odnosa prema vlastitom tijelu, sebi i drugima. Čednost ne guši žensku ljepotu, jer kad žena nije rob pogleda, ni gladi za potvrdom, ona zrači dostojanstvom koje joj pripada.“
