Početak godine u selu Donja Subukija je vrijeme kada se seljani skupljaju u našem fratarskom dvorištu, dovode svoju djecu s molbom da ih primimo u školu. Odjeveni u najbolju odjeću koju imaju i vjerojatno jedini cijeli par cipela koji su uspjeli spariti, ne pokušavaju nas uvjeriti kako žive bolje od surove istine.
Vratili su se u školu moji učenici, svi ošišani i uređeni. Bijele košulje školskih uniformi na njihovoj afričkoj koži uvijek izgledaju blistavo čiste pa na neki način prikrivaju teški seoski život iz kojeg dolaze. Čim su za raspust otišli svojim zemljanim kućama uronili su u uobičajeni rad u obitelji. Ovo je vrijeme proizvodnje uglja i dio mojih učenika svoj raspust proveo je uz prigušeni dim čuvajući naslagu koja će kroz neko vrijeme postati ugalj, a onda su je na leđima nosili u centar Subukije, 20 kilometara udaljen od naše škole, od njihovih kuća često i dvostruko više. Jedna vreća uglja hranit će obitelj cijeli mjesec.
Pitam ih jesu li što čitali i učili dok su bili u selu, a oni se samo smješkaju. Nisu, takva su djeca, no kroz dim uglja znam da su maštali o svojoj budućnosti. Mi franjevci tu smo da im odškrinemo vrata i pomognemo uloviti šansu za malo lakši život, onaj u kojem njihova obitelj neće ovisiti samo o jednoj vreći uglja. Krajem siječnja započela je nastava u misijskoj školi Sv. Franje koju organiziramo u tropskom selu Donja Subukija. Svoj djeci ovog siromašnog kraja koja su završila osnovnu školu s dobrim rezultatima pomažemo da se nastave školovati. U Keniji nema besplatnog školovanja nakon osnovne škole, a školarine potpuno zaustavljaju stanovništvo u ruralnim sredinama koje još uvijek živi od jednog fiktivnog dolara na dan.Za njih će se naša franjevačka misija pobrinuti, osigurati sva sredstva kako bi dijete imalo potreban školski materijal i obrok u školi. Djeca će, naime, u našoj školi sigurno živjeti gotovo cijelu godinu, a mi im dajemo potporu da znaju koliko njihov mladi život vrijedi i kako se imaju pravo boriti za njega.
Svi nešto daruju, svi nešto dobiju
Tako je početak godine i vrijeme kada se seljani skupljaju u našem fratarskom dvorištu, dovode svoju djecu s molbom da ih primimo u školu. Odjeveni u najbolju odjeću koju imaju i vjerojatno jedini cijeli par cipela koji su uspjeli spariti, ne pokušavaju nas uvjeriti kako žive bolje od surove istine, već žele pokazati da će njihovo dijete biti uredno i pristojno i da možemo računati kako će izvršavati obaveze, poštovati ono što će dobiti kroz školovanje u našoj misijskoj školi. Sa sobom nam donose darove koje su skupili iz svog oskudnog života, od onog jednog nepostojećeg dolara koliko vrijedi jedan dan cijele njihove obitelji. Daruju nam hranu za našu djecu u sirotištu Mali dom koje također vodimo ovdje u misiji. To je možda i najteža kušnja nas misionara – primiti dar od onoga tko doista nema, a daje ti ga sa srcem i vjerom da će tvoja pružena ruka pomoći njihovom djetetu. No, njihovu nakanu ne smijemo podcijeniti.
I tako će oni polako dolaziti u naše dvorište, plahi i ponizni, s osmijehom na licu koji otkriva čovjeka punog nade. Na glavi će nositi cijelu bundevu, u ruci, u crnom najlončiću, zamotano dvoje jaja ili par manga i avokada.I onda kreće naša misijska razmjena: u njihove već stotinu puta korištene i zavezane PVC vrećice, u kojima donose darove, mi ćemo spustiti zamotaj riže ili brašna, komad sječenog sapuna koji smo već primili od nekog drugog. Svi tako nešto daruju i nešto dobiju. Dok djece nije bilo u školi žurili smo obnoviti kuhinju i blagovaonicu, jer s dotrajalim krovom čiji su se komadi svakodnevno mrvili i urušavali u prostor u kojem djeca jedu, nismo smjeli dočekati početak nove školske godine. U kuhinji smo namjestili tri velike peći s kazanima za kuhanje githerija i ugalija (tradicionalna jela od graha i kukuruza) što će ovaj put doista biti dovoljno za preko 200 djece koliko ih hranimo pod ovim krovom.
Zadatak: tuš i voda
Uz svu našu svakodnevnu borbu, uz dobru poduku i nastavnike koje smo organizirali, život ove djece u školi je prilično težak. Dan započinje u pet ujutro kada učenici s kantama dolaze do spremnika natočiti vodu kako bi se mogli istuširati. Tekuću vodu još uvijek nemamo, ali to je naš veliki zadatak u 2016. godini. Želimo obnoviti šest blokova djevojačkih i dječačkih spavaonica i po prvi put opremiti mjesta za tuširanje kojima je dosad nedostajao taj bitan detalj – tuš i voda. Bit će to naš vlastiti ulazak u novo stoljeće života u ovoj misiji i borba za dostojanstvo svakog djeteta koje nam je povjereno. Biti franjevac misionar u vremenu globalnog tehnološkog napretka dok se mi borimo za dovođenje struje i uvođenje vode, u vremenima kada katolička vjera od tog istog razvijenog svijeta doživljava progon i zataškavanje, dok se u Africi rađa puninom srca, to je istinska sreća misionarskog života.
Pouzdanje u Božje milosrđe ovdje nadilazi patnju i tešku svakodnevicu afričkog čovjeka. Imati priliku živjeti i dijeliti tu svakodnevicu s ljudima koji ono malo što imaju žele podijeliti s tobom, rasti i radovati se s odbačenom bolesnom djecom, otkrivati darove koje su ta nejaka tijela donijela sa sobom na ovaj svijet i trčati s mladim ljudima koji bez obzira što im život ništa nije donio na pladnju imaju snažnu volju i ne posustaju u želji da žive punim plućima, je punina moga misionarskog poziva. Ovo je iskustvo koje te obogaćuje i transformira u novu osobu u koju izrastaš u Africi. Svi su misionari na početku poziva došli promijeniti Afriku, no ona je na kraju promijenila nas. To je pravi Božji dar. Ponekad stigne u iznošenoj PVC vrećici, no trebaš ga prepoznati i dijeliti dalje. Samo tako možeš rasti, pronalaziti Božju prisutnost u svakome koga susrećeš i biti otvoren da te dotakne Božja ljubav, a na nama je da je samo predamo dalje.
