Dok smo se putem vozili, Duh Sveti mi je pokazao neke slike koje su bile nagovještaj budućih događaja na našem odredištu. Da ne idem u detalje spomenuti ću samo jednu sliku, onu crkvene građevine okovane ledom. Odmah mi se činilo da nije riječ o građevini već o živoj Crkvi koja, pokazalo se, zaista tamo pati od duhovne hladnoće čak pod ozbiljnom prijetnjom da potpuno nestane.
Nakon samo koji dan od kako smo se vratili, dobili smo SMS poruku da se crkva sv. Mihaela u kojoj smo imali seminar zatvara kao i još nekoliko drugih u Baselu jer nema vjernika. Krenule su razne priče i planovi za ovaj dom Gospodnji. Jedna ozbiljna mogućnost je bila da se pretvori u džamiju!? Pa ipak, do toga nije došlo jer se u njoj okupljaju Hrvati u velikom broju. Švicarci zato znaju reći da Hrvati spašavaju Crkvu u Švicarskoj gdje su duhovna zvanja u tolikom deficitu da župe vode trajni đakoni. Sv. Mihael je očito dobro molio za crkvu posvećenu njemu!
I tako je ostala do danas ali je ponovo predmetom rasprave.
Razlog za prenamjenu ili rušenje je taj da je ružna. Meni osobno ne smeta što pored nje ne stoji velebni toranj jer sam mišljenja da osim tornja koji svojim zvonima poziva ljude na bogoslužje, živa Crkva to treba činiti. Osim toga, iznutra je vrlo prostrana i praktična. Ovih dana se priča o tome kako bi se prenamijenila u ekumenski centar. Dao Bog da ostane sve po starom, da živa Crkva zaista bude živa, da se i nadalje slave svete mise i održavaju katoličke duhovne obnove.
Dakako, volio bih ponovo posjetiti ovo mjesto i zahvaliti Gospodinu za njegov narod koji se tamo okuplja, za sol koja nije dopustila da ju obljutave.
