Razlog je tomu tijelo sv. Bernardice koje neraspadnuto leži ondje, u kripti kapele samostana sv. Gildarda. Fenomen neraspadanja tijela zabilježen je kod više od 200 svetaca i blaženika Katoličke crkve te i danas izaziva čuđenje puka i znanstvenika.
Tijelo sv. Bernardice ekshumirano je 30 godina nakon njezine smrti:
Ujutro, 22. rujna 1909., mons. Gauthey, biskup Neversa, u pratnji članova Crkvenog suda ušao je u glavnu kapelicu Samostana. Tri svjedoka, uključujući Majku Generalicu Kongregacije, dva liječnika, dva zidara i dva stolara, prije ulaska u kapelicu prisegnuli su na Evanđelje da će iznositi potpunu istinu o onomu o čemu će svjedočiti. Gradonačelnik je također bio prisutan. Svi su se oni uputili u malu kapelicu sv. Josipa.
Zidari su uklonili zaštitnu ploču koja je zatvarala 'otvor'. Lijes su podignuli i stavili ga na potpornje u blizini stola prekrivenog posebno vezenim stolnjakom. Stolari su izrezali i uklonili pocinčani lijes, odvili drveni poklopac i tada se pred njima pojavilo Bernardino tijelo – savršeno očuvano! Neke starije sestre koje su trideset godina prije pomagale da se pripremi njezino tijelo i stavi u kovčeg, bile su ganute i nemalo uplašene vidjevši je ponovno ondje, onakvu kakvu su je poznavale. Lice i ruke sv. Bernardice bile su nagnute nalijevo ostavljajući dojam kao da spava, a ne da je mrtva. Taj će položaj zadržati do kraja ovog pregleda i tijekom još dva koja su uslijedila.
Medicinski izvještaj
Dvojica prisutnih liječnika izjavili su: 'Nema nikakvih naznaka o bilo kakvom neugodnom mirisu. Tijelo je bilo odjeveno u redovničke haljine, odjeća je bila vlažna. Lice, ruke i podlaktice bile su otkrivene. Glava, nagnuta ulijevo. Lice, svijetlobijelo. Nos tanak, i poput pergamene… Ruke spuštene na prsima bile su savršeno očuvane, nokti također, dok je isprepletenu krunicu izjela hrđa. Na podlakticama su ostale vidljive vene, kao i nokti na nogama … Na kraju ovog opisa, uz potpise, stoji: 'Donoseći gore navedeno svjedočenje, sastavili smo ovaj certifikat – dr. Ch. David, kirurg; dr. A. Jordan, liječnik'.
Vrijeme će pokazati
Nakon toga, sestre su oprale tijelo, obukle ga i stavile u novi kovčeg obložen bijelom svilom, koji je zatvoren i zapečaćen sa sedam pečata i vraćen na isto mjesto u kapelici.
Bernardica je većinu svog vjerničkog života bila bolesna.
Pokopana je na vlažnom mjestu: tome svjedoči vlažan habit i izjedena krunica. Dakle, dogodilo se nešto nesvakidašnje. Druga je ekshumacija učinjena 3. travnja 1919. godine, a treća, uz nazočnost svih vlasti i dva liječnika, 18. travnja 1925. Njihova izjava bila je jednaka onoj nakon prvog uvida.
Kirurg Compte ponovno je očitovao svoje iznenađenje zbog savršeno očuvanog tijela. Tijelo je bilo netaknuto i moglo se, bez ikakvih problema, zbog savršenog stanja kostiju i mišića, podignuti i prenijeti na stol.
Kasnije je, u članku objavljenom u znanstvenoj reviji, Compte napisao: 'Ono što me najviše iznenadilo bila je savršena očuvanost kostura, mišića, ligamenata, kože i elastičnost i tonus mišića … i štoviše, savršeno stanje jetre, 46 godina nakon smrti, koja je još uvijek čvrsta i elastična. U tom sam trenutku komentirao kako smatram da je ovu činjenicu teško objasniti zakonima fizike.'
Kada su završili svoj posao, liječnici su umotali tijelo u zavoje ostavljajući lice i ruke slobodne. Zatim, kako bi otklonili gubitak boje koje je lice pretrpjelo zbog pranja i ponovnog izlaganja zraku, specijalisti jedne pariške tvrtke nanijeli su tanak sloj voska na njezino lice, kako bi izgledalo kao da je uistinu živo. Tijelo je zatim ostavljeno, brižno zapečaćeno, Samostanu. Ondje, u samostanskoj kapeli u Neversu, leži i danas, u staklenom lijesu.
Gospino ukazanje u Lurdu opisala je sama Bernardica u jednom svom pismu:
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je odjevena u bijelo i opasana plavim pojasom, na objema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Gurnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.' Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala!
