Između 1970. i 1980. godine relikvije čuda podvrgnute su znanstvenoj analizi koja je pokazala toliko nevjerojatne rezultate da je oni zapravo čine novo snažno čudo!
Čudo se dogodilo u Lancianu, gradu u talijanskoj pokrajini Abruzzo u VIII. stoljeću. Nema mnogo detalja o kronologiji događaja kao ni zapisa iz tog vremena. Ono što je o tom čudu očuvano do današnjih dana, sastoji se od drevnih relikvija samoga čuda te neprekinute tradicije.
Bijela hostija je poprimila oblik svježeg mesa, a vino u kaležu postalo je krv
U vrijeme događanja čuda Lanciano je bio malo mjesto sa samostanom bazilijanskih redovnika koji su se molili u staroj crkvici posvećenoj svetom Legoncijanu. Jednog redovnika toga samostana često su mučile sumnje o stvarnoj prisutnosti Krista u euharistiji. Taj redovnik, čije se ime nije sačuvalo do današnjih dana, živio je svoju duhovnu dramu vrlo bolno i svakog jutra tijekom mise, kada bi došao do posvećenja, srce bi mu obuzela tuga zbog sumnji u Kristovu prisutnost. Bio je vrlo školovan i pobožan redovnik te je, zbog mislī koje nije uspijevao istjerati iz glave, neizmjerno patio. Jednog jutra, ne znamo dan, ni mjesec, ni godišnje doba, redovnik je služio svetu misu, baš kao i svakog jutra. Došavši do najvažnijeg dijela i izvršivši dvostruku pretvorbu, opet je posumnjao u pravu nazočnost Tijela i Krvi Isusa Krista. Upravo se tada dogodilo ono nevjerojatno. Čim je izgovorio riječi posvete, bijela je hostija poprimila oblik svježeg mesa, a vino u kaležu postalo je krv. Uplašio se, možda čak nije ni završio misu, možda se onesvijestio. Ništa ne znamo. Osim da su, prema predaji, čudo primijetila braća redovnici i svi prisutni te su ga odmah obznanili puku. Mnogo ljudi je vidjelo čudo i svjedočilo o onome što se dogodilo. (...) o događaju ne postoje izvorni pisani dokumenti već se sveta hostija u obliku mesa i zgrušana krv čuvaju i danas. Redovnici su zasigurno izvijestili o slučaju u nekom dokumentu koji se nije očuvao. Govori se o jednom starom pergamentu koji je u prvoj polovici XV. stoljeća ukraden iz samostana te izgubljen. Danas o čudu postoje tekstovi koji se datiraju u XVI. i XVII. stoljeće, dakle 800 godina nakon događaja. Tradicija je, međutim, održala živo sjećanje, a relikvije su brižno sačuvane do naših dana. (...)
Rezultati istraživanja – novo čudo
Dvanaest stoljeća su ga smatrali čudom samo vjernici koji su vjerovali u drevnu tradiciju. Znanstvenici su bili skeptični. Nisu ga uopće uzimali u obzir zbog toga što u 800 godina, od VIII. do XVI. stoljeća, nema dokumenta u kojem se spominje. Međutim, kad su relikvije podvrgnute znanstvenoj analizi, ustanovljeno je da je slučaj silno zastrašujući. Rezultati tih istraživanja zapravo čine novo snažno čudo. To se zbilo u drugoj polovici XX. stoljeća, između 1970. i 1980. godine kada su znanstvena istraživanja napredovala i bila ozbiljna, a rezultati pouzdani. U studenom 1970. godine, monsinjor Pacifico Perantoni, nadbiskup Lanciana u dogovoru s franjevačkim provincijskim vikarom iz Abruzza dobio je odobrenje Vatikana da relikvije euharistijskog čuda podvrgne znanstvenoj analizi. Zadatak je povjeren prof. Odoardu Linoliju, docentu anatomije, patološke histologije, kemije i kliničke mikroskopije te primarijusu i ravnatelju Laboratorija za kliničku analizu i patološku anatomiju u klinici „Santa Maria sopra i Ponti” u Arezzu, stručnjaku međunarodnog ugleda, uz podršku prof. Ruggera Bertellija sa Sveučilišta u Sieni. Istraživanja su počela 18. studenog 1970. godine i trajala su gotovo četiri mjeseca nakon čega je prof. Linoli objavio pisano izvješće 4. ožujka 1971. godine. (...) U svom dugom izvješću, prof. Linoli naglasio je sljedeće neobične zaključke:
− Hostija pretvorena u meso sastoji se od tkiva mezodermalnog podrijetla, prepoznatljivog kao srce, miokard i endokard.
− Krv je prava krv. To apsolutno sigurno i neupitno dokazuje kromatografska analiza.
− Meso i krv su ljudskog podrijetla.
− Meso i krv imaju istu krvnu grupu AB. Ista krvna grupa može upućivati na pripadnost mesa i krvi istoj osobi.
− U krvi su pronađeni proteini istih proporcija kao kod seroproteinskih ispitivanja svježe krvi.
− U krvi su, u odnosu na ranija istraživanja, rezultirali znatno smanjeni natrij, kalij, kloridi, fosfor i magnezij, dok je kalcij povećan.
Prof. Linoli je odlučno odbacio pretpostavku da je riječ o prevari u prošlosti: „Pretpostavimo da je srce izvađeno s nekog leša”, pisao je u svom izvješću, „tvrdim da samo iskusna ruka u anatomskoj disekciji, može napraviti tako ujednačen i precizan rez u šupljem organu i to još tangencijalno s gornje površine kako je vidljivo iz histološkog nalaza mesa. Podsjeća na seciranja pretežito longitudinalnih snopova i vlakana mišića koje je moguće vidjeti u mnogim dijelovima histoloških priprema. Povrh toga, da je krv uzeta s leša, brzo bi se izmijenila zbog vlage i truljenja.” (...)
Ovo se čudo obnavlja već 1 200 godina!
Čudo iz Lanciana, dakle, nije čudo koje se dogodilo prije mnogo godina. Riječ je o nevjerojatnom čudu koje se obnavlja već 1 200 godina, iz sata u sat. To je trajno čudo. Nakon što je znanstveno konstatirala tu nevjerojatnu činjenicu, Komisija SZO˗a nije mogla učiniti drugo već pognuti glavu i zaključiti izvješće rečenicom dostojnom jednog vjernika: „Euharistijsko čudo iz Lanciana je, i ostat će, jedinstven znanstveno neobjašnjiv slučaj.” (...)
Cjelovit tekst o euharistijskom čudu iz Lanciana pročitajte u knjizi Renza Allegrija „Krv Kristova - Kratka povijest euharistijskih čudesa”
