Neustrašivi Karol Wojtyla nije se ničega bojao
Poštovani čitatelji, slušatelji i gledatelji!
Ususret 100. rođendanu svetog Ivana Pavla II., već sam nekoliko puta ponovio kako je nastupna propovijed sv. Ivana Pavla II. bila vrlo znakovita, zbog toga što je zamolio sve ljude neka otvore vrata Kristu. Najprije je povišenim tonom glasa zamolio sve „neka širom otvore vrata Kristu, jer on zna što je u srcu čovjeka“.
Iako je volio samoću, bio je i Papa velikih nastupa i masovnih okupljanja
Onda je svojom programatskom homilijom 22. listopada 1978. slavio prvu svetu misu kao Papa te je u homiliji najavio što on želi činiti kao Petrov nasljednik tijekom svoga pontifikata. Što je to rekao? „Želim svima doći i sve posjetiti; mjesta gdje se moli i ljude koji mole… Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća; posvuda bih htio doći“.
U toj nastupnoj propovijedi nalazimo odgovor zašto je Ivan Pavao II. toliko putovao i zašto su njegovi pastoralni pohodi bili tako brojni, misionarska tjeskoba naglašena, a molitveni vapaji za spasenjem veoma glasni. Iako je volio samoću i prostore tišine, molitve i sabranosti, zapamtili smo ga kao Papu velikih nastupa i masovnih okupljanja. Posebice je bila zanimljiva njegova eshatološka usmjerenost prema sutra. Govorio je o „kraju drugog tisućljeća i o početku trećega“, govorio je o „došašću novog doba i iščekivanja“, o „Crkvi koja s Marijom očekuje dolazak Duha Svetoga“.
Njegove su propovijedi i govori često bili praćeni molitvenim vapajima s povišenim glasom, s povišenim tonom, kao što je i u nastupnoj propovijedi učinio, kad je zamolio neka otvore vrata Kristu.
Podsjetnik na važne vapaje pape Ivana Pavla II.
Poštovani,
htio bih baš u ovom javljanju podsjetiti na neke njegove vapaje. Na onaj „najjači“ koji je izgovorio u Peruu, na onaj „najduži“ u Kanadi, „najstrašniji“ u Italiji, „najhrabriji“ na Siciliji te „najdirljiviji“ kojim se obratio stanovnicima Bosne i Hercegovine.
Najstrašniji vapaj bio je u domovini dobrog pape Ivana XXIII., na Bijelu nedjelju (26. travnja 1981.). U Italiji se zahuktala kampanja za legalizaciju pobačaja. Ivan Pavao II. vapije u ime Krista pobjednika smrti i nastupa iz sveg glasa u obranu života. Zaziva i dobrog Ivana XXIII. jer se nalazio u njegovoj domovini, da bude za „njegovu braću i sestre svjedokom Kristovog uskrsnuća, svjedokom života, radosti i nade“. Blijedim usnama i glasom koji je treperio, Wojtyla potresa savjest Talijana i pita: „Je li dopušteno oduzeti život čedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom činu ubijanja čovjeka u utrobi majke njegove dadnemo pravo građanstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama“.
Najhrabriji vapaj bio je u Agrigentu, na Siciliji, 9. svibnja 1983., kad je na kraju mise povišenim glasom pozvao članove mafije neka se obrate. Bog je zapovjedio “Ne ubij”.
I nema toga čovjeka ili udruge poput mafije koja bi mogla izmijeniti ovaj sveti zakon. Stoga, “U ime Krista Uskrsnuloga, govorim vam – Obratite se, prije nego dođe sud Božji!”.
Neustrašivi Karol Wojtyla nije se ničega bojao. Trebalo je samo pogledati scenu toga njegovog povišenog vapaja i suslavitelje koji su bili oko njega, koji su bili zaista potreseni, zabrinuti; koji su očekivali da će sada mafija početi pucati u Papu. On je zaista nastupao kao „Božji general“ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom i zasjedama ovoga svijeta. Obilazio je i branio Božja i ljudska prava. Na tom putu odvjetnika za ljudska i božanska prava pojavili su se i „protivnici toga programa“, pa su toga Božjeg vojskovođu, 13. svibnja 1981. htjeli ukloniti s pozornice svijeta.
Najjači vapaj dogodio se u Limi, u Peruu (1985.), na glavnom trgu gdje su se skupili svećenici, redovnici i redovnice prigodom njegovog dolaska iz Ekvadora. U zanosnom oduševljenju kakav Peru nije doživio, Papa je govorio kako „zemlja ne smije ostati bez Boga“ (El hombre puede organizar la tierra sin Dios, pero…).
Čovjek može urediti zemlju bez Boga. Ali, ona će tada nužno biti protiv čovjeka“. Tu je rečenicu Papa izgovorio posebnim naglaskom i povišenim tonom pa su je lokalne radio stanice ponavljale nekoliko puta pod motom „Papin vapaj“ (El grito del Papa). Španjolska poslovica kaže da „Bog uvijek prašta, čovjek ponekad, ali priroda nikada“. Stoga je važno izgrađivati zemlju i prirodu s Bogom. Ne bez Boga. Jer zemlja bez Boga bit će nužno protiv čovjeka.
Najduži vapaj izgovorio je Ivan Pavao II. u Montrealu, u Kanadi (20. rujna 1984.), na istu temu iz Lime, o svijetu bez Boga i posljedicama takve orijentacije. „Ništa ne može nadoknaditi prazninu koja je nastala nestankom Božjim. Ne smijemo Bogu zatvarati vrata škola, domova i sustava. Rascjep između Evanđelja i kulture, drama je našeg stoljeća“.
Sličnu misao Papa je ponovio u Gradišću i Beču u Austriji, nekoliko godina kasnije. Tu, u centru Europe, on veli da je zabrinut što stari kontinent protjeruje Boga: „Lice se Božje zamračilo i više ga se ne prepoznaje“. Stoga u Mauthausenu, u koncentracijskom logoru Papa upućuje molitvu Isusu: „Kriste, žarko te molim, ostani s nama i nastavi živjeti s nama i ubuduće!“.
Planirao je 1994. posjetiti Beograd, Zagreb i opkoljeno Sarajevo
Istim osjećajima neustrašivosti, htio je papa Ivan Pavao II. 1994. poći i u opkoljeno Sarajevo. Godine 1994. imao je u planu posjetiti Beograd, Sarajevo i Zagreb. Tadašnji moćnici, kako u Beogradu tako i u Sarajevu, nisu mu mogli garantirati sigurnost. Tako je onemogućen njegov odlazak. Posebice mu je bilo stalo doći u opkoljeno Sarajevo i uputiti ugroženim ljudima svoju riječ utjehe i ohrabrenja.
Kako nije mogao doći tamo, nije mu ostalo ništa drugo nego iz Castel Gandolfa gdje je organizirao liturgiju, uputiti žarki vapaj i nebu i ljudima. Tamo je izgovorio sve što je trebao izgovoriti u Sarajevu. Tada je izgovorio najdirljiviji vapaj koji je ikada jedan Papa izgovorio – uzdignutim pogledom prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, prema stanovnicima koji su u opkoljenom Sarajevu, s riječima povišenog glasa: „S vama smo i bit ćemo sve više s vama“!
Ivan Pavao II. je poput Mojsija hrabro koračao ulicama svijeta
Poštovani čitatelji, slušatelji i gledatelji!
Vapaji i molitve Ivana Pavla II. izvirali su iz dna njegove duše, iz vjerničke sigurnosti i dubokih uvjerenja. One su bile odraz njegove radosti, ali i osobitih briga i strahovanja. On je poput Mojsija hrabro koračao ulicama svijeta. Osjećao se pozvanim uvesti Crkvu u treće tisućljeće kršćanstva.
Hvala ti, sveti Ivane Pavle II., za tvoje vapaje i za tvoje žarke molitve. Hvala ti poglavito za tvoju uzornu pobožnost i vjerničku sigurnost.
Pomozi i nama prevladati nesigurnost opake zaraze koronavirusa. Sigurni smo da nas nisi zaboravio, pa ti usrdno i dalje vapijemo: Štiti nas i moli za nas.
Amen.
mons. Želimir Puljić
zadarski nadbiskup
