Imperativ društvenog i zakonskog uređenja, prije nego se osvrnemo na odobrenje crkve jest dobrobit djeteta. Optimalni interes djeteta znači osiguravanje njegovog cjelovitog razvoja na svim područjima, tjelesno-psihomotornom, kognitivno-spoznajnom, socio- emocionalnom i duhovnom", poručuje u promišljanju moralni teolog don dr. sc. Damir Šehić.
Osnovana nada je bitan element, pri čemu roditelji i kumovi moraju biti postojani vjernici sposobni i spremni pomoći novokršteniku, a njihova zadaća nije minorna nego je, kako Katekizam kaže „njihova zadaća je prava crkvena služba – officium”
Opravdanje prakse krštenja djece
Pametno je započeti razmišljanje s pitanjem o praksi krštenja djece i dotaknuti se krštenja kao sakramentalnog čina, budući se u recentnoj situaciji u kojoj smo se kao društvo zatekli mogao steći dojam kako je situacija vrlo očigledna i jednostavna, krštenje: dopušteno – nedopušteno. Krštenje i općenito sakramentalni život Crkve se ne može ni pomatrati iz te perspektive simplificirane teologije gotovih rješenja. Dogmatska teologija i sakramentologija o krštenju djece govore s autoritetom. Sakramentologija krštenja i otajstvo primljene milosti pokrštenju nemoguće je izreći u nekoliko kratkih crtica, no samo bih kratko naznačio uopće smisao krštenja, jer se ne razumijevanjem temelja slavlja krštenja dovodimo u slične situacije. Krštenje djece nije narodni običaj koji se uveo pa je dobro ili nediskriminatorno da na to slavlje svi imaju pravo i pristup. Krštenje proizlazi iz Kristova događaja, ima temelj u Pashalnom misteriju Kristove muke, smrti i uskrsnuća, krštenjem se mi ucjepljujemo u Krista, uključujemo u vazmeno otajstvo, s njim suukopani, suumrli i suuskrsli primamo duha posinjenja (Rim 8,15). Krštenjem osoba na otajstven način ulazi u zajedništvo s Isusom Kristom, kojega ispovijeda Gospodinom i Spasiteljem, te na temelju kojega u zajedništvu Crkve nastavlja i razvija svoj kršćanski život, potaknut i pomognut milošću Duha Svetoga.
Krštenje proizlazi iz Kristova događaja, ima temelj u Pashalnom misteriju Kristove muke, smrti i uskrsnuća, krštenjem se mi ucjepljujemo u Krista, uključujemo u vazmeno otajstvo…
Po krštenju smo mi vjernici uključeni u Crkvu određeni za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja, i preporođeni za sinove Božje dužni ispovijedati kršćansku vjeru koju smo primili od Boga preko Crkve (LG, 11). Iz perspektive kanonskog prava Krštenje je službeni čin ulaska u Katoličku Crkvu čime se na krštenika odnose svi zakoni, prava i obveze Katoličke crkve. Važno je napomenuti kako već od apostolskih vremena da bi netko postao kršćaninom trebao proći određeni put i inicijaciju: navještaj evanđelja, prihvaćanje evanđelja što uključuje obraćenje i ispovijest vjere.
Problem opravdanja krštenja djece staro je pitanje u katoličkoj Crkvi o kojem su povijesno sporili veliki umovi i spoticali veliki reformatori. Praksa prvih kršćana pokazuje kako su se u prvoj Crkvi krstila djeca o čemu pišu Irenej Protiv hereza 2. stoljeću, Hipolit u Apostolska predaja, Origen koji govore kako je krštenje djece apostolska ustanova. U tom je vremenu postojao običaj odgađanja krštenja za starost ili pred smrt. Važno je napomenuti kako već od apostolskih vremena da bi netko postao kršćaninom trebao proći određeni put i inicijaciju, navještaj evanđelja, prihvaćanje evanđelja što uključuje obraćenje i ispovijest vjere. Odrasli krštenici prolaze katekumenat, dok je očito kako krštenje djece pa naravi zahtjeva katekumenat poslije krštenja, pri čemu to nije samo potreba kršćanske pouke djeteta, nego razvoj krsne milosti u tijeku osobnog razvoja.
Kao što vidimo, potrebna je vjera Crkve, vjera roditelja u kojoj se krsti dijete.
Opravdanje krštenja djece polazi od činjenice kako se radi o sakramentu vjere. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera: ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: ‘Što tražiš od Crkve Božje?‘ i on odgovara: ‘Vjeru!‘ (KKC 1253). Kao što vidimo, potrebna je vjera Crkve, vjera roditelja u kojoj se krsti dijete.
Propust pripreme za sakramente – Zamka Krist da, Crkva ne
Naše suvremeno društvo, i hrvatsko okruženje istoga već odavno prestaje baštiniti vrijednosti i načela na kojima je sagrađeno i nastalo. To najbolje pokazuje način na koji se kršćani zauzimaju u društvenom i javnom životu kada su te ljudske i moralne vrijednosti ugrožene, kada je ugroženo ljudsko dostojanstvo, prava, obveze i sloboda. Iznad svega to se vidi u osobnom životu i tome koliko su kršćani doista svjesni da su Crkva i Tijelo Kristovo te se njihov život razlikuje od života ostalih ljudi. Mi, kršćani nismo pozvani od Krista suobličavati se ovome svijetu, nego u ovome svijetu biti sol zemlje. Mjera u kojoj smo obljutavili, rezultat je donekle loše poučenosti. Naše društvo izgleda katehizirano, ali ne evangelizirano. Imamo oko 90% kršćana, dakle krštenih ljudi za koje već kolokvijalno ne možemo reći da su vjernici.
Počevši od samo pitanja krštenja i rezultata pouke o krštenju koje se može promatrati kroz načine shvaćanja tog sakramenta koji je za jedne društveni običaj, za druge znak pripadnosti zajednici koji baš i ne obvezuje, za treće neka vrsta magijskog čina oslobađanja zlih utjecaja. Profesor pastoralne teologije Pero Aračić donosi istraživanje iz 2016. godine 1 u kojem navodi četiri najčešća shvaćanja onih koji traže krštenje djeteta; – krštenjem se postaje dijete Božje i članom Crkve (51,7%)
– dijete treba krstiti da ga ne snađe kakva bolest ili zlo (31,5%)
– krštenje je važno zbog drugih obreda i sakramenata (42,4%)
– krštenje je važno jer se uglavnom krste sva djeca pa nije dobro biti iznimka
(13,2%)
Uočljiva je određena razina nepoznavanja vjere i naravi sakramenta, te je sasvim logično da se to prelijeva na sva druga osobna i društvena pitanja.
Koncepcija Krist da – Crkva ne, ne samo da nije uspješna, nego nije ni moguća. Krist živi u Crkvi, Crkva je Kristovo tijelo, Krist je dao svoj život za nju, njoj je ostavio vlast na zemlji i polog vjere kojeg čuva i prenosi.
Primjer toga možemo vidjeti na iznimno važnom, a za istinske kršćane vrlo jasnom pitanju pobačaja, oko 60% kršćana smatra pobačaj ubojstvom nevinog djeteta, a isti postotak oko 60% ga smatra dopustivim. Aktualni hrvatski trenutak pokazuje kako kršćani koriste pobačaj, a ne baštine temeljne istine kršćanske antropologije o čovjeku i njegovu životu. Možda sagledavanjem ovih činjenica postaje jasno kako koncepcija Krist da – Crkva ne, ne samo da nije uspješna, nego nije ni moguća. Crkva je Kristovo tijelo, i Krist je dao svoj život za Crkvu, njoj je ostavio vlast na zemlji i polog vjere kojeg čuva i prenosi. Autentični Kristov
nauk, punina njegove riječi i djelovanje po službenicima Crkve, nalazi se u Crkvi te na istome nije moguće participirati izvan nje.
Kanonski uvjeti za krštenje djece
Iz perspektive kanonskog prava Krštenje je službeni čin ulaska u Katoličku Crkvu i za njega moraju biti ostvareni određeni uvjeti. Zakonik kanonskog prava u CIC-Kan. 868 – § 1. navodi: “Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je: 1° da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; 2° da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima. Stavak § 2. donosi kako je u smrtnoj pogibelji dopušteno krstiti dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja i protiv volje roditelja. Crkva kojoj je misija evangelizacija i učiniti sve ljude Kristovim učenicima prema njegovom nalogu, ipak postavlja neke uvjete za krštenje koji moraju biti zadovoljeni. Potreban je pristanak roditelja, barem jednoga ili skrbnika, te osnovana nada ili moralna sigurnost za odgoj u katoličkoj vjeri.
Potreban je pristanak roditelja, barem jednoga ili skrbnika, te osnovana nada ili moralna sigurnost za odgoj u katoličkoj vjeri.
Utvrđivanje osnovane za odgoj katoličkoj vjeri
Kako smo čuli Zakonik u drugom stavku kanona 868. predviđa utvrđivanje osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri. Spomenuta osnovana nada da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri nije neki prazni formalni uvjet, nego ozbiljni kriterij kojim se osigurava pomoć roditelja u razvoju krsne milosti. Odrasli ljudi se kao katekumeni krste nakon što su upoznali i ispovjedili vjeru Katoličke Crkve u kojoj se krste, dok se dijete krsti u vjeri roditelja te je potreban katekument nakon krštenja. Dakle, vjera roditelja (ili kumova) nazvana je zamjeničkom, vikarnom vjerom. Kum predstavlja tek pomoć roditeljima u odgoju u vjeri te zajedno s roditeljima na samom obredu ispovijeda vjeru Crkve u kojoj se dijete krsti. (Red krštenja, Opće napomene,8-9).
Osnovana nada je bitan element, pri čemu roditelji i kumovi moraju biti postojani vjernici sposobni i spremni pomoći novokršteniku, a njihova zadaća nije minorna nego je, kako Katekizam kaže „njihova je zadaća prava crkvena služba – officium”. 1 Osnovana nada za odgoj u Katoličkoj vjeri, čime se osigurava postojanje roditeljske i kumske crkvene službe odgoja, zapravo je pravni minimun za podjelu sakramenta krštenja. Ta se nada ne mora ostvariti, a kako vidimo u mnogim slučajevima i nije, te mnoga djeca nisu odgajana u vjeri, no ona mora postojati. Roditeljska vjera u kojoj se dijete krsti, mora pak biti vjera Crkve, ne bilo koja vjera, ne vjera magijskih čina, nego vjera Katoličke Crkve koju roditelji i kum ispovijedaju na obredu, prihvaćajući sve istine vjere, moral i nauk Katoličke Crkve.
Tražimo načine, prostore i modele kako pronaći minimum kojeg kao kršćani moramo izvršiti: izmoliti točno onoliko koliko se traži, učiniti točno koliko je nužno, vjerovati samo ono što se mora a druge stavke vjere
oblikovati proizvoljno, ispuniti samo minimum kako bismo pristupili sakramentu ili dobili neku milost koju podjeljuje Krist po Crkvi.
Legalistički minimum – umanjivanje važnosti sakramenta?
Može se reći kako sva naša današnja nastojanja u iznalaženju novih rješenja, novih pristupa i normi ima jedan zajednički nazivnik, a to je spuštanje kriterija evanđeoskog ideala. Tražimo načine, prostore i modele kako pronaći minimum kojeg kao kršćani moramo izvršiti: izmoliti točno onoliko koliko se traži, učiniti točno koliko je nužno, vjerovati samo ono što se mora a druge stavke vjere oblikovati proizvoljno, ispuniti samo minimum kako bismo pristupili sakramentu ili dobili neku milost koju podjeljuje Krist po Crkvi. Neka vrsta minimalnog legalizma: ja sam ispunio svoje. To nije mjera Kristova, mjera Kristova je ljubav
bez mjere, milosrđe bez mjere, istina u punini.
Slučaj homoseksualnog para koji traži krštenje djeteta
Iako se o njemu može teško objektivno prosuditi i na teorijskoj razini, jer nam nedostaju neke ključne informacije. Stoga se nećemo osvrtati na taj slučaj konkretno, možemo nekoliko postavki vezanih uz takve situacije. Prije svega važno je primjetiti tri elementa, dogmatski element, pravni i pastoralni. Što se dogmatskog elementa tiče, nitko ne dovodi u pitanje mogućnost krštenja djeteta, Crkva je pozvana sve ljude krstiti u ime Trojedinog Boga. Pravni element sadrži sporni dio, kao prvo pitanje je kazuističkog minimuma prepoznavanja osnovane nade za odgoj u vjeri, kao drugo trenutno stanje istospolnog para daje naslutiti kako isti ne prihvaćaju moralni nauk i istine katoličke vjere, te vjera u kojoj bi dijete bilo kršteno nije katolička. Treći element ovdje je pastoralna dimenzija koja prepoznaje priliku za navještaj. Ovo predstavlja izvanrednu situaciju za navještaj evanđelja i milosrđa Isusa Krista koji u istini liječi. Potrebno je istaknuti dvije komponente, suočavanje sa stvarnošću u Evanđeoskoj istini i metanoja, promjena života.
Može li homoseksualna zajednica jamčiti odgoj u vjeri
Prije tog pitanja postavlja se pitanje: Može li homoseksualni par jamčiti za cjeloviti rast i razvoj djeteta uopće? Uzmemo li u obzir poziv kršćanima na život u skladu s Božjim nacrtom za muškarca i ženu u bračnoj ljubavi, svaki pokušaj organiziranja zajednice u protivnosti tom Božjem naumu, Katoličkom je nauku strana. Homoseksualnost i drugi oblici spolnog opredjeljenja koje proklamira LGBTIQ+ ideologija pogrješna je u tome što potiče čovjeka da niječe vlastitu narav, da se pobuni protiv nje proglašujući kako mu ona nije dana – darovana, nego da ju on sam sebi kreira ili proizvodi. 2 Utoliko je takav oblik življenja protivan naravnom zakonu i direktna pobuna protiv Boga, kako upozorava sveti Pavao i ponavlja Katekizam u br. 2357. Kako, dakle osobe koje možda vjeruju u Krista, ali žive neprihvaćajući njegov nauk i moralni zakon sadržan u vjeri Katoličke Crkve, mogu odgajati dijete u vjeri iste Katoličke Crkve od koje traže krštenje? Imperativ društvenog i zakonskog uređenja, prije nego se osvrnemo na odobrenje crkve jest dobrobit djeteta. Optimalni interes djeteta znači osiguravanje njegovog cjelovitog razvoja na svim područjima, tjelesno-psihomotornom, kognitivno-spoznajnom, socio- emocionalnom i duhovnom. Teološki govor o tome artikulira crkveni magisterij koji polazi od djetetovog dostojanstva, što znači potvrditi njegovu potrebu i njegovo prirodno pravo na majku i oca. Obitelj utemeljena na braku koji je, prema Ustavu RH zajednica jednog muškarca i jedne žene, 3 je najprikladnije mjesto za razvoj djeteta, uz komplementarnost bračnog para kao muške i ženske figure i modela, koji su nezamjenjivi i nenadomjestivi za uravnotežen razvoj i život djeteta. Obitelj je svetište života. 4 Upravo to je teološka motivacija koju udomiteljstvu daje Evangelium vitae, br. 93, koji pravom majčinskom i očinskom ljubavi naziva prihvaćanje djece iz drugih obitelji, pružajući im potrebno za život i puni razvoj. Briga je cijele ljudske obitelji pružanje potpore ovakvoj solidarnosti kroz društveno i političko djelovanje, te je pitanje udomljavanja i posvajanje djece kao i način na koji živi svako dijete, velika briga svakog kršćanskog pojedinca.
Homoseksualnost i drugi oblici spolnog opredjeljenja koje proklamira LGBTIQ+ ideologija pogrješna je u tome što potiče čovjeka da niječe vlastitu narav, da se pobuni protiv nje proglašujući kako mu ona nije dana – darovana, nego da ju on sam sebi kreira ili proizvodi.
U tom kontekstu, čuli smo izjave kako osobe homoseksualnih sklonosti imaju pravo na obitelj. Oni zadržavaju vlastito pravo na obitelj, no to ne znači pod bilo kakvim ili proizvoljnim uvjetima. Jednako tako, spominje se „pravo biti udomiteljem”. U kontekstu prava, ovdje se radi se ne o supstancijalnom pravu, odnosno subjektivnom materijalnom pravu temeljem kojega bi bila moguća diskriminacija ako se ono priječi. U fokusu zakona o udomiteljstvu je primarni korisnik dijete, te se ne daje dijete udomiteljima kako bi se udovoljilo njihovoj želji za djetetom, nego se udomitelji daju djetetu radi njegove skrbi, njege i zaštite. „Udomiteljstvo je lijek za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece”, kako je istaknuo sudac Šumanović u svojem Izdvojenom mišljenju u nedavnoj spornoj odluci Ustavnog suda RH o udomljavanju. Dodajući pritom kako dijete ne smije biti objekt ničijih pretenzija niti instrumentalizirano. Osobno mislim kako se u ovom slučaju upravo o tome radi. Ne postoji pravo na dijete, kao ni pravo na roditeljstvo.
Poštovanje dostojanstva homoseksualnih osoba – promjena nauka Crkve?
Crkveni nauk u odnosu na homoseksualne osobe je jasan, zahtjeva se prihvaćanje s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, kako kaže Katekizam. 5 I papa Franjo poziva na uključivanje homoseksualnih osoba u zajedništvo Crkve i na poštivanje njihovoga dostojanstva, no isto ne znači da se time mijenja nauk Crkve o čovjeku kao muškarcu i ženi prema Božjem nacrtu. Papino pozivanje na poštovanje dostojanstva osoba homoseksualne sklonosti je važno istaknuti i opetovano ponoviti kako je svaki čovjek vrijedan poštovanja te mu se ono duguje. Ideju da je svaki čovjek jednako vrijedan dugujemo judeokršćanskoj kulturi iz koje je proizišla ideja božanske iskre u čovjeku, odnosno Homo imago Dei, čovjek kao slika Božja.
Ta teološka slika nam govori o otajstvenom pogledu na čovjeka i njegovu narav. Čovjek koji je stvoren, ujedno predstavlja središnjicu Božje pažnje i ljubavi. Vrhunac ljubavi prema čovjeku koncentriran je u događaju otkupljenja na križu, ali i u svim darovima koji proizlaze iz Uskrsnuća. Iz takvog tumačenja i svijesti o čovjeku Crkva crpi nauk o čovjeku. Za Crkvu čovjek predstavlja adresata prema kojem je usmjereno cjelokupno poslanje i napor. Usudio bih se izreći, da čovjek kao takav zaokuplja Božju pažnju te postaje izvor života i ljubavi. To poslanje, života i ljubavi čovjek ostvaruje u obitelji, sa specifičnostima muškarca i žene i njihovim posebnim i nezamjenjivim ulogama.
Brak koji predstavlja uzvišenu kategoriju zajedništva između supružnika predstavlja posebno mjesto ili jedino mjesto kako kaže Ivan Pavao II. u Familiaris Consortio. Brak se ne smije promatrati kao nametnuta državna ili kulturološka kategorija čije je značenje i vrijednost iscrpljena i više nema nikakvo značenje u današnjem vremenu. Brak je potrebno promatrati kao unutarnji poticaj na zajedništvo i ljubav između Boga i ljudi. 6 Bračna ljubav nije puki nagon naravi i osjećaja, nego je istovremeno i osjetilna i duhovna; ona je vjerna i plodna ljubav jer se ne iscrpljuje u zajedništvu bračnih drugova nego se nastavlja budeći nove
živote. 7 To je temelj kršćanske antropologije i istine o čovjeku, koja ostaje nepromijenjena. Na takav su sakrament ženidbe pozvani svi ljudi bez iznimke. Svaka zatvorenost životu ili umanjivanje dobra supružnika nije u skladu s naukom Katoličke Crkve. U tom kontekstu, homoseksualne zajednice odstupaju od Božje zamisli. Kongregacija za nauk vjere svojim je dokumentom iz 1975. Persona Humana – Izjava o nekim pitanjima seksualne etike detektirala problem „snishodljivog potvrđivanja, čak i potpunog opravdavanja homoseksualnih odnosa između pojedinih ljudi. To čine protiveći se stalnom učenju Magisterija i moralnom senzusu kršćanskog naroda”. 8 Dokument donosi kako se s njima treba postupati s razumijevanjem i podržati ih u nadi da će prevladati svoje osobne poteškoće, te nadodaje da se „ne može upotrijebiti nikakva pastoralna metoda koja bi dala moralno opravdanje ovim djelima (…), jer su prema objektivnom moralnom poretku homoseksualni odnosi čini kojima nedostaje bitna i neophodna svrha.”
Tradicija i nauk Crkve ima jasan stav od početaka, točnije svetopisamskog vremena sv. Pavla koju isto osuđuje kao ozbiljnu moralnu izopačenost i čak prikazuje kao žalosnu posljedicu odbacivanja Boga (Rim 1,24-27). Katekizam Katoličke crkve u broju 2357 donosi: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih (homoseksualnost) prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su “homoseksualni čini u sebi neuredni”. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti te ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.” 9 Svetopisamski navod o moralnom neredu homoseksualnosti ne dopušta zaključiti kako su svi oni koji pate od ove anomalije osobno odgovorni, no potvrđuje se činjenica kako su homoseksualni čini intrinzično poremećeni i Crkva ih ne može odobriti. 10 Katekizam kaže kako su „homoseksualne osobe pozvane su na čistoću”. 11 Unatoč tome što je nauk Katoličke Crkve jasan i doktrina precizno artikulirana, uočavamo kako nedostaje jasnoće teološkog govora u ovim situacijama. Isto ukazuje na krizu moralne teologije koju je detektirao i kardinal Robert Sarah koji u svojoj knjizi Zamalo će večer i dan je na izmaku, navodeći kako „kriza fundamentalne moralne teologije dolazi od pomutnje oko pojma dobra. Moral nema za cilj izvana nam nametnuti neki zakon koji prisiljava. On nam pokazuje put prema našem dobru”. 12
Kršćanski moral ne može prihvatiti utjecaje konsekvencionalizma prema kojem ništa nije dobro ili zlo u sebi, nego dobrota čina ovisi o njegovoj svrsi i posljedicama.
Ne postoji dakle, nijedna situacija u kojoj bi bilo nemoguće primjeniti moralno pravilo. Riječima kardinala Saraha „suprotno bi značilo da Stvoritelj proturječi sebi i od nas traži da idemo protiv mudrog reda koji je
sam upisao u Stvorenje. Kršćanski moral ne može prihvatiti utjecaje konsekvencionalizma prema kojem ništa nije dobro ili zlo u sebi, nego dobrota čina ovisi o njegovoj svrsi i posljedicama. Ivan Pavao II
se u enciklici Veritatis splendor jednako tome protivi navodeći „okolnosti ili namjere nikada neće moći pretvoriti neki nutarnje zao čin putem njegove dobre svrhe u “subjetivno” dobar ili obranjiv kao izbor”. 13 Takve intelektualne konstrukcije koje suprotstvaljaju konkretne situacije onome što propisuje moralni zakon, a koje se često odijevaju u ruho milosrđa pokazuju kako ne „vjeruju da je zakon Božji jedino istinsko čovjekovo dobro”. 14 Ne postoji dakle, nijedna situacija u kojoj bi bilo nemoguće primjeniti moralno pravilo. Riječima kardinala Saraha „suprotno bi značilo da Stvoritelj proturječi sebi i od nas traži da idemo protiv mudrog reda koji je sam upisao u Stvorenje.
Imaju li homoseksualne osobe pravo primati sakramente?
Osobe s homoseksualnom sklonošću jednako kao i svi drugi vjernici i kršćani, pozvani su na život u milosti i sakramentalni život. To im se pravo ne može i nema pravo oduzeti. Oni su pozvani kao i svi kršćani živjeti u posvetnoj milosti, i u tom stanju pristupati sakramentima. Štoviše, velik broj kršćana homoseksualnih sklonosti svjedoče o tome kako im sakramenti i milosti po njima primljene pomažu u plemenitim nastojanjima kršćanskog života. One homoseksualne osobe koje u kontekstu Katekizma zanemaruju činjenicu da je homoseksualnost neuredna u sebi, pozvane su kao i svi oni koji u bilo kojem grijehu na
obraćenje i život po Božjim zapovijedima.
Ne odbaciti čovjeka koji se nalazi u stanju objektivnog grijeha, a stanje moralnog nereda prepoznati kao uzrok poteškoća koje su snašle pojedince.
U tom se kontekstu često spominje milosrđe, likuje se nad Crkvom koja mora pokazati milosrdno lice i onakvo milosrđe kakvo je Krist imao prema grješnicima. Isus je u susretu s grješnicima prije svega milosrdan tako što im naviješta istinu, prokaže njihovo stanje poput onog Samarijanki, i zatraži promjenu njihova života: uvijek je „Idi i ne griješi više!”. Isus nije nemilosrdan i ne nabacuje se dogmatskim kamenjem kada kaže: „Idi i ne griješi više!”. Ta njegova riječ je spasonosna i ljekovita. Upravo se u tome nalazi Kristovo milosrđe. Ne odbaciti čovjeka koji se nalazi u stanju objektivnog grijeha, a stanje moralnog nereda
prepoznati kao uzrok poteškoća koje su snašle pojedince.
Utoliko i Crkva danas treba otkriti milosrdno lice Krista koji prihvaća osobe, voli ih jer ih je otkupio, želi im dobrobit i blagostanje te ih poziva na obraćenje i milosni život. Mi zaboravljamo duhovno djelo milosrđa u navještaju istine koju svaki čovjek zaslužuje znati. Lice milosrdnog Boga svećenici i biskupi po služenju Crkve otkrivaju ponajprije naviještanjem istine, i to je najveći oblik milosrđa. Istina koja ima moć promijeniti i spasiti duše.
Isus nije nemilosrdan i ne nabacuje se dogmatskim kamenjem kada kaže: „Idi i ne griješi više!”. Ta njegova riječ je spasonosna i ljekovita. Upravo se u tome nalazi Kristovo milosrđe. Ne odbaciti čovjeka koji se nalazi u stanju objektivnog grijeha, a stanje moralnog nereda prepoznati kao uzrok poteškoća koje su snašle pojedinca.
Je li uskraćivanje sakramenta ženidbe homoseksualnim osobama diskriminacija?
Teologija sakramenta braka nasreću sve češće ima artikulaciju u javnom prostoru, te se sve više piše o uzvišenosti braka u Božjem naumu i ulogama muškarca i žene u njemu. Utoliko ćemo samo istaknuti kako je sakrament ženidbe od Krista ustanovljeni sakrament, koji ima utemeljene već u starozavjetnoj slici stvaranja muškarca i žene, te pozivu na prokreaciju, što je Isus Krist u novozavjetnom govoru uzdignuo na razinu nerazrješivosti, osobito vidljivo u odgovoru farizejima „Od početka ne bijaše tako.”(Mk 10,8) U toj se evanđeoskoj zgodi vidi i naša današnja tendencija, kada dolazimo pred Crkvu i pitamo, „je li dopušteno nešto malo manje od traženog?” Isus Krist je jasan i nedvosmislen, kao i cijela Crkvena tradicija još od svetog Pavla koji brak vidi kao sliku Krista i njegove Crkve (Ef 5,32). Sam Bog je začetnik braka, kako kaže Gauduim et spes u br. 48, koji je intimna zajednica bračnog života i ljubavi te čvrsta ustanova po božanskoj uredbi; po svojoj prirodnoj svojstvenosti usmjeren k rađanju i odgoju djece; u koju ulaze muškarac i žena koji postaju jedno tijelo (Mt 19,6). 15 Svaka zatvorenost životu ili umanjivanje dobra supružnika nije u skladu s tim naukom. Na takav su sakrament ženidbe pozvani svi ljudi bez iznimke.
Pravo je pitanje „popušta“ li Crkva pred LGBT propagandom kako bi izbjegla etiketu da je isključiva ako govori o dostojanstvu muškarca i žene, o kršćanskom braku i obitelji?
Pravi kršćani znaju kakav stav treba gajiti prema čovjeku, a kakav prema čovjekovu grijehu. Crkveni nauk u odnosu na homoseksualne osobe je jasan, zahtjeva se prihvaćanje s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, kako kaže Katekizam. 16 I papa Franjo poziva na uključivanje homoseksualnih osoba u zajedništvo Crkve i na poštivanje njihovoga dostojanstva, no isto ne znači da se time mijenja nauk Crkve o čovjeku kao muškarcu i ženi prema Božjem nacrtu. LGBT propaganda ima izrazito snažnu infrastrukturu i nevjerojatnu propagandnu platformu. No, ona najveću štetu čini upravo osobama te ranjive skupine. Isto prepoznaje kardinal Sarah u govoru o Mržnji prema čovjeku, te kaže: „uvjeren sam da su prve žrtvu LGBT ideologije same osobe koje žive homoseksualnu orjentaciju. Njihovi militanti naveli su ih da sav svoj identitet svode na svoje spolno ponašanje.” 17 To je teški oblik instrumentalizacije i dehumanizacije, te zanemarivanje cjelovitosti ljudske osobe u svoj punini njezina dostojanstva.
Pitanje popušta li Crkva pred LGBT propagandom postavljaju si vjernici i svećenici unutar Crkve odavno. I to je pokazatelj velike krize vjere koja je dovela i do krize svećeništva. Sve je manje svijesti o utemeljenosti u Kristovom svećeništvu koje se očituje u njegovim riječima Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će je li taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim (Iv 7,15-17) To je istinska narav svećeništva, na koju upozorava kardinal Sarah. „Nismo dužni govoriti o svojim osjećajima, nego biti pastiri samo jedne riječi koja je Riječ Božja postala Tijelom radi našega spasenja.” 18
Kard. Sarah detektira snage u Katoličkoj crkvi osobito u „liku slavnih svećenika i moćnih prelata koji pokušavaju normalizirati homoseksualnost u Katoličkoj crkvi, tražeći da Crkva blagoslovi istospolne veze”. Time pokazuju kaže Kard. Sarah da imaju više vjere u sekularnu političku korektnost nego u Isusa Krista i njegovo Evanđelje. U tom su pogledu meni osobno inspirativne i hrabre njegove riječi: „što se tiče svećenika koji namjerno iznose dvosmislice o kršćanskom pogledu na homoseksualno ponašanje, govoreći da su moralno svi oblici spolnosti strogo jednaki, ja im kažem da obavljaju posao kneza laži.”
Ove tegobne i bolne situacije nisu mjesto za traženje popularnosti i simpatija svijeta, niti „korištenje svojeg autoriteta kako bi propovijedali ljudsku doktrinu, a ne katoličku vjeru”, što je ponašanje koje poriče duboku istinu svećeništva i ugrožava spasenje vjernika”. 19 Za kraj ću samo s kard. Sarahom zaključiti, kako možemo nuditi ideološke govore ljudima koji od nas dolaze tražiti Riječ Božju, riječ Evanđelja?
Mogu li osobe homoseksualne sklonosti i rodne distrofije biti istinski vjernici?
Promislimo li malo bolje, samo pitanje mogu li homoseksualne osobe biti istinski vjernici, jest na neki način diskriminatorno jer nema razloga zašto oni, kao i svi drugi vjernici pozvani na svetost, ne to mogli biti. Ono pokazuje svu nevolju osoba koje doživljavaju homoseksualne sklonosti i rodnu distrofiju koje su, kako smo već spomenuli, potpale pod propagandu, svedene ili se same svode isključivo na vlastitu spolnu orijentaciju. Te osobe nisu i ne smiju biti isključene iz života Crkve koja ima moć, po Kristovom milosnom djelovanju u njoj, pružiti im oslonac. Kristovo evanđelje tim je osobama utjeha i
pomoć. Nužno je ponuditi ima apel: „molim vjernike koji su u kušnji homoseksualne sklonosti, da se ne daju zatvoriti u taj zatvor LGBT ideologije. Vi ste po krštenju dijete Božje, vaše je mjesto u Crkvi, a ako duhovna borba postane preteška, podupirat će vas bratska ljubav.” 20 Crkva je istinski dom svim osobama homoseksualnih skolnosti i rodne distrofije. Pritom je važno imati svijest kako ne možemo biti suosjećajniji i milosrdniji od samog Isusa.
