Zašto se Crkva – poznata po svojoj ljubavi, milosrđu i poštovanju prema svakom čovjeku – tako jasno, kategorično i odlučno protivi homolobiju, usprkos njegovoj moći i zloglasnosti? Proizlazi to iz same prirode Crkve. Riječ je o elementarnoj istini, elementarnoj intelektualnoj i moralnoj čestitosti. Isus Krist objavio je potpunu istinu o čovjeku i neprestano je navješćuje u svojoj Crkvi. Krist štiti bračni savez, obitelj i čovjeka.
Biblijski razlozi
Homoseksualnost u Svetom Pismu doživljava tešku osudu – i to već od prvih stranica. U prvoj biblijskoj knjizi, knjizi Postanka, čitamo: “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak.” (Post 18, 20). Saznajemo da je njihov najveći prijestup upravo homoseksualnost; u Božjim očima to je osobito težak i mrzak grijeh. Kada je Lot ugostio dvojicu stranaca, građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka opkole kuću pa mu reknu: “Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?” (Post 19, 5). Na Lotovo preklinjanje odgovaraju prijetnjama i silom. Prelilo je to čašu gorčine: drugog dana, Sodoma i Gomora bijahu uništene. Spasio se samo jedan jedini, pravedni – Lot i njegova obitelj. Poznata je uzrečica “sodoma i gomora” kojom se označava krajnja ljudska razularenost i moralna izopačenost.
Sličan izvještaj nalazimo i u knjizi Sudaca, u 19. ulomku. I ondje traže homoseksualne užitke, teže još većoj razuzdanosti i upuštaju se u još strašniji grijeh. Posljedica je istrjebljenje Benjaminova roda.
Osuda homoseksulnosti još je snažnije izražena u Novom Zavjetu. Sveti Pavao jasno govori da homoseksualci kao i drugi grešnici koji se ne žele obratiti, riskiraju vlastito spasenje: “Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, (…) neće baštiniti kraljevstva Božjega.” Za sv. Pavla jedan od temeljnih pokazatelja čovjekovog pada, njegove odijeljenosti od Boga, upravo je homoseksualnost (Rim 1, 18-32): “Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa; (…) Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći – muškarci s muškarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude. I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju da bi činili što ne dolikuje: (…) Oni, iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine.” Slične riječi nalazimo u Poslanici Timoteju (1, 3-11) i Knjizi Levitskog zakonika (18, 19-23). Omalovažavanje Božjih namisli, nijekanje prirodne komplementarnosti muškarca i žene, uvelike ranjava i uništava čovjeka; s vremenom nosi katastrofalne posljedice i za sobom vuče Božju osudu.
Teološki razlozi – iz predaja
Za Crkvu je od velikog značenja Nauk koji se naviješta uvijek i posvuda. Nauk Crkve neprestano ponavlja i osuđuje homoseksualni čin. Evo što o tom govori Katekizam Katoličke Crkve (2357-2359, 2396):
“Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.” (2357)
“Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa Žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.” (2358)
“Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.” (2359)
“Među teške grijehe protiv čistoće treba navesti masturbaciju, blud, pornografiju i homoseksualne odnose.”(2396)
Dakle, jasno se u Katekizmu izražava kako homoseksualne sklonosti, same po sebi, nisu grijeh, već kušnja s kojom se takva osoba mora boriti, kao što se i svaki drugi čovjek svakodnevno mora boriti sa zlim napastima koje otkriva u sebi. Grijeh je tek podlijeganje nečistim sklonostima. Crkva potiče na pomoć homoseksualcima koji se bore sa sobom, da ih se prihvati s “poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću”.
Sv. Ivan Pavao II. bio je po tom pitanju vrlo jasan. Primjerice, u ožujku 1999. godine osudio je homoseksualne “brakove” kao “izopačenost vrijednu žaljenja”. Godine 1994. usprotivio se Europskom parlamentu koji je pozivao na legalizaciju takvih veza. Govorio je: “Europski parlament na nelegalan način daje pravnu vrijednost devijantnom ponašanju koje nije u skladu s Božjim naumom… Nije dopušteno iskrivljavati moralne vrijednosti.” U posebnom dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 2003. godine, tadašnji Papa Ivana Pavao II. i budući, tada još kardinal Ratzinger, zajedno su pozivali: “Ako su svi vjernici obvezni suprotstavljati se pravnoj legalizaciji homoseksualnih veza, onda su političari katolici na to pozvani još i više s obzirom na svoj položaj.” To su upute dvojice papa – Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Svi, a osobito političari, moraju se suprotstavljati legalizaciji zahtjeva koje pred njih stavlja homolobi – ako žele biti kršćanima.
U cijelom svijetu poznata suvremena svetica, Majka Terezija iz Kalkute, govori: “Moramo živjeti u skladu s planom po kojem smo stvoreni: homoseksualnost nije prirodna.”
Medicinski razlozi
Na temu homoseksualnosti dostupna nam je bogata literatura, stotine članaka i knjiga. Osobito je vrijedna knjiga Homoseksualnost i nada Katoličke medicinske udruge iz Sjedinjenih Država. Evo nekoliko podataka iz izvješća kanadskih liječnika (J. Shea, J. K. Wilson i drugi): Gej brakovi i homoseksualnost. Izvješće i medicinsko vrednovanje.
Iz tog članka saznajemo, između ostalog, da aktivni homoseksualci, statistički, 4 puta češće padaju u depresiju, 5 puta češće u nikotinsku ovisnost, 6 puta češće pokušavaju učiniti samoubojstvo. Žive u prosjeku, ovisno o obliku i intenzivnosti svoje aktivnosti, od 8 do 20 godina kraće od ostalih muškaraca.
U Njemačkoj 60% gej populacije, a u Kanadi 70% boluje od side. Vjerojatnost obolijevanja od te neizlječive bolesti je od 73 do 85(!)% veća kod homoseksualaca nego kod ostale populacije. Jednako je tako s drugim zaraznim bolestima. Na primjer, u Škotskoj većina oboljelih od sifilisa upravo su muškarci homoseksualne i biseksualne orijentacije. To nadalje znači da je u ostatku društva, koji uključuje djelatnice javnih kuća i njihove klijente, od side i drugih veneričnih bolesti, oko 2 puta manje oboljelih nego među homoseksualcima koji prema vrlo vjerodostojnim istraživanjima u Kanadi i u Sjedinjenim Državama čine manje od 2% ljudi. To stanje epidemije, osobito u njihovim komunama, strašna je posljedica njihova načina života: “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7, 20). Razlog tome je neshvatljiv promiskuitet koji si dopuštaju.
75% deklariranih homoseksualaca u SAD-u priznalo je da je u životu imalo više od stotinu seksualnih partnera, a 28 % da ih je imalo čak i više od 1000 (!). U Kanadi čak i do 43% homoseksualaca koji boluju od side i dalje žive spolni život bez ikakvih skrupula, svjesni da siju zrno smrti među svojim partnerima. Homoseksualne veze traju u prosjeku oko godinu i pol. U vrijeme trajanje veze prosječno imaju i po 12 drugih partnera. Među njima je rasprostranjeno poimanje “braka utemeljenog na nevjeri”. To je kao da govorimo o kvadratnom krugu. K tome, u takvim vezama javlja se 2-3 puta češće nasilje nego u normalnim brakovima. Sami sebi predstavljaju veću prijetnju nego što je predstavlja bilo tko izvan njihova kruga. Njihov život po pitanju zdravlja, psihičkog i fizičkog, kao i društvenog, nalikuje katastrofi, pravom košmaru. Kako su strašna svjedočanstva ljudi koji su uspjeli umaći iz tog ukletog kruga….
Treba dodati da među homoseksualcima još češće nailazimo na slučajeve pedofilije. Nažalost, i Crkva po tom pitanju ima tragičnih iskustava. Poznate su brojne pedofilske afere u kojima su sudjelovali svećenici, što je uveliko naštetilo Crkvi u Sjedinjenim Državama. Mediji vrlo spretno prešućuju činjenicu da je 80% tih zlouporaba uzrokovano homoseksualnom sklonošću. To je posljedica nedopustive popustljivosti prema kleru s takvim sklonostima. Nekritički odnos prema stavovima i upozorenjima nekih psihologa rezultiralo je time da se desetljećima olako dopuštalo pomazanje takvih ljudi; dopušteno im je previše. Kao reakciju na takve događaje Crkva je izdala tzv. Vatikansku uputu, u studenom 2006., u kojoj postavlja iznimno visoke zahtjeve na osobe (kler) opterećene takvim sklonostima. Oni su dužni pružiti osobito snažne dokaze da mogu gospodariti sobom kako bi za buduće mogli uopće dobiti priliku da prime red pomazanja. Upute se provode usprkos manjku zvanja, jer problem je iznimno ozbiljan.
Homoideologija
Što reći o ljudima, osobito o liječnicima, psiholozima, o onima dakle koji vrlo jasne medicinske i sociomedicinske dokaze ne žele prihvatiti, štoviše – mnogi od njih nisu ni upoznati s njima? (…) Što reći za liječnike koji tvrde da se homoseksualna sklonost ne može liječiti i da oni takvo liječenje nikome ne preporučuju, dok mnogi od njihovih kolega svojim terapeutskim uspjesima dokazuju da griješe i da je upravo suprotno? U biti znamo da je homoseksualnost jedan od brojnih poremećaja koje se može pobijediti; potrebno je samo odgovarajuće znanje i volja. Što reći o novinarima i političarima, koji također, potpuno ignorirajući katastrofalne i razorne statističke i ine dokaze, neprestano šire homoseksualnu propagandu?
Oni naprosto, što nesvjesno, što svjesno, stvaraju i šire homoideologiju. Kako površan pogled, tako i dublja analiza medija, daju prepoznati sve prisutniji utjecaj homolobija. To je ideologija – ili skup istina, poluistina, iluzija, laži i mitova. Skup kojem je cilj ne spoznaja, već postizanje različitih koristi za skupinu koja je promiče. Ideologija se u svojoj biti bori za društvenu svijest! Autentična nauka i filozofija u službi homolobiju. Ona koristi metode suvremenog marketinga koji na profesionalan način ima izmijeniti sliku o homoseksualnosti i promovirati je kao što se promovira roba. Program koji su osmislili članovi gej aktivističkih udruga na skupu u Wirginiji, 1988., ističe četiri osnovna cilja za postizanje promjene društvene svijesti koja će za posljedicu imati izmjene zakona. To su: gubitak osjećaja, manipulacija, konverzija i eliminacija.
PRVO: GUBITAK OSJEĆAJA. Društvo treba zasuti tolikom količinom pro-gejovskih publikacija, treba preuzeti prevagu u medijima kako bi početni otpor bio skršen i kako bi se dovelo do priznavanja pojave homoseksualnosti kao nečeg posve prirodnog i prihvatljivog. Sveprisutnost i brzina pojavljivanja mora biti munjevita da svi koji i misle drugačije izgube prisebnost i hrabrost usprotiviti se. (…)
DRUGO: MANIPULACIJA. Gej populacija treba biti predstavljena isključivo pozitivno – kao posebno osjetljivi ljudi, dragi, prepuni zasluga i uspjeha, a istovremeno i kao jadna, progonjena manjina. U tu svrhu ističe se kako su brojni velikani prošlosti bili homoseksualci – to je najjednostavnije. Naime, mrtvi ne mogu prosvjedovati. Usto, potrebno je prešutjeti i odbaciti čak i najočitije dokaze o tamnim i najtamnijim stranama homoseksualnosti – upravo onima koje su nešto ranije spomenute.
TREĆE: KONVERZIJA. Ničeansko izvrtanje vrijednosti. Ono što se do tog trenutka smatralo patološkim te bilo na marginama društvenog života, sada treba biti stavljeno u središte kao tema dostojna najvišeg štovanja. Suprotno tome, kritičare homoideologije potrebno je protjerati na margine, isključiti ih iz javnog diskursa. Kritičare je potrebno predstaviti kao osobito odbojne ljude. Bez dijaloga i diskusija, potrebno ih je smjestiti u kategoriju ignoranata, mrzitelja, homofoba i bigota… Potrebno je “ubaciti u podsvijest” i postotak homoseksualaca u društvu. Neki aktivisti govore o čak 10 – 25 % društva?!
ČETVRTO: ELIMINACIJA PROTIVNIKA. Oni koji glasno viču i zahtijevaju toleranciju, često sami, kad se domognu velikog utjecaja, ne žele biti tolerantni prema drugima. Primjer je istaknuti filozof i humanist prof. Rocco Buttiglione, bliski prijatelj Ivana Pavla II., koji nije bio imenovan povjerenikom Europske Unije. Švedskom pastoru Åke Greenu, zbog jedne propovijedi prijetila je kazna od pola godine zatvora, a po presudi prvostupanjskog suda dobio je mjesec dana. O sudbini biskupa Bagnasca iz Genove već sam govorio. Prema kome se od homoseksualaca tako postupalo? Osobno sam se susreo, nakon objavljivanja članka Deset argumenata protiv, koji je postao jedan od poznatijih i najkomentiranijih poljskih članaka na temu antihomoideologije, s jedne strane s velikim javnim progonom, a s druge strane i nasiljem, anonimnim i strašnim prijetnjama svake vrste. U tjedniku (…) objavljen je cijeli niz članaka protiv mene, a nije mi dana – unatoč elementarnoj učtivosti i pravu na slobodu riječi – nikakva mogućnost odgovoriti. Vrlo je znakovito da su kao izrazitog protivnika mog načina razmišljanja u prvi plan isturili o. Jacka Prusaka SJ, koji je u vrlo agresivnom članku Drugi drugačije doslovno odbacio Nauk Katoličke Crkve o ovom pitanju. Pa ipak, primio sam i iznimno veliku potporu od strane Crkve, kardinala, biskupa, svećenika i brojnih vjernika… Kao što je moguće vidjeti, na snazi je veliko zastrašivanje protivnika: šutnja pod svaku cijenu pa u prijetnjom uništenja profesionalne karijere, prijetnjom zatvora, pa čak i smrti. Zahtjev za tolerancijom, za ravnopravnosti vrlo se brzo pretvara u progon kršćana. Homoideologija se služi prije svega parolama, vikanjem, a ne argumentima; izbjegava meritorne diskusije kako ne bi dala prozreti intelektualnu bijedu svojih stavova.
Potrebno je naglasiti da je homoideologija zapravo još jedna u nizu ateističkih tvorevina; ideologija koja je zauzela mjesto kompromitiranog trulog komunizma. (…) Homoideologija snažno podsjeća na komunističku ideologiju – mnogo je tu sličnosti…
dr. sc. o. Dariusz Oko,
Papinska teološka akademija u Krakovu, Odjel filozofije
Ljubite jedni druge, IX(2010), 32-36; prema Miłujcie się, 2009
Prijevod s poljskog: Jelena Vuković/bozjemilosrdje.net
