Piše: fra Mirko Filipović za Svjetlo riječi
U ovome se nije teško složiti: Kad bljesne ljubav, dvoje zaljubljenih postaju jedno drugome najvažniji na svijetu. Sva pozornost i sav interes usredotoči se na najdražu osobu, tako da ona bude u središtu a sve ostalo se reda iza nje. Ono što je dotad bilo u središtu, bez velika žaljenja pomiče se ustranu da ustupi mjesto najvažnijem biću. Mladić koji bezgranično voli nogomet te je postao pomalo ovisnik o njemu, neće dvoumiti ako u jednome trenutku moradne birati između utakmice i zakazanog sastanka s djevojkom. Ona je važnija.
Ali ne samo ona! Važno je sve što je njoj važno. Lijepo je sve što ona voli. Drago sve što s njom ima veze. I obrnuto, naravno: zaljubljena djevojka odjednom će postati posjetilac utakmica, ne zato što u tome vidi iznenada otkrivenu vrijednost, nego jer se to njemu sviđa. Njegovi prijatelji postat će zanimljivi i njoj. Njegova braća i sestre, roditelji – sve će joj to na određen način postati blisko zbog bliskosti s onim koji je zasjeo u središte njezina života.
Ovo, međutim, ne bi trebala biti slika koja vrijedi samo za početak, samo za fazu zaljubljenosti. To bi trebala biti trajna slika braka, jer brak je doživotna i potpuna upućenost dvoje ljudi jedno prema drugome. Muž i žena trebali bi uvijek ostati jedno drugome najvažniji, središnja os života na ovome svijetu. I to toliko da ne ostanu dvoje, nego da postanu jedno – jedna nerazdvojna cjelina.
Kad se u Bibliji govori kako je Bog stvorio čovjeka, kaže se: „… i stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih”. Za Bibliju je, dakle, potpun čovjek muško i žensko, odnosno muž i žena skupa. Oni su jedna cjelina, jedno biće, koje se naziva čovjek. Jedno od njih samo je polovica cjeline. Jedno bez drugoga je u nedostatku, u takvu nedostatku koji ne može nadomjestiti ništa drugo i nitko drugi.
I u svakodnevnom razgovoru naići će se počesto na izraz „bolja polovica”. Muž za ženu kaže da mu je bolja polovica ili to drugi mužu govore. Naravno: nerijetko je to samo fraza, možda već i otrcana. No, još češće to je praktična neistina. Vlastita supruga mnogome mužu vremenom postane stranac u kući, zadnja briga, najsporednija stvar u dnevnom rasporedu vremena. Boljom polovicom postane mu nešto drugo: kavana naprimjer, alkohol, posao i karijera. Te stvari postanu onim što nadopunjuje njegovu polovičnost, što ga ispunjava i zaokuplja njegovu pozornost.
Ni supruge nisu, naravno, imune od pokušaja nadopunjavanja svoje polovičnosti drugim i sporednim stvarima ili osobama. Nekad to budu prijateljice u koje se ima više povjerenja nego u muža, nekad vlastiti roditelji (posebno majka!) – nekad opet vlastita djeca. U nesposobnosti da ožive zamrlu vezu sa svojim mužem, mnoge supruge traže utočište u djeci. Jedne od njih posvećujući djeci pretjeranu pa time i bolesnu brigu, druge pak uvlačeći ih u svoje sukobe s mužem, dovodeći ih u najgoru zamislivu situaciju za dječju psihu: opredjeljivanje ili za oca ili za majku.
A djeca ne mogu supruzi nadomjestiti muža niti mužu suprugu. Ma koliko to čudno zvučalo, ipak je istina: djeca nisu najvažnija za brak. Brak se sklapa prije djece, prije nego roditelji uopće poznaju svoju djecu. Brak su sklopili njih dvoje jedno zbog drugoga. Djeca su došla kasnije, ako su došla, i djeca će odrasti i otići svojim putem, a brak će i dalje ostati. Brak u normalnim uvjetima započinje prije rađanja djece i ne završava posljednjim rođenjem u obitelji.
Pa i oni bračni parovi koji, zbog različitih prirodnih prepreka, ne mogu imati djece nemaju manje vrijedan brak. Imaju jedno drugo. Ako su znali tako organizirati svoj život da su jedno drugome ostali najvažnijima, ostvarili su puninu ljudskosti na ovome svijetu i iskusili djelić sreće drugog, obećanog svijeta.
Biti jedno drugome najvažniji na svijetu nimalo se ne kosi s vjerničkim osjećajem da na vrhu važnosti i za muža i za ženu i za njihovu djecu mora biti Bog. Ljubav prema Bogu ne umanjuje se ljubavlju prema bračnome drugu. Dapače. Što je bračna ljubav iskrenija, to je od Boga blagoslovljenija: to više crpe iz onog blagoslova Božjega kojemu su se podložili prvoga trena svoga braka, kad su se pred Bogom zarekli da će se međusobno voljeti dok ih smrt ne rastavi i da će jedno drugome biti do groba vjerni i u dobru i u zlu.
Zapravo, sva istina jest u ovome: ako je Bog bračnim drugovima na prvome mjestu, i oni će jedno drugome uvijek ostati na prvome mjestu. To dvoje se ne isključuje nego nadopunjuje i međusobno potpomaže. Ipak, zbog dubokog poštovanja prema presvetoj tajni Boga, s kojim se ništa ne da usporediti, vjernici će uvijek imati na umu da im je Bog na prvome mjestu a sve ostalo iza njega. Supružnike međusobno ništa ne bi smjelo rastaviti, osim smrti. S Bogom, pak, ni ih smrt ne bi smjela rastaviti, jer on je iznad svega – iznad života i smrti. Zato s pravom prvu obiteljsku zapovijed možemo formulirati upravo onako kao što je na početku napisano:
Muž i žena su jedno drugome, nakon Boga, najvažniji na svijetu.
