– Vi se odijevate po starinsku kao i do osvajanja Bosne, a to je izdaja!
Prihvativši grubu seosku odjeću svoga puka, opet su fratri izazivali vlastodršce koji su govorili:
– Što ne nosite svoju odjeću da se zna da ste svećenici?!
Nekoliko puta su tražena dopuštenja (fermani) da fratri mogu nositi svjetovnu odjeću, a konačno su 1625. dobili ferman da mogu nositi svjetovnu odjeću i jašiti konja. Ipak su morali paziti da sjašu s konja kad prolaze pokraj džamije ili nekog značajnijeg mjesta i idu pješice jer su mogli biti batinani!
I sam je vrhovni šerijatski sudac u Carigradu izdao dekret 1650. godine da fratri mogu nositi svjetovno odijelo, velike kape, jahati konja i nositi oružje.
Kad su fratri u teškim situacijama morali napustiti samostan, ipak se nisu odvajali od svog naroda. „Da bi mogli biti što sposobniji za vršenje svete službe i da ih neprijatelji ne bi lako prepoznali, običavali su tokom cijelog onog nevoljnog ratnog vremena ići u odijelu najprostijih seljaka. Ali ni tako nisu mogli biti slobodni i pošteđeni od pogrda i zlostavljanja pakosnih Turaka; oni su ih često tukli, čak i kod oltara.” Tako piše Benić.
Kad bi se fratar u narodnom odijelu našao u nekoj kući, uvijek je postojala opasnost da turski silnici saznaju tko je on. Mogli su pitati malu djecu tko je to došao u goste. Stariji su zato naučili djecu da kažu:
– Došao nam je ujak – mamin brat!
Otada bosanski fratar nosi ovo časno ime ujak kao znak blizine sa svojim narodom, jer je on zaista bio majčin i očev brat i duhovni otac kršćanske djece. To duhovno srodstvo ima svoj duboki povijesni korijen koji je teško iščupati iz duše bosanskog čovjeka. Poslušajmo još jednom Benića (Ljetopis, str. 107):
Eto, dragi čitaoče, kakav su život provodili oni naši hrabri predšasnici i kakvim su se gorkim kruhom hranili. Pa ipak nisu uzmaknuli nazad, dok su vršili svoje dužnosti, nego su muževno 'podnosili teret i žegu dana' (Mt 20,12). Tom ustrajnošću oni su ponovno časno zadobili predašnji položaj i oteto im mjesto.
Prvi su kršćani najviše privlačili svoje nekršćanske suvremenike svojim uzornim životom u zajednici. Zbližila ih je ljubav i nevolje u koje su upali zbog progona. To je zbližilo i fratre s bosanskim pukom. Zato i danas u našim krajevima u Bosni i Hercegovini vlada neka obiteljska bliskost između vjernika i svećenika – ujaka kojega oni smatraju svojim najbližim i najrođenijim.
Izvor: Kalendar Dobri Pastir (1991.)
