Tu je verziju zapisao Ljudevit Gaj, a govori o tome kako su iz Zagorja protjerana braća pobunjenici, koji su se željeli osloboditi rimskog jarma. Postoji mnogo verzija ove legende - češka, poljska, ali i dalmatinska. Evo zagorske verzije, kako ju je zapisao Gaj:
'Na ova tri brijega što se nad ovim mjestom (Krapinom) dižu bijahu tri grada. Ovaj, od koga su se ovolike stare zidine još uzdržale, od negda zvaše se, a tako i današnji dan, kao i samo mjesto Krapina. Na onom brdu, ondje nad franjevačkom crkvom, bijaše grad imenom Psar, a tu nad gospodskom (spahinskom) vodenicom, na brijegu Šabcu bijaše grad istoga imena Šabac. U ova tri grada tri brata, po imenu Čeh, Leh i Meh, negda vladahu. Ova tri brata bijahu kraljevske krvi našega (slavenskoga) naroda te imahu sestru, koja se je zvala Vilina. U ono vrijeme Rimljani gospodovahu ovom zemljom. Od njih naš narod za nevolju mnogo stradaše te podnošaše velike sile.
Viteška se braća dogovarahu među sobom, kako bi se mogli oteti ispod teškog jarma rimskoga. Kako najstariji ljudi pripovijedahu,među krapinskim i psarskim gradom kožnat visimost visaše o lancih. Po ovom mostu brat bratu dolažaše na tajne dogovore. Utom sestra njihova bijaše u skrovitoj (tajnoj) ljubavi sa rimskim poglavarom, koji je zapovijedao ovom zemljom. Kad su se braća dogovorila sa ostalim znamenitimi poglavicami narodnimi i okletvom (zavjerom) ujedinila protiv Rimljana te svijećala, da će na njih složno udariti, Vilina, prevelikom ljubavlju opojena, izdade okletvu ljubavniku svome. Okletnici ipak udare na njega te ga ubiju, a ona najprije uteče u Dupljaču u Strahinje, a odanle u Jame nad Žutnicom, koje se još i danas zovu Ljubine iliti Vuline Jame, a ono zato, jer su ondje prebivale vile, koje su od obranu svoju primile imenjakinju svoju. Ondje ona rodi gospodsko čedo.
Malo je vrijeme potom postojalo, kad se ona sunčala pred špiljom, braća, našavši se u lovu, zapaze je, uhvate, odvedu u grad Krapinu i uzidaju u onom tornju, koji je nad vratima drugoga dvorišta blizu pećinske pivnice, u jednom uglu, a od djeteta se njena osobiti čudo stvori. Divlji vo, jedan dan kad su se vile po šumi bile razišle, utrči u špilju, gdje se dijete zlatnom jabukom sigralo. Divlji vo se u njega zaleti, digne ga na rogovima i divljim skokom proskočivši kroz podzemaljski put, koji je ispod gora Velikoga Žlieba i Hajdinskoga Zrna vodio, ća na drugu stranu ondje onako iznese napolje u šumu, gdje ga je neki pustinjak sahranio, a ono se mjesto od onoga vremena do današnjega dana, po lijepoj glavi ovoga djeteta, zove Lijepa Glava - Lepoglava. Rimljani da osvete ubistvo svoga časnika i da pokore pobunjeni narod, započeše utom sa svih strana kupiti vojsku.
Tri brata, videći kako ne mogu onolikoj sili kolika se dizala na Zagorje, gdje su se oni bili utaborili, ni prevrlom hrabrošću da odole, skupe sve starješine, župane i satnike narodne, svijećahu - odluče, da sa svimi odličnijmi pristašami svojimi ostave svoju domovinu i da se posve isele iz rimske države. Oni su znali da se narod našega (slavenskoga) jezika daleko pruža preko Dunaja, i zato pređoše sa vjernimi svojimi preko Dunava pa se tamo raziđoše na tri strane i utemeljiše tri države slavenske. Čeh podiže stolicu svoju u Pemskoj zemlji Bohemiji, Leh u Poljskoj, a od Meha zadobiše Moskovati (Rusi) svoj početak. I ovako je prava korenika svega našega naroda slavenskoga izišla iz ove naše okoline.'
Izvor: Croexpress
