Otud naša crkva (hram, drevna riječ nejasna značenja, značit će ubuduće nekršćanska svetišta), kao i njem. Kirche, eng. church, alb. kishë itd. Neki drugi narodi posegnuše za lat. riječju ecclesia (zbor; od grč. enkaléo – sazivam), pa tako imamo franc. église, španj. iglesia, tal. chiesa itd.
Bojeći se promjena koje crkvenom životu donosi suvremeno doba, neki se vjernici – i pastiri – protive gradnji crkava koje odstupaju od tradicionalnih oblika, zahtijevajući da crkva mora imati krov na dvije vode, barem jedan zvonik, veliki ulaz…, jer: Kakva je to crkva – vele – ako ne vidiš da je crkva dok ne uđeš u nju? Takvi kritičari zaboravljaju da u umjetnosti, pa tako i u sakralnoj arhitekturi, ništa nije stalno i da je prepoznatljivi izgled crkvene građevine zapravo rezultat dugotrajnih i nebrojenih preinaka na kasnoantičkoj bazilici (grč. basiliké – kraljevska /kuća/); bila je to javna zgrada pravokutnog oblika, kojoj je na jednom kraju trijem, a na drugom apsida (grč. hápsis – obruč, svod) ili prezbiterij (grč. presbýteros – stariji, starješina), tj. polukružni povišeni prostor s polukupolom kao svodom, u antici rezerviran za vladara ili suca, a u kršćanstvu za svetište, glavni oltar i svećenike. Bazilika je danas počasni naziv za neke crkve koje se ističu starinom ili značenjem, dok je katedrala (stolna crkva ili prvostolnica) glavna crkva u biskupiji, a naziv joj potječe od biskupova sjedišta, katedre, smještene u apsidi (grč. kathédra – sjedište s naslonom).
Osim oltara, koji je dodatno povišen (lat. altare, od altus – visok), u svetištu ili blizu njega nalazi se i tabernakul (lat. tabernaculum – šator), tj. svetohranište: mjesto ili ormarić u kojem se čuva posvećeni euharistijski kruh, a pored oltara je i ambon: povišeno mjesto s kojeg se naviješta Božja Riječ (grč. anabaíno – penjem se, idem prema gore).
U zapadnoj Crkvi svetište se od ostatka prostora nekad odjeljivalo umjetnički izrađenom i ukrašenom pregradom zvanom plutej (lat. pluteus – zaklon), a sličnu ulogu na Istoku i danas ima ikonostas (grč. eikôn – slika; stásis – stajanje), ikonama ukrašen zid s vratima u sredini, kuda prolazi svećenik, a ostali vjernici onamo ne zalaze.
Od davnine se crkveni prostor shvaća kao lađa koja plovi prema Kristu kao svome cilju. Odatle se i prostor za vjernike između ulaza u crkvu i svetišta zove lađa (slično i u drugim jezicima: grč. naús, lat. navis, franc. nef itd.). Napokon, poseban prostor u crkvi rezerviran je za pjevački zbor ili kor (grč. khorós) i sakristiju (lat. sacer – svet).
Izvor: Svjetlo riječi
