Rođen sam u Metkoviću na Neretvi 28. veljače 1915. Roditelji su mi Petar Gabrić i Katarina rođ. Antičević, koja je rodom iz Janjine na Pelješcu. Osnovnu školu svršio sam u Metkoviću. Od najranijeg djetinjstva »služio« sam kod mise kao ministrant, pa se dobro sjećam kako mi je ondašnji »remeta-sakristan« Jakov Petrov, brat Fra Stanka Petrova, dao jedan mali molitvenik, kad sam napokon naučio dugi odgovor za »Orate fratres«.
Dekanijom metkovskom upravljaju oci franjevci. Dobro se sjećam onih svetih i revnih svećenika: fra Leonarda Bajića, fra Joze Šimića i fra Frane Franića. Sve sam ih veoma volio, pa sam dakako želio i ja postati »fratar« i ići u gimnaziju u Sinju, gdje je moj bratić Andrija, sada fra Nikola Gabrić, već studirao. No, eto, Božja providnost drugačije je odredila.
Dva isusovca »magistera« na putu iz Travnika u Split zakasnili na »vapor« u Metkoviću i morali su ondje prenoćiti. Jedan je od njih bio Kaštelanin mg. Božidar Šantić, a drugi mg. Andrija Glavaš, rodom iz Drinovaca u Hercegovini. Sastali se oni s mojim bratom Ivom, i Ante mjesto u Sinj u »fratre« ode u Travnik u isusovce.
Bilo je to u rujnu 1926. godine. Prvi i drugi razred svršio sam u jednoj godini. U Travniku sam ostao do mature u lipnju 1933. godine. Maturalnu svjedodžbu primio sam baš na svoj imendan, blagdan svetog Ante. U svemu je bilo »odlično«, pa nisam trebao polagati usmeni dio mature.
Ti dani u Travniku bili su uistinu divni dani. Naše drago Malo sjemenište na Bašbunaru čovjek nikada ne može zaboraviti: ni ono krasno mjesto, ni one svete isusovačke patre, koji su nas tako divno pripravili za budući život: oci Hammerl i Zabeo i još živući o. Franjo Zec, i čitava legija njih u Nadbiskupskom sjemeništu, gdje smo pohađali gimnaziju. Pa onda onaj poziv s groblja Bojne, gdje je još tada ležalo tijelo sluge Božjega Petra Barbarića.
U tom kutiću neba na zemlji moje zvanje, koje sam još od najranijeg djetinjstva imao, učvrstilo se kao kremen. Nikad me u životu nije spopala želja da bih krenuo drugim putem. Kao da drugi put za mene nije ni postojao. Redovničko, svećeničko zvanje u Družbi Isusovoj, i to u dalekoj Bengaliji. Svake večeri klečeći pred krevetom, bila je i još je uvijek to moja molitva da bih i život i krv svoju jednoga dana mogao dati u ovoj svetoj službi. I nikada, nikada mi nije bilo žao što sam ovu molitvu dnevno molio i što se do danas ta moja molitva Božjom milošću ispunila. I molim se da bi se i do zadnjeg daha mogla ispuniti.
30. srpnja 1933., u predvečerje blagdana sv. Ignacija stupio sam u isusovački novicijat na Jordanovcu u Zagrebu. Magister novaka bio nam je uzoran redovnik, otac Ivan Kozelj. Samo dragi Bog zna što ja njemu dugujem. Neka mu Gospodin naplati!
Prve zavjete položio sam na blagdan sv. Ignacija 1935. godine. Poslije toga poslaše me poglavari na studij filozofije. Prvu godinu svršio sam u Gorici, a drugu i treću u Gallarate kraj Milana. Te godine bile su godine studija, tihog rada i priprave za život.
22. svibnja 1938. dobio sam pismo od vlč. oca provincijala Franje Jambrekovića, u kojem mi javlja da mi je prečasni otac General uslišao molbu, pa da ću poći u misije.
Tog dana zapisao sam si u dnevnik:
„ Dakle, uslišana je molitva. Želja mladih mi dana sad je ispunjena.
Sit nomen Domini beneditcum!
Marijo, Tebi posebna hvala, a i Tebi, dragi moj Petre Barbariću, kojem sam dnevno molio za tu veliku milost.«
Od 14. do 18. srpnja te iste godine pohodio sam svoje roditelje u Metkoviću. Bili su radosni što su me nakon dugo vremena ponovo vidjeli. No, malo im je teško bilo kad sam im rekao da ću još iste godine poći u Indiju.
20. rujna te godine započinjem misijska predavanja po domovini: Požega 4, Osijek 6, Đakovo, Vinkovci, Subotica 5, Beograd 6, Travnik, Sarajevo, Metković, Dubrovnik, Split, Zagreb. Svega sam imao 62 predavanja. Koliko je tu bilo lijepih doživljaja kroz taj mjesec dana, koliko je oduševljenja za misije u našem narodu!
16. listopada navečer ostavio sam Zagreb. Iz Genove sam krenuo u Indiju 20. listopada, a 5. studenog 1938. stigao sam napokon u srce Bengalije, glavni grad Kalkutu.
Tu su me poglavari najprije poslali da jednu godinu učim engleski i bengalski u Hazaribaghu. Bez znanja jezika misijski rad je nemoguć. Ja sam se svim srcem dao na taj posao, pa sam već slijedeće godine poslan na misijsku stanicu Bošonti, da se brinem za tamošnju školu. Tu sam imao još više prilike da se učvrstim u bengalskom, pa sam ga naskoro naučio i čitati i pisati, i postao mi je kao materinski jezik. To mi je uvijek dobro došlo kao velika pomoć u apostolatu.
Početkom 1941. započeo sam bogoslovne nauke u St. Mary's College, u Kurseongu, na brdima Himalaje.
Za svećenika sam zaređen 21. studenog 1943., a mladu misu sam prikazao sutradan u sirotištu svete Margarete. Nakon svršenih nauka poslaše me na misijsku postaju Morapai. Tu sam imao ostati godinu dana, sve do treće probacije.
Za zadnju godinu isusovačke duhovne formacije poslaše me u Ranchi u treću kušnju. To je zadnja priprava za veliki i odgovorni rad privođenja srdaca ljudskih Srcu Božanskom.
A onda je slijedilo dugih 16 godina na misijskoj postaji Bošonti, dolje prema Sunderbanskim džunglama u Delti rijeke Gangesa. No, to je i mjesto veoma teško zbog silnog siromaštva i zbog velikih udaljenosti raštrkanih sela i mnogih pogibelji na putovanjima. Ali, baš me je to u Bošontiju privlačilo.
U rujnu 1962. ostavljam svoj dragi Bošonti. Poslušnost me šalje u Morapai, …..
U misijskoj postaji Morapai boravi do 1971. nakon čega ponovo odlazi u Bosonti gdje ostaje do 1974. te godine osniva novu župu u Kumrokhaliju, Marijapoli ili Marijino selo u kojem ostaje do konca smrti.
Izvor: Životni put jednog misionara (2. dio), Juraj Gusić, DI
Molitva
Gospodine, molimo te da po moćnom zagovoru oca Ante naše obitelji ponovno budu prave kršćanske obitelji iz kojih će se roditi tvoji apostoli mira i ljubavi.
U srcima naših mladih rasplamsaj želju za svetim svećeničkim pozivom i ustrajnost na sveto započetom putu da služe Gospodinu u potpunom predanju kako je služio naš o. Ante. Daj da po primjeru njegovih posvećenih ruku udijeliš dobre svećenike i misionare, da očuvaš neokaljanima njihove svećeničke ruke koje svakodnevno dodiruju tvoje Sveto Tijelo.
Blagoslovi njihov svećenički rad bogatim plodovima i podari im krunu vječnog života. Umnoži nam vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav.
Posebno te molimo za:(navesti one koje osobno prikazujemo u ovoj devetnici) i sve one koji će osjetiti poziv u svome srcu.
Gospodine, Tvoja nam je milost jedina nada, a Tvoja zaštita jedina sigurnost!
Oče Ante moli za nas!
Molitva za svećenike
Isuse, ti se sjećaš onoga dana kad si izabrao svoju prvu dvanaestoricu
neuke, slabe i siromašne galilejske ribare.
Prvoj dvanaestorici pridružio si i Savla - Pavla,
koji te je progonio, i poslije njega još tolike milijune.
Među njima i mene naj nevrednijega…
„Ja se nisam ni jedan dan,
ni jedan čas pokajao niti sam požalio što sam se odazvao Isusu,
što sam se odazvao dušama.
Sretan sam! Tu sreću želim i svima vama.
Dajte i vi tu sreću drugim!
Dođite, žrtvujmo se do kraja svoga života.
Gdje će taj kraj života biti, gdje ćemo umrijeti, ne znam.
Neka bude u Srcu Isusovu!“
„Dok tijelo groznicom gori i ruke dršću kod oltara tvoga,
ti me čuvaj, Veliki Svećeniče, Bože moj,
koji razveseljavaš moju mladost!
Pred tvojim oltarom neka izgori ova uljanica svećeničkog mi života,
neka se ugasi daleko od buke svijeta,
daleko od ljudske utjehe, sred mojih dragih Sunderbanskih džungla;
neka goreći izgori pred ovim živim tvojim hramovima,
pred kolibama tvojih sirotana.“
Otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
„Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
