Ovim vremenskim prognozama bombardirani smo neprestano i čini se kako više ne možemo ni živjeti bez njih, jer po njima planiramo svoju odjeću, aktivnosti pa i raspoloženja. Prognoze vremena na kraju postaju izlike i za držanje ljudi pod kontrolom i strahom, posebno kad sa svih medijskih platformi zagrme upozorenja poput: 'pripremite se za najhladniju zimu, dolazi oluja stoljeća, pogledajte što se kreće prema našim krajevima i sl.'
Ove prognoze atmosferskog vremena nije da nisu važne, dapače, od koristi su nam kako bi unaprijed zaštitili naša tijela i imovinu. Toliko ih pratimo, čitamo, slušamo, kako bi osigurali ono što je prolazno, da je stvarno velika žalost što se jednako tako ne brinemo za one druge, prognoze evanđeoskog vremena kojima trebamo štititi nešto puno važnije, ono što je vječno, a to je naša duša. Isus u Evanđelju i Gospa u svojim porukama govore o toj drugoj kategoriji vremena: vremena kojeg nam je Bog dao kako bi radili na našem vječnom spasenju, kako bi rasli u ljubavi i svetosti.
GOSPA I VRIJEME
U zadnjoj Gospinoj poruci koja se sastoji od jedne rečenice i njezinog zahvalnog pozdrava, riječ vrijeme se spominje čak dva puta. Što znači da je jako važno. Svi vidimo u kakvom vremenu živimo, da su iskre rata i nemira gotovo u svakoj državi, na svakom kontinentu. Bijes, ljutnja, nezadovoljstvo, nemir, osveta, sebičnost, nepraštanje – naprosto eksplodiraju iz srca ljudi oko nas i u svijetu. Zato ni ne začuđuje što se tako snažno ova duhovna stanja duša materijaliziraju i u stvarnim političkim zbivanjima. Sotona, ubojica života, hranjen ubijanjem nevinih u abortusima, eutanazijama, ratovima… jače nego ikad pokazuje svoju zatornu moć i pustoši obitelji, Crkvu, prirodu i narode...
Karakteristika vremena jest da se u vremenu mogu donositi odluke. U bivstvovanju nakon smrti više ne mogu. Tamo se žanje ono što se za života posijalo: ljubavlju, žrtvom, molitvom, umiranjem vlastitom ja, egu, grijehu… Zato nas Gospa podsjeća kako se važno odlučiti svoje vrijeme ne tratiti na ispraznosti, nego na ono što je korisno za osobni rast u ljubavi. Srce ispunjeno ljubavlju onda ne misli na sebe, nego se brine za boljitak bližnjih i svijeta općenito. I tako stvara mir, a mir osigurava život. „Put ljubavi je put života!“ – pisao je fra Slavko.
Ono najvrijednije što čovjek ima je upravo vrijeme. Jer samo je ono njegovo i može birati kome će ga dati. I u njemu sebe. Hoće li ga trošiti za svoje „ja“ koje će na kraju biti sahranjeno u zemlji i postati 'prah zemaljski', ili će ga trošiti na druge, pa tako postati 'blago na nebesima'.
GOSPA I MOLITVA
Gospa nam savjetuje da naše vrijeme trošimo za molitvu. Zašto? Zato što se u molitvi spajamo s Božjim vremenom i dotičemo vječnost. I tako nam duša postaje kanal po kojem se Božja vječnost ugrađuje u zemaljsko vrijeme. Božanska vječnost je sama ljubav, sklad, mir, radost, blagoslov… Zato je molitva tako važna i zato se često toliko trebamo 'boriti' za trenutak molitve.
Međugorje je od početaka Gospinih ukazanja bilo mjesto molitve. Dapače, bilo je još i prije ukazanja, jer je Gospa upravo molitvu i vjeru ovdašnjeg puka istaknula kao razlog svog dolaska u ovaj kamenjar. Fra Slavko i franjevci na početku ukazanja u objašnjavanju Gospine škole života i ljubavi, u objašnjavanju kako biti hodočasnik i kako hodočastiti u Međugorje, uvijek su isticali važnost višednevnog boravka na ovim svetim molitvenim mjestima. Na vremenu koje treba provesti u zajedničkoj i osobnoj molitvi, sakramentima, na tome koliko je važno hodanje do Brda, do crkve, jer sve to vrijeme bivstvovanja, disanja, penjanja, klanjanja, sjedenja, spuštanja, slavljenja… je vrijeme u kojem se daje veća mogućnost Milosti kako bi ona lakše djelovala i zatvorena, kamena ljudska srca 'rastalila' snagom Gospine majčinske ljubavi te otvorila za dodir s Božjom iskrom koja poziva na obraćenje. Nekada su hodočašća u Međugorje bila doista hodočašća samo u Međugorje, samo Gospi.
HODOČAŠĆE ILI TURISTIČKI OBILAZAK?
Na žalost, danas, kako se vrijeme ubrzalo, a onda skupa s njim i ovaj novi 'tehnološki i digitalizirani' čovjek, možemo vidjeti kako međugorski hodočasnici sve više postaju međunarodni turisti. Koliko je 'Nihil obstat' donio dobroga (hodočašća organizirana od strane župnika, biskupa, puno ljudi koji dolaze po prvi put), toliko je donio i lošega. Naime, nakon vatikanskog odobrenja kako u Međugorju nema ničeg lošeg, Međugorje je od mnogobrojnih svjetskih turističkih agencija uvršteno u redovan turistički plan obilaska poznatih evropskih svetišta. A još ove Jubilarne godine, brojnim 'Hodočasnicima nade' u Rim, zgodno je u prolazu za Mostar, Sarajevo ili Dubrovnik, na dan ili dva skoknuti malo i kroz Međugorje. Tako umjesto hodočasnika, sve više imamo turiste, koji dođu, prođu i slikaju. Bez vremena, s malo molitve, bez pravih objašnjenja, jer su nerijetko vodiči ovim grupama strani Tour lideri koji skoro ništa ili jako malo znaju o Međugorju, a nerijetko su ili ateisti, pripadnici nekih drugih religija ili vjeruju samo u 'energiju'.
SLIKA ILI ISKUSTVO?
Gospa nam već 44 godine govori. Počela je sa puno uputa svakoga dana, pa je smanjila kad je vidjela da je vjernički puk ne slijedi. Nastavila je zatim porukom za župu i svijet jedanput mjesečno, a zadnji nam se put tako obratila sa jednom rečenicom. Možda to znači da je svjesna toga kako je sad uopće više ne slušamo, jer se važnije naslikavati tamo gore na Brdu pokraj Njezina kipa, jer 'što nije na mreži, nije se dogodilo' – izreka kaže.
Ipak, još imamo vremena za isključiti se iz te mreže svijeta i uključiti se u nebesku mrežu koja se stvara molitvom. Jer, vrijeme je…
Paula Tomić/Glasnik mira 10/2025.