U Starome zavjetu, čini se da je post s molitvom bio povezan s osjećajem potrebe i ovisnosti, i/ili krajnje bespomoćnosti pred stvarnom ili očekivanom nesrećom. Molitva i post spojeni su u Starom zavjetu u vremenima žalosti, pokajanja i/ili duboke duhovne potrebe.
Prvo poglavlje Nehemije opisuje ga kako se moli i posti, zbog njegove duboke uznemirenosti kad je čuo da je Jeruzalem bio razoren. Mnogi dani njegove molitve obilježeni su suzama, postom, priznavanjem grijeha u ime naroda i molbi Bogu da bude milosrdan. Izlijevanje tih molitava bilo je tako intenzivno da je gotovo nezamislivo da bi usred toga „uzeo pauzu“ kako bi jeo i pio. Uništenje Jeruzalema potaknulo je i Danijela da zauzme sličan stav: „Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu” (Daniel 9:3). Poput Nehemije, Daniel je postio i molio se da Bog ima milosrđa prema narodu, govoreći: „Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih ” (s. 5).
U nekoliko slučajeva u Starome zavjetu, post je povezan s posredničkom molitvom. David je postio i molio se za svoje bolesno dijete (2. Samuelova 12:16), plačući pred Bogom u žarkom posredovanju (s. 21-22). Estera je preklinjala Mordokaja i Židove da poste za nju kad se planirala pojaviti pred svojim mužem kraljem (Estera 4:16). Očigledno, post i molitva usko su povezani.
U Novome zavjetu nalazimo primjere molitve i posta, ali tamo nisu povezani s pokajanjem ili priznavanjem grijeha. Proročica Ana „nije ostavljala hrama. Noću i danju služila je Bogu postom i molitvom” (Luka 2:37). Za tu osamdesetčetverogodišnju ženu, molitva i post bili su dio službe Gospodinu u Njegovu hramu dok je čekala obećanoga Spasitelja Izraela. Također u Novome zavjetu, crkva u Antiohiji postila je u vezi sa štovanjem kad im je Sveti Duh progovorio o slanju Savla i Barnabe da rade za Gospodina. Tada su se molili i postili, položili ruke na ta dva čovjeka i poslali ih. Prema tome, vidimo ove primjere molitve i posta kao dijelove štovanja Boga i želje da mu ugodimo. Međutim, nigdje nema nikakve naznake da će Bog prije odgovoriti na molitve ako su popraćene postom. Umjesto toga, postiti zajedno s molitvom upućuje na iskrenost ljudi koji se mole i kritičnu narav situacija u kojima se nalaze.
Jedno je jasno: teologija posta je teologija prioritetâ kroz koje se vjernici mogu izraziti u nepodijeljenoj i intenzivnoj predanosti Bogu i pitanjima duhovnoga života. Ta predanost bit će izražena kratkotrajnim odricanjem od sasvim normalnih stvari kao što su voda i piće, kako bi uživali u vremenu neprekidnog zajedništva s Ocem. Činjenica da možemo „snagom krvi Isusove otvoreno… ući u Svetinju nad svetinjama” (Hebrejima 10:19), bilo da postimo ili ne postimo, jedan je od najdivnijih dijelova onoga „boljeg“ koje je naše u Kristu. Molitva i post ne smiju biti teret ili dužnost, nego proslava Božje dobrote i milosrđa prema Njegovoj djeci.
