Taj je blagdan poslužio papi Ivanu XXIII., danas već svetomu, nekoliko mjeseci nakon izbora za papu, god. 1959. urbi et orbi najaviti održavanje sveopćega sabora za cijelu Crkvu.
Što je Papa htio tim znakovitim činom i nadnevkom? Htio je vratiti Crkvu na izvore, htio je okrenuti Crkvu prema Novome zavjetu, njezinu izvoru i početcima. Htio je da se Crkva obrati, okrene, ne svijetu, nego obrati i okrene svojim izvorima. Zaokret. To je smisao krivo shvaćene i tumačene krilatice „aggiornamento“ – posadašnjenje. Ne prilagodba Crkve svijetu i njegovim kriterijima, nego prilagodba Crkve Isusu Kristu i njegovim zahtjevima, Govoru na gori.
Najbolji primjer tomu je sami apostol Pavao. Pokušao je u Ateni govoriti rječnikom i u skladu s idejama grčke filozofske misli. Doživio je fijasko, te se nakon toga u Korintu okrenuo drugoj tematici, križu i uskrsnuću, što je bit kršćanstva. Bez križa i uskrsnuća nema kršćanstva. To nam mora biti svima jasno.
U Prvoj poslanici Korinćanima, u petnaestom velikom poglavlju o uskrsnuću nabraja sv. Pavao komu se sve Gospodin uskrsli ukazao. Uskrsnuće jest i ostaje temelj vjere, bez vjere u uskrsnuće nema kršćanstva, nema potrebe za svetošću i nebom. To dugo poglavlje, završava pozivom koji vrijedi i za nas (15,58): „Stoga, braćo moja ljubljena, pokažite se čvrstim, nepokolebljivim. Uvijek se odlikujte u djelu Gospodnjem znajući da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!“
Prije obraćenja Pavao se zvao Saul-Šaul (prvi židovski kralj). Ime znači „Izmoljeni“ od Gospodina. A Paulus je latinsko ime – znači „Maleni“, „Mali“, „Ponizni“. Takvim je Pavao bio cijeloga života. Da Bog bude „sve i u svemu“, da se Krist proslavi u njegovu tijelu, bilo u životu ili smrti!
Fra Tomislav Pervan - Međugorje
