“Postoje ljudi čiji život pred svoj ovozemni kraj i u smrti kao da najsnažnije (pro)govori. Odnosno, baš u smrti pruža osobito dirljivo svjedočanstvo vječnog života. Kad se ljudska tuga i zapita, snažna vjera u Isusa Krista uskrsloga mirno odgovara… Neki ljudi svojim duhom i načinom života ostave duboki trag; utkani su u sredinu u kojoj žive, a njihova osobnost kao vezivno tkivo poveže brojne ljude čiji su život dotaknuli. To je Božidar Petani, angažirani vjernik laik iz župe Gospe Loretske u Arbanasima. Pokopan je u ponedjeljak, 8. travnja, kad je liturgijski slavljen blagdan Blagovijesti.
Njegova smrt u mladoj, 50. godini života, ljudski gledano je potresna i zemaljski gubitak – ali duh posljednjeg ispraćaja Božidara na Gradskom groblju u Zadru, mnoštvu prisutnih ljudi bio je poput blage, ali prodorne vijesti Uskrsa i vjere u život koji ne umire nikada. I čiji je nebeski dobitak nama na zemlji još uvijek nepoznanica i u domeni naslućivanja. Božidar je od 2006. godine bio posvećen pobožnosti Srcu Isusovom. Svaki petak je postio, a osobito prvog petka u mjesecu. Živio je pobožnost prvih petaka u mjesecu – i umro je Božidar u dan probodenog Srca Isusovog, prvog petka u mjesecu, 5. travnja 2024. godine. Često je hodočastio u Međugorje i predavao svoj život Gospi. I pokopan je na Marijin dan, Blagovijest. Božidar je bio nacionalni rekorder i svjetski prvak u ronjenju na dah. Za uspjeh na Svjetskom ekipnom prvenstvu u ronjenju na dah dobio je Grb Grada Zadra i proglašen najboljim sportašem Zadarske županije 2012. godine. A pred kraj svoga dinamičnog i aktivnog života, po teškoj bolesti uronio je u najdublje otajstvo tjelesne patnje, boli i trpljenja. Odličje za tako teško stanje predano i posvećujuće živjeti, na koljenima primati pričest, hoditi u procesiji – i tada kada ti tijelo gipkost pokreta ometa i grči – dao mu je Nebeski otac.
Sportske uspjehe i uopće sve uspjehe u životu predao je Bogu i Božjem milosrđu. I pokopan je Božidar dan poslije Nedjelje Božanskog milosrđa, ususret kojem danu se preselio onkraj ovog zemaljskog obzorja, koje je on u svojim dubinskim zaronima i izronima izdržljivo poznavao u svim nijansama svjetlucavog mora i spokojnog odraza nebeskog plavetnila. Kako i njegovo ime kaže, bio je, ne samo svojoj obitelji i bližnjima, nego i cijeloj župi u Arbanasima i Zadarskoj nadbiskupiji – Božji dar. Božidar je bio molitelj nadasve. Moglo ga se vidjeti s krunicom u ruci kako – kako to samo dubinski ronilac zna – duhom uronjeno, zatvorenih očiju i držanjem tijela duboko predano, moli i prebire zrnca krunice – na raznim duhovnim susretima u crkvama, duhovnim obnovama, ispred katedrale sv. Stošije… Pokazao je Božidar kako živjeti nenametljivo, a biti prisutan; kako ne pričati glasno, a govoriti i reći sve, puno…
Taj suprug Sonje Petani i otac njihovih trojice sinova – Dominik, Karlo i Gabriel – slavio je Gospodina svojim predivnim glasom u Zboru Gospe Loretske i Slavljeničkom timu Apostola Krvi Kristove. Bio je predan i odan Bogu, obitelji, prijateljima. „Božidar bi želio da se i sada, kada tijelom nije više među nama, u svemu proslave Gospodin, Srce Isusovo i Božansko Milosrđe. U tom predanju do kraja je živio“ kaže njegova supruga Sonja. Svoje obraćenje doživio je u Međugorju, gdje su on i Sonja i kasnije provodili puno vremena. I to 22. listopada, na spomendan sv. Ivana Pavla II. I pokopan je Božidar 8. travnja, istog datuma kad i Ivan Pavao II. (8. 4. 2005.), kojem se Božidar osobito utjecao. Podudarnosti duhovne stvarnosti, dana, datuma i događaja koji su ga u oproštaju od ove zemlje zadesili – osobiti rukopis Božje providnosti, pratnje, okrilja i Nebeski dar miljenicima koji s Presvetim Trojstvom za života druguju. Wojtila i je ustanovio blagdan Božanskog milosrđa u osvit kojega je Božidar preminuo i u duhu kojeg je častio. On i supruga Sonja puno su častili relikvije sv. Ivana Pavla II. i sv. Faustine Kowalske. Bio je aktivno ucijepljen u arbanašku župu Gospe Loretske, a svojom molitvom, i osobito kasnijim uzornim, mirnim, strpljivim i Bogu predanim nošenjem tjelesne boli i trpljenja, dodatno je milosno natopio tlo zajednice Zadarske nadbiskupije kao svjedok vjere, kao dionik u zajedništvu življene crkvenosti; Božji dar dobrote, blagosti, čvrstoće, ljubavi… ljudskosti koja se pobožanstvenjuje, što nam je svima kao darovano postići. Ne samo da je ronio pod vodom, nego, natopio je Božidar i zadarsko tlo, baš zato jer je bio veliki i samozatajni molitelj i obdržavatelj posta – jer te božanske, duhovne stvarnosti mogu najdublje prodirati i najviše doticati tamo gdje se ljudskom ograničenošću i intervencijom ne dopire i ne može doseći.
Božidar – čovjek Crkve kojega, tko i nije osobno poznavao, u duhu ga je kao brata u vjeri susretao i prepoznavao. Neka duša Božidara Petanija počiva u miru. Svjetlost vječna svijetlila njemu. (Ines Grbić) *** U danima kad je Ivan Pavao II. bio nemoćan i svoju bol neprikriveno, ponizno, a duha jakog, živio pred Crkvom i svijetom, govorilo se da je tada, kada je najmanje mogao glasom govoriti, izrekao najveću i najjaču katehezu vjere i života. Ovako je o životu i smrti govorio sv. Ivan Pavao II. čijem se zagovoru Božidar utjecao. Gledajući ‘prizor križa’, moći ćemo otkriti na tom slavnom drvu svršetak i potpunu objavu Evanđelja života. Pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i sa smrću, osobito kad je iskušavan predati se beznađu i gotovo se u njem poništiti, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji. Veliki mir nalazim u pomisli na trenutak kada će me Gospodin pozvati: iz života u život. Dostojanstvo ovoga života nije vezano samo uz svoje početke, uz svoj dolazak do Boga, nego i uz svoj kraj, svoju sudbinu zajedništva s Bogom u spoznaji i njegovoj ljubavi. Život se povjerava čovjeku kao blago koje se ne smije gubiti, kao talent s kojim treba trgovati. O njemu čovjek treba položiti račun svome Gospodaru. U Isusu – ‘Riječi života’, navješćuje se i priopćava božanski i vječni život”, stoji u objavi.
