Čudo Majke Speranze stiglo u Monzu

Čudo u Monzi: Ovo je priča o jednom djetetu rođenom u Monzi 2. srpnja 1998. godine. Maleni se zove Francesco Maria, koji je nakon samo četrdeset dana razvio intoleranciju na mlijeko, koja se malo po malo širila na svu ostalu hranu. Započela su brojna bolnička oporavljanja, boli i patnje, te kalvarija roditelja. Sve do dana kada je majka, slučajno, čula na televiziji da se govori o svetištu Milosrdnoj Ljubavi Majke Speranze, u Collevalenzi, gdje se kaže da voda izvire iz velikih iscjeljiteljskih svojstava. Ova epizoda početak je jednog spleta okolnosti, koja je dovela Francesca Mariu do čuda ozdravljenja; čudo, prepoznato od Crkve, koje će dovesti do beatifikacije Majke Speranze od Isusa, rođena kao Maria Josefina Alhama Valeria (1893. – 1983.). Proces uzroka se ustvari zaključio s dekretom o beatifikaciji, potpisan s odobrenjem pape Franje 5. srpnja 2013. i čeka se samo jedna potvrda datuma ceremonije. Iz zahvalnosti za događaj, roditelji Francesca Marie stvorili su jednu obiteljsku, udomiteljsku kuću za djecu. Evo činjenica ovoga čuda, iz razgovora koji je obavio mjesečnik "Međugorje, Marijina prisutnost" s majkom Francesca Marie, gospođom Elenom.
Gospođo Elena, možete li nam ispričati kako je započeo taj događaj?
Živjeli smo blizu Vigevana, ali moj ginekolog bio je iz Monze, a budući da nam se jako svidjela gradska bolnica, odabrali smo je za porod. Kada se Francesco Maria rodio, započeli smo ga hraniti s umjetnim mlijekom, ali je ubrzo počeo imati probleme s nedostatkom apetita i intolerancijom na mlijeko. Općenito je počeo imati probleme sa hranjenjem. Nije uspijevao probaviti... onda smo promijenili razne tipove mlijeka, prvo životinjska, zatim biljna, pa kemijska... Ali su ove smetnje postajale sve teže i moj sin je započeo skupljati određeni broj odlazaka na odjel hitne pomoći. U razdoblju od četiri mjeseca života ta poteškoća probavljanja hrane proširila se na ostalu hranu tipičnu za razdoblje odbijanja od dojenja.
To je bila poznata dijagnoza?
Bila je poznata u smislu da je intolerancija hranjenja jedna poznata mogućnost. Djeca koja ne mogu konzumirati mlijeko su oduvijek postojala, ali normalno, intolerancija je ograničena na jedno jelo, radi kojega se to zamjenjuje, to je teško, ali poslije se stvari riješe. Dok Francesco, na kraju, nije uspijevao jesti ni meso, ni piletinu, ni ribu... Prije bi se završilo kad bi se reklo što je mogao jesti.
Koju hranu je prihvaćao?
Na kraju godine pio je čaj i jeo jedan pripravak moje majke sa specifičnim brašnom i šećerom jedanput na tjedan, zatim smo mu davali kašicu od kunića: ne zato što ju je dobro probavljao, već zato što mu je manje smetala od ostale hrane.
Kako ste preživjeli taj problem? Pretpostavljamo sa brigom, boli...
Ispravna riječ je muka. Bili smo jako zabrinuti sa zdravlje djeteta, i za njegov fizički umor jer je plakao, i imao kolike. A tu je postojao, također, naš umor... On je iznad svega izražavao svoj plakanjem. Od jedne godine, Francesco je težio oko šest, sedam kila. Jeo je malo jela. Nismo imali mnogo nade, kad, jednog dana, upravo tjedan dana prije nego će Francesco navršiti godinu dana, čula sam, na jednom televizijskom programu, da se govori o majci Speranzi, televizor je bio u dnevnom boravku, a ja sam bila u kuhinji. Prvi dio prijenosa nije baš privukao moju pažnju, ali drugi dio, govorilo se da je majka Speranza osnovala to svetište gdje je postojala voda koja je ozdravljala bolesti koje znanost nije uspijevala odnjegovati...
Bio je to jedan poslijepodnevni prijenos?
Da, prikazivali su na petom kanalu, "Verissimo" (Potpuna istina). Bilo je kasno poslijepodne, pet i trideset, voditeljica je govorila o majci Speranzi. Kasnije su pokazali bazene s vodom.
Dakle, Vi niste znali ništa o Majci Speranzi od Isusa...
Ne, nazvala sam mog supruga i rekla sam mu: "Maurizio, čula sam da se govori o tom svetištu, i vidjevši stanje našeg sina, osjećam da moramo ići tamo." Pitao me da li sam dobro razumjela gdje se nalazi, i ja sam mu odgovorila da ne znam. Onda mi je rekao da nazovem njegovu mamu, jer je ujak mog supruga svećenik i mogao bi znati gdje je to svetište. Tako sam odmah nazvala ujaka, ali nisam ga našla. Onda sam pitala moju svekrvu da li ona nešto zna, i ona mi je precizno odgovorila da se svetište nalazi u Collevalenzi, blizu Todija, u Umbriji. Pitala sam je kako to da nam nikad ništa nije rekla o tome; ona je odgovorila da je to saznala tek dan prije, jer se ujak, don Giuseppe (Josip), nalazio upravo tamo na duhovnim vježbama. Ujak mog supruga član je marijanskog svećeničkog pokreta koji je osnovao don Stefano Gobbi, koji je na početku održavao duhovne vježbe jednom na godinu u San Marinu. Kasnije, pošto su brojčano narasli, tražili su jedno veće mjesto, i odabrali su upravo Collevalenzu. Te godine je bio prvi put da su otišli tamo, i ujak mog supruga je obavijestio da se nalazi u tom svetištu.
Da li ste prije te epizode doživjeli iskustvo vjere?
Uvijek smo se trudili živjeti u vjeri, ali je moja osobna priča specifična, jer moji roditelji nisu bili katolici. Kasno sam upoznala vjeru i nekoliko godina nakon što sam započela put obraćenja rodio se Francesco Maria.
Vratimo se Vašem sinu. Vi ste, dakle, htjeli otići kod Majke Speranze...
U potpunosti sam htjela ići. Bila je to jedna specifična situacija: nisam znala zašto, ali sam osjećala da to moram napraviti. Dijete je navršavalo godinu dana drugog srpnja, a sve ovo se dogodilo 24. i 25. lipnja, upravo u danima ukazanja u Međugorju. 28. smo započeli s davanjem vode majke Speranze kao piće Francescu.
Što se točno dogodilo?
Vrativši se iz Collevalenze, ujak Giuseppe je donio nekoliko boca te vode, boce od litre i pol, i rekao nam je da su časne sestre preporučile da molimo devetnicu Milosrdnoj ljubavi. Dakle prije nego smo dali Francescu da pije vodu, molili smo ovu devetnicu koju je napisala majka Speranza. Svi smo počeli molti za Francescovo ozdravljenje, upravo zato što je već tri dana postio. Nije jeo ništa i situacija se pogoršala.
Bili ste u bolnici?
Ne, bili smo kod kuće. Liječnici su nam rekli da smo već došli do točke u kojoj poboljšanje ne bi bilo moguće. Bili smo žrtve anksioznosti, jer se situacija mogla ubrzati; dakle započeli smo davati vodu Francescu u nadi da ćemo ga vidjeti ponovno zdravog. U stvarnosti je bio tjedan u kojem smo pustili Gospodinu da provede Svoju volju. Ono što smo ljudski mogli napraviti, govorili smo, napravili smo. Da li se moglo napraviti drugo? Tražili smo od Gospodina da nas prosvijetli... Bili smo baš umorni, jer nismo spavali godinu dana.
Da li se nešto dogodilo u tih tjedan dana?
Jedan dan sam izašla u šetnju po mjestu zajedno s Francescom; otišli smo u park, s drugom djecom, igračkama... Dok sam se približavala parku, bila sam privučena figurom čovjeka koji je sjedio na jednoj klupi i sjela sam blizu njega. Započeli smo razgovor. Taj razgovor sam kasnije zapisala, i kad ga trebam prepričati, obično ga pročitam, kako se ne bih zabunila... (gospođa Elena, u tom trenutku odmotava papir sa kojeg počinje čitati): Srijeda 30. lipnja odlučila sam otići sa Francescom u šetnju po parku mjesta u kojem smo živjeli i sjela sam na jednu klupu. Blizu mene sjedio je jedan čovjek srednjih godina, lijepog izgleda, drugačiji. Ono što me na toj osobi posebno dirnulo bile su njegove oči, neopisive boje, jako svijetlo plave, koje su me instinktivno podsjetile na vodu. Razmijenili smo prve prikladne riječi: kako lijepo dijete, koliko ima godina?... U jednom određenom trenutku pitao me  da li smije uzeti Francesca Mariu u naručaj. Složila sam se, iako do tada nisam nikad dopustila slično povjerenje nekom strancu.  Kada ga je uzeo, pogledao ga je s velikom nježnošću i rekao: "Francesco, baš si lijepo dijete". Tada i tamo sam se pitala kako je mogao znati njegovo ime i kažem sama sebi da ga je, vjerojatno, čuo od mene kako ga izgovaram. Nastavio je: "Ali ovo dijete je preporučeno Gospi, zar ne?"; odgovorila sam: "Da, naravno da je" i pitala ga kako može znati sve te stvari, da li se poznajemo. Pogledao me i nasmiješio se bez odgovora, kasnije je dodao: "Zašto ste zabrinuti?". Odgovorila sam da nisam zabrinuta. Promotrivši me opet, obratio mi se sa ti: "Da, jesi, zabrinuta si, reci mi zašto..." Onda sam mu povjerila sve moje strahove za Francesca. "Uzima li dijete nešto?". Odgovorila sam da ne uzima ništa. "Ali vi ste bili kod Majke Speranze, zar ne?". Rekla sam mu da nismo nikad bili tamo. "Ma da, jeste, bili ste u Collevalenzi". "Ne, gledajte, mogu Vas uvjeriti da nismo nikad bili kod Majke Speranze". I on mi reče na jedan smiren i odlučan način: "Francesco jest". Ja sam ponovno uzvratila da nije; on me pogledao i ponovio: "Da, Francesco jest". Zatim me po drugi put pitao: "Uzima li Francesco nešto?". Odgovorila sam da ne, ali razmislivši odmah sam dodala: "Da, gledajte, pije vodu majke Speranze". Molila sam ga da mi kaže svoje ime, tko je, kako može znati sve te stvari o nama, ali njegov odgovor je bio: "Zašto mi postavljaš tolika pitanja? Nemoj misliti o tome tko sam, to nema nikakve važnosti". I kasnije je dodao: "Ovo više nije slučaj za brigu, Francesco je pronašao svoju majku". Gledala sam ga začuđeno i dogovorila sam mu: "Oprostite, gledajte njegova majka sam ja..", a on je potvrdio: "Da, ali druga majka". Bila sam ošamućena i zbunjena nisam više ništa razumjela. Pristojno sam mu rekla da moram ići a on je rekao: "U nedjelju radite veliko slavlje, zar ne?". "Da, odgovorila sam, zaista u nedjelju radimo jedno malo slavlje povodom Francescovog rođendana". "Ne, započne on, napravite jedno veliko slavlje. Ne zbog rođendana, već zato što je Francesco ozdravio". Pomislila sam "ozdravio?". Bila sam jako potresena misli su mi se gomilale u glavi. Još sam ga jednom pitala: "Molim vas, tko ste Vi?". Pogledao me nježno, ali jako ozbiljno i reče mi: "Prestani me ispitivati tko sam". Inzistirala sam: "Ali, kako ozdravio?". A on će: "Da, ozdravio, budi smirena. Francesco je ozdravio". U tom trenutku sam shvatila da mi se događa nešto izvanredno, bilo je tisuću misli, osjećaja također. Ali tada i tamo sam se bojala, pogledala sam ga i rekla sam mu opravdavajući se: "Gledajte, sada stvarno moram ići. Uzela sam Francesca, stavila sam ga u kolica; vidjela sam njega kako je mašući rukom pozdravljao malenog, kao da me pomilovao po ruci i preklinjao me: "Preporučujem, idite kod majke Speranze". Ja sam odgovorila: "Naravno da ćemo ići". Sagnuo se prema Francescu, s rukom mu je dao znak pozdrava, dijete mu je odgovorilo ručicom. Ispravio se, pogledao me izravno u oči i rekao mi još jednom: "Preporučujem, idite brzo kod majke Speranze". Pozdravila sam ga i uputila se prema kući, doslovno bježeći. Okrenula sam se kako bih ga pogledala. Ponovno je sjeo na klupu i okrenuo se prema meni, pogledao me i nasmiješio se kao da mi govori: "Biti će sve u redu".
To je jedna posebna priča...
I to koliko, dogodilo se to u parku, kada sam susrela tu osobu...
Tada je Francesco već pio vodu iz Collevalenze.
Da, počeo je u ponedjeljak ujutro. Napravila sam krug po kvartu plačući, jer sve ono što mi je rekla ta osoba i ono što me najviše pogodilo bilo je da je Francesco pronašao svoju majku. Govorila sam si: "Znači da Francesco mora umrijeti? Ili tko je ta majka?". Napravila sam krug po kvartu i pomislila kako je to vjerojatno bio umor, bol za mojim sinom, da sam počela gubiti razum, da sam sve izmislila... Vratila sam se u park, bilo je ljudi, ali onog čovjeka više nije bilo. Zaustavila sam se kako bih razgovarala s prisutnim ljudima i pitala sam ih da li ga poznaju i da li su ga ikad prije vidjeli. I jedan gospodin mi je odgovorio: "Naravno da smo Vas vidjeli kako razgovarate s tom osobom, ali nije iz mjesta, jer tako lijepu osobu bismo sigurno bili prepoznali".
Koliko je imao godina?
Ne bih znala. Nije bio mlad, ali ne znam reći dob. Nisam se zaustavljala na fizičkom izgledu. Mogu reći da sam ostala uistinu impresionirana njegovim očima. Nisam ga uspijevala dugo gledati, jer sam imala osjećaj da vidi moju unutrašnjost. Govorila sam si: "Majko moja, kolika dubina". Vratila sam se doma i plačući sam nazvala supruga koji je liječnik. Bio je u ordinaciji i rekao mi je: "Sad imam pacijente, daj mi vremena da završim i odmah ću se vratiti doma. U međuvremenu nazovi moju majku, tako će ona doći prije mene". Nazvala sam svoju svekrvu i počela sam joj prepričavati ono što se dogodilo. Imala je osjećaj da sam poludjela, da sam zbog boli, umora, izgubila razum. Rekla sam joj: "Francesco je ozdravio, ali ja želim znati tko je ta majka". Ona mi je odgovorila: "Možda ću na ovo pitanje moći odgovoriti". Odmah sam je pitala što misli s time reći. I ona mi je ispričala ono što slijedi...
Ispričajte nam...
Dok je bio u Collevalenzi, ujak Giuseppe molio je za Francesca Mariu. U subotu se pripremao za povratak kući, ali, stigavši do hodočasničkih ulaznih vrata, osjetio je da se mora ponovno vratiti na grob majke Speranze. Tako je ponovno ušao na groblje svetišta, otišao na grob i moleći rekao: "Molim te da ga uzmeš kao sina, posvoji ga. Ako je volja Gospodnja da nas on mora napustiti, pomozi nam da prevladamo ovaj trenutak. Ako, ustvari ti može intervenirati, daj nam tu mogućnost". Moja svekrva zaključila je da je, vrlo vjerojatno, ono što se dogodilo  bio odgovor na ono što smo svi mi i ujak moleći tražili od nje.
U međuvremenu ste trebali slaviti rođendan Francesca Marie, zar ne?
Da, u nedjelju smo pripremili malo slavlje, i došli su naši prijatelji, djedovi i bake, stričevi i strine, svi. Bilo je sve ono što Francesco nije smio jesti, ali nismo imali snage dati mu ono što smo znali da će mu naškoditi, nismo uspjevali... Samo prije dva mjeseca dogodilo se da je na zemlji našao komadić dvopeka, stavio ga u usta i dvadeset minuta poslije upao je u komu. Dakle samo i zamisliti da mu damo jesti nešto od onoga što je na stolu, bilo je nezamislivo. Tada nas je ujak poveo u stranu i rekao nam da je došao trenutak da pokažemo našu vjeru. Rekao je da je gospodin napravio svoje, i da i mi moramo napraviti svoje. Nismo niti imali vremena reći "u redu", kad je moja svekrva uzela dijete u naručaj i približila ga torti. Francesco je u tortu stavio ručice i donio je do usta...
A vi? Što ste napravili?
Činilo se da će naše srce poludjeti. Ali u jednom određenom trenutku smo rekli: "Bit će to što bude" Francesco je jeo male pizze, perece, kolače... I malo pomalo kako je jeo bio je dobro! Nije imao nikakvu reakciju. Pouzdavali smo se u ono što nam je Gospodin rekao preko te osobe. Kad je slavlje završilo, stavili smo Francesca na spavanje i on je, prvi puta u godinu dana, spavao cijelu noć. Kada se probudio, prvo što nas je tražio bilo je mlijeko, jer je bio gladan... Od toga dana Francesco je počeo piti litru mlijeka dnevno i pola litre jogurta. Toga dana postali smo svjesni da se nešto stvarno dogodilo. I otada je uvijek bio dobro. Sljedeći tjedan na svoj rođendan počeo je čak i hodati.
Jeste li odmah napravili provjeru?
Dva tjedna nakon Francescovog slavlja već je trebao biti podvrgnut kontrolnom pregledu. Kada me liječnik ugledao, bio je uvjeren da Francesca više nema, jer je situacija bila teška. Došao mi je u susret i zagrlio me, govoreći mi da mu je žao. Na što sam mu rekla: "Ne, gledajte, stvari nisu tekle točno onako kako smo mi mislili". Kada je vidio Francesca kako dolazi, rekao je da je to uistinu čudo. Otada je moj sin uvijek bio dobro, sada ima petnaest godina.
Jeste li na kraju otišli do majke Speranze?
3. kolovoza otišli smo u Collevalenzu, kako bismo zahvalili majci Speranzi, bez da smo ikome rekli riječ o tome. Međutim, naš ujak, don Giuseppe, nazvao je svetište govoreći da smo primili milost ozdravljenja Francesca. Otamo je krenuo postupak prepoznavanja čuda u potpunosti radi beatifikacije majke Speranze. U početku smo bili suzdržani, ali nakon godinu dana i mi smo se stavili na raspolaganje.
Pretpostavljamo da je s vremenom povezanost s majkom Speranzom ojačala...
To je naš život... veza s Milosrdnom Ljubavlju postala je naš život. Na početku nismo znali ništa o Majci Speranzi niti o duhovnosti čija je ona bila promotorica. Ali kada smo je započeli gledati s razumijevanjem shvatili smo da, iznad Francescovog ozdravljenja, a s time i zahvalnost što smo imali prema Majci Speranzi, naš život odražava duhovnost Milosrdne Ljubavi, što je uistinu naš poziv. Nakon ozdravljenja pitali smo se što možemo napraviti kako bismo odgovorili na ovu milost. Pitali smo Gospodina da nam pomogne shvatiti što bi mogao biti naš poziv. U tom periodu smo se počeli dublje zanimati za obiteljsko udomiteljstvo. Nakon jednog tečaja priprema dali smo se na raspolaganje za prihvat prve djece. Prije četiri godine upoznali smo udrugu katoličke inspiracije "Amici dei bambini" (Prijatelji djece). Uglavnom se brine za posvajanje u cijelom svijetu, ali otprilike deset godina otvorena je i za obiteljsko udomiteljstvo. Tako smo zajedno započeli ideju otvaranja jedne obiteljske kuće gdje bi se djeci dala mogućnost udomljenja u jednu obitelj, našu, za vrijeme odvojenosti od njihove originalne obitelji. Tako smo prije tri mjeseca otvorili našu obiteljsku kuću: "Obiteljska kuća Speranza".