Vatikanist Andrea Tornielli, čije su informacije vrlo pouzdane, objavio je nedavno kako Povjerenstvo za Međugorje koje je ustanovio papa Benedikt XVI. smatra da su prva Gospina ukazanja, od 24. lipnja do 3. srpnja 1981., nadnaravna, tj. autentična, a sve ostalo je suspektno. Kako biste to komentirali? Može li se Međugorje promatrati tako, po fazama?
Neprotumačivo mi je to limitiranje ukazanja na prvih desetak dana. Ne mogu dovidjeti kojim su se kriterijima članovi Povjerenstva vodili da bi odredili taj terminus ad quem.
Danas je na društvenim mrežama dostupan tonski zapis onoga što je 25. srpnja 1981., na svetkovinu svetoga Jakova, za podjeljivanja sakramenta svete krizme, izrekao mjesni biskup mons. Pavao Žanić pred cijelim pukom, opetujući višekratno kako „djeca ne lažu“, kritizirajući onodobne medije i službenu ateističku politiku. Znamo da su iz svih registara ateistički agitpropovci na sami Dan borca (4. srpnja) ‘tukli’ orkestrirano po Međugorju, od Sutjeske, Tjentišta, preko masovnih medija protiv ustaške kontrarevolucije u Međugorju itd. Možda se članovi Povjerenstva vode razlikovanjem ‘ukazanja’ od ‘viđenja’, što u biti nije isto. Ukazanja dolaze izvana, viđenja mogu doći iz samoga subjekta.
Međutim, pitam se zašto sva dosadašnja povjerenstva zaobilaze znanstvena istra- živanja koja su provođena nad vidiocima tijekom punih dvadeset godina, podudarnost, sinkronizaciju, istodobnost reakcija u trenutku kad nastupa ‘ukazanje’ te kad ono prestaje. Neshvatljiv mi je također i turning point (zaokret) koji je učinio mjesni biskup u odnosu na svoj izvorni pozitivni i odobravajući stav koji je prisutan barem mjesec dana, te njegovo izvorno uvjerenje da nije posrijedi laž, manipulacija, da nisu franjevci ničim to uvjetovali. Mjesni župnik u samome početku nije bio prisutan u župi, stigao je tek u subotu u župu s puta, a ukazanja su počela srijedom. Pogotovo treba isključiti fra Tomislava Vlašića, koji je došao tek u rujnu u Međugorje, ili pak fra Slavka Barbarića, koji je bio u to doba na studiju u inozemstvu. Što je mjesnoga biskupa ponukalo promijeniti izvorni, prvotni stav te u potonjim godinama optuživati pojedine franjevce, karizmatike i druge kako su sve to izmanipulirali, do danas mi ostaje nejasno. Možda vrijeme i dokumenti nešto iznesu na vidjelo.
Čini se da su članovima Povjerenstva najproblematičniji vidioci. Oni vidioce smatraju psihički normalnima, vjeruju da ih nisu instruirali franjevci, ali ne vjeruju da im se Gospa nastavila ukazivati svakome posebno.
Ukazanja ne čine čovjeka nekim nutarnjim automatizmom svetim. Osoba mora cijeloga života surađivati s milošću i rasti u svetosti. Mislim da se mora uzeti u obzir i prvotna zbunjenost vidjelaca, konfuzija koja je vladala i u njima, a i oko njih. Nešto novo, nepoznato. Partija, komiteti, milicija, prijetnje, odvođenja, nesigurnost vladala je prvih dana, pogotovo medijska orkestrirana buka i osuda. I sam župnik bio je u nedoumici kako će to sve završiti, što je zapravo posrijedi. Udbaška podvala kojom ga žele optužiti za potkapanje režima jer su tražili prethodno njegov premještaj s Posušja? Što sve nije prolazilo njegovom glavom tih prvih dana!
Povjerenstvu je sumnjiva ‘programiranost’ ukazanja, koja su se nastavila iako su vidioci najavili da će prestati.
Glede programiranosti ukazanja, mislim da se tu nema što prigovoriti. I u Fatimi je Marija govorila malim pastirima da se pojave na istom mjestu sljedećih mjeseci, svakoga 13. u mjesecu, u isto vrijeme, oko podne, a i u Lurdu je Marija govorila Bernardici da će se ukazivati sljedećih mjeseci, od veljače do srpnja. Posljednje ukazanje bilo je na spomen Gospe Karmelske, 16. srpnja. Isto tako dramatična su bila i ukazanja u Kibehu, koja su se odvijala nekako sinkrono s međugorskim do 1988. I ondje je Marija govorila vidiocima kad će biti sljedeće ukazanje. Ondje je biskup preuzeo stvar u svoje ruke, stvorio komisiju od teologa i psihologa, liječnika i stručnjaka, i kod troje njih, od sedmero, Crkva je priznala ukazanja početkom ovoga stoljeća.
Sudeći prema vijestima iz Vatikana, problematično je i ponašanje nekih vidjelaca u tzv. hercegovačkom slučaju?
Mislim da je krajnje pogrješno uključivati Mariju i Marijina ukazanja u tekuće prijepore ili kontroverzna (teološka) pitanja koja vladaju u Crkvi, a koja su bila pogotovo aktualna u to doba u Hercegovini. Marija nikada ne rješava kontroverze, svakodnevne prijepore, nego dolazi kao kraljica proroka, reći svijetu što mu je činiti. Ona je uvijek prethodnica svoga Sina, na njega upućuje u svim ukazanjima, a ukazanja se događaju snagom Duha Svetoga. Bez Duha nema ukazanja. Ukazanja su u pravilu aktualizacija i realizacija evanđelja. Ona su u službi obraćenja i evangelizacije te se odnose na sve. Možda je mjesni biskup mislio da će mu Gospa ukazanjima pomoći da franjevci predaju župe koje su mu rimskim pravorijekom pripale i dodijeljene. Šteta da u to vrijeme mjesni biskup nije nastupio mirnije i diskretnije, bez javnoga prokazivanja vidjelaca i fratara. Tako bi se izbjegnulo mnoštvo problema, bilo bi manje gorčine u srcima svih aktera.
Vidiocima se stalno prigovara da se nijedno nije zaredilo, da su se obogatili itd. Kako biste ih ocijenili danas, možemo li ih smatrati pouzdanim svjedocima?
Pa vidioci su ljudi sa svojim manama i dobrim stranama, simpatijama i antipatijama. Nisu savršeni u svojim postupcima, ostaju ljudski ograničeni, nisu nekim automatizmom svete osobe, što bismo od njih očekivali dok istodobno sebe dispenziramo od puta svetosti.
Pa bez htijenja samih vidjelaca kod troje njih svakodnevna su ukazanja vremenom prestala. Kod Jakova prestala su u Americi 1998., točno tri godine prije napada na newyorške The Twins (11. rujna 2001.). To je on plačući javio iz Amerike pokojnom fra Slavku Barbariću. Slučajnost?
Crkva je priznala ukazanja u La Saletteu u Francuskoj 1846. godine. Dvoje vidjelaca – Maksimin i Melanie – nakon ukazanja imali su prilično buran život. Maksimin je preminuo ne navršivši ni 40 godina života, a Bernardica iz Lurda nije bila najsretnija u samostanu zbog tretmana itd. Nimalo nije lagan život onih koji su u žarištu. Pa tako i u Međugorju, njih šestero nije imalo nikakve privatnosti nakon prvih ukazanja. Danonoćno salijetani, možemo slobodno reći, njima je ukradeno djetinjstvo i mladost, ma što mislili o potonjem životu, bračnom životu, bogatstvu itd. Ostali su do kraja vjerni svojim tvrdnjama od početka, svim prijetnjama i zastrašivanjima unatoč. Nikada nisu zanijekali činjenicu da su onih dana, krajem lipnja 1981. izbačeni iz svoga svagdana i uključeni u igru koju nisu ni htjeli, ni predvidjeli, ni očekivali, niti ičim uzrokovali.
Zašto se nisu odlučili za samostanski ili redovnički život?
Marija je to njima prepustila kao slobodan odabir. Bog nikoga ne prisiljava. Zar mislite da je život u obitelji laganiji od onoga u samostanu? Ako fatimska vidjelica Lucija u svojim bilješkama kaže da se odlučujuća bitka vodi danas oko braka i obitelji, onda je njihov izbor bračnoga i obiteljskoga života svjedočanstvo pred cijelim svijetom o vrijednosti obitelji, kad vidimo kako se rastaču obitelji, urušava brak kao sveta zajednica muškarca i žene, kako parlamenti zakonski proglašavaju istospolne zajednice ‘brakovima’ itd.
Ove se godine slavi stota obljetnica fatimskih ukazanja. Zaboravlja se činjenica da je vidjelac Francisco imao samo viđenja, da je Jacinta imala viđenja i čula Gospin glas i riječi, a da je jedino Lucija komunicirala s Blaženom Djevicom Marijom. Sve što je zapisala o ukazanjima učinila je u samostanu, skoro četvrt stoljeća nakon ukazanja. Može li se nakon četvrt stoljeća osoba svega prisjećati? To je nalik evanđeoskim zapisima koji su nastali u drugom naraštaju nakon Gospodinove proslave. Zašto međugorski događaji ne bi bili jednako vjerodostojni ako su bilježeni i tonski, i pisanim putem, ali i znanstveno istraživani od samoga početka. Primjerice, ispitivanja je provodio slovenski psihijatar i parapsiholog Ludvik Stopar, krajem 1982., kad sam bio župnik. Nemjerljivo je pisano svjedočanstvo ostavila iza sebe gđa Darija Klanac, rođ. Škunca, koja je stotinu puta preletjela Atlantik jer je uvjerena da je ovdje Gospa na djelu, te talijanski liječnici iz Milana, zatim dr. Henri Joyex iz Montpelliera ili pak salezijanac i stručnjak, psiholog i parapsiholog, prof. Andreas Resch iz Innsbrucka. Najbolji istraživač Marijinih ukazanja u Lurdu, ponajveći mariolog minuloga stoljeća, vlč. Rene Laurentin, danas stogodišnjak, prisutan je ovdje od kraja 1982. Njegove studije o Lurdu danas su mjerodavne i meritorne. Ovdje je vjerno ispitivao i bilježio sve oko ukazanja, vidjelaca itd. Bio je u Međugorju i prije dvije godine, posvema slijep. Što ga je vuklo i stalno vuče u Međugorje? Zašto se njegovo svjedočanstvo zanemaruje u slučaju Međugorja, za koje je tvrdio da je evidentnije od Lurda, a prihvaća se ono o Lurdu, prema kojemu smo u odmaku od stoljeća i pol? Postoji li selektivna istina u odnosu na Međugorje ili se zbog nekih interesa gura pod tepih?
Zašto sve te komisije nisu uzimale u razmatranje ta temeljita i ozbiljna znanstvena istraživanja, nego se jednom zgodom, jedan član jedne komisije poslužio nesteriliziranom (!) iglom te uboo Vicku otraga u lijevu lopaticu da se uvjeri hoće li reagirati. Bio sam u prostoru prisutan kad je to učinio te kad se pojavila krv na Vickinoj bluzi. Prisjetimo se i drugoga slučaja koji je bio u žarištu zbivanja u prošlom stoljeću. Ne baš tako davno, godine 1958., Sveti oficij – današnji Zbor za nauk vjere – osudio je spise i viđenja sv. Faustine Kovalske. Gotovo ih stavio na Indeks zabranjenih knjiga. Trajalo je to dok se nije pojavio sv. Ivan Pavao II., koji je rehabilitirao i promicao njezino djelo. Tko danas ne zna za njezine Dnevnike i tko ne moli krunicu Božjega milosrđa? Prva je svetica novoga tisućljeća. Tko je tu bio u zabludi? Tko je tu pogriješio? Istina je spora, ali dostižna.
Kontroverze postoje i oko tajna: kažu da ih je deset, ali ni danas nije jasno je li ih ukupno deset ili više. Osamdesetih su vidioci govorili da se neke tajne odnose na župu, neke na svijet, a neke čak na bivšu Jugoslaviju, no još nijedna nije obznanjena. Logično je pitati se, kakvog smisla ima tajna o davno propaloj državi?! Ili, tajna velikog znaka na Brdu ukazanja koja se navodno već trebala ostvariti. Što kažete na to?
Glede spomenutih ‘tajna’, mogu reći iz osobnoga iskustva ovo. Župnikom sam postao u Međugorju u kolovozu 1982. Uoči svetkovine Bezgrješne, 7. prosinca 1982., bio sam s vidiocima u prostoru gdje su imali ukazanje Bl. Djevice Marije. Prethodno sam zamolio vidjelicu Ivanku Ivanković da u moje ime zamoli Gospu za neke potrebe. Za vrijeme ukazanja bili su krajnje ozbiljni Jakov, Marija, Vicka i Ivanka. Nakon ukazanja povukli su se nasamo, u uglove prostorije. Pitao sam Ivanku što je bilo. Odgovori mi kako nije mogla postaviti Gospi moja pitanja jer im je te večeri, za toga ukazanja, Gospa povjerila novu tajnu. O sadržaju nije htjela niti mogla bilo što govoriti, ali se vidjelo po izrazu njihova lica da je riječ o nečemu ozbiljnome. Što su vidjeli, doživjeli, to ne znamo. Pitam se: Odakle bi oni, onako prostodušni i neuki, mogli govoriti o „tajnama“ da nisu čuli nešto „s druge strane“? Možemo samo nagađati. Oni o tome šute. Nije bilo šanse da o spomenutim tajnama bilo tko pokuša ili uspije doznati ili izvući iz najmanjega Jakova, koji je djelovao onako djetinje. O svemu je govorio spontano, kao dijete, ali kad bi bila riječ o tajnama, odmah bi zašutio. Stoga mi nije ni padalo na pamet o tome ih bilo što pitati, ali ni govoriti. Samo sam čuo da je vidjelica Mirjana deset godina prije proglašenja hrvatske neovisnosti govorila o slobodnoj Hrvatskoj. Pa i fatimska vidjelica Lucija tek je na traženje biskupa sjela i zabilježila tajne, iz posluha prema crkvenom pastiru. A ovdje, u slučaju međugorskih vidjelaca, nitko se njima sa strane odgovornih iz hijerarhije nije ozbiljnije bavio. U Kibehu su vidioci pretkazali genocid koji se dogodio 1994.
Koji je trenutačni status Međugorja? Mnogi ga nazivaju svetištem premda znamo da mu taj status nije dao ni mjesni biskup, ni Biskupska konferencija, a ni Sveta Stolica.
Nema status svetišta jer je to u mjerodavnosti mjesnoga ordinarija. Međugorje bismo mogli nazvati mjestom molitve. Nijemci imaju izraz ‘Gebetsstätte’ – za Heroldsbach, Heede i druga mjesta gdje se Marija ukazivala, ali ih Crkva nije priznala. Naknadno su prozvana mjestima molitve. U Heroldsbachu su vidioci bili čak iz Crkve izopćeni.
Današnji svoj status Međugorje može zahvaliti ponajvećma papi u miru Benediktu, koji je mjerodavnost spram Međugorja 1985. izuzeo ispod jurisdikcije mjesnoga biskupa zbog očite pristranosti i prenio na Biskupsku konferenciju i kardinala Kuharića. Komisija koja je tada ustanovljena dala je svoj meritorni sud 1991., neposredno uoči izbijanja rata. Trebalo je čekati sljedećih dvadeset godina da ista osoba, onodobno pročelnik Zbora za nauk vjere, a prije sedam godina kao papa, ustanovi povjerenstvo koje se bavilo problematikom Međugorja. Tih dvadeset godina proteklo je u natezanjima između pro et contra na svim razinama, od gorljivih protivnika do još gorljivijih zagovornika. Povjerenstvo je svoj posao obavilo i predalo dokumentaciju vatikanskim uredima. Sam današnji Papa izrijekom je višekratno ponavljao kako je Povjerenstvo na čelu s kardinalom Ruinijem obavilo „dobar, vrlo dobar posao“.
Hodočasnici svejedno dolaze, očito ne mare za službeno priznanje Međugorja?
Sve nas nemalo čudi nebriga mjesnih biskupa u odnosu na milijune hodočasnika koji dolaze svakodnevno u Međugorje. U praksi se Međugorje tretira kao i sve druge župe u biskupiji, a znamenke pokazuju nešto posve drugo. Milijunski broj pričesti, tisuće i tisuće svećenika itd. Posljednjih su godina poglavito prisutni hodočasnici s europskoga Istoka, iz baltičkih država, napose iz Poljske. Tu možemo svakodnevno susresti autobuse iz Poljske. Zašto dolaze u Međugorje kad imaju svoju Čenstohovu? Pa sama vožnja nerijetko dotrajalim autobusima traje dva-tri dana do Međugorja. Što ih vuče ovamo? Vjerujem, hodočaste zbog pozitivnih iskustava koja imaju ovdje. Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium ističe kako se sveukupnost vjernika pomazanjem i snagom Duha Svetoga ne može u vjerovanju prevariti te to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda (LG,12). Od samih početaka imamo u Crkvi načelo da je lex orandi lex credendi, tj. pravilo, zakon molitve jest i pravilo vjerovanja te da lex orandi statuit legem credendi, tj. da je pravilo molitve, bogoslužja ustanovilo pravilo vjerovanja. Vjera, odnosno dogme izrasle su kroz molitvu i bogoslužje, što nam potvrđuje i Novi zavjet. Dogme su samo tumač istine Novoga zavjeta. Ako imamo u Međugorju sveopću Crkvu, sa sva četiri vjetra, te ako se ovdje svi molimo, Gospodina slavimo, njemu se klanjamo, nije li posrijedi djelovanje Duha Svetoga? Marija, vidioci i ukazanja tek su u drugom planu. Vidioci su možda u početcima bili u žarištu, danas su oni tek u drugom planu, jer faktično neki i ne žive na području župe.
Često govorite kako je za Vas najveće čudo to što je Međugorje postalo ispovjedaonica svijeta. Međutim, biskup Perić jasno kaže da brojne ispovijedi, pričesti i moguća duhovna obraćenja nisu dokaz autentičnosti Gospinih ukazanja?
To opće mjesto ‘ispovjedaonica svijeta’ rabim nerado. Postalo je to nešto kao floskula ili krilatica. Drugi su skovali taj izričaj. Volim isticati kako je Međugorje ponajljepši i ponajbolji plod samoga Sabora. Ako je Sabor htio obnovu Crkve, evangelizaciju svijeta, zaokret prema izvorima, onda se to zbiva upravo ovdje. U žarištu euharistija, klanjanje Presvetomu, molitva, snažna vjera. Da bismo bili dionici Gospodnjega stola, preduvjet je sakrament pomirenja, pokore, ispovijedi, koji je gotovo nestao na Zapadu. Svi koji su bili kao ispovjednici u međugorskim ispovjedaonicama ne pitaju se spram autentičnosti ukazanja Blažene Djevice Marije, nego se dive iskrenim, istinskim, dubokim, životnim ispovijedima te milostima koje se tu izlijevaju. Ovdje sam desetljećima, posljednjih petnaest godina uglavnom u ispovjedaonici, i tu se mogu iskusiti čudesa milosti. Ljudi ozdravljaju i duhovno, a katkad i fizički. Metafizič- ko čudo obraćenja katkad je snažnije i učinkovitije od fizičkoga, tjelesnoga, kad se snagom milosti i Kristova zahvata prihvati križ bolesti itd. Danas ovdje imamo pedesetak zatvorenih ispovjedaonica. Međutim, treba se prisjetiti prvih dana i mjeseci kad su ljudi dolazili na ispovijed na ledini pored crkve. Onodobne ispovijedi bile su za mene dokaz da se nešto silno zbiva u Međugorju, da se urušava kraljevstvo Sotone, da Sotona gubi bitku i tlo pod nogama, da je komunizam svoje ‘odradio’ u svijetu. Bile su ono temeljite, životne i potresne ispovijedi. Stoga se protiv Međugorja i vidjelaca dignuo cijeli državni aparat u ono doba da se sve to u korijenu zatre, uguši. To međutim nije bilo moguće jer nije nastalo ljudskom voljom ili htijenjem, nego Božjim promislom i odlukom.
Kakva je budućnost Međugorja?
Pozitivna iskustva koja pojedinci nose sa sobom te svjedočanstvo koje se prenosi usmeno od samoga početka bili su onaj nutarnji pokretač, ono inicijalno paljenje, da su se ljudi odlučivali krenuti na hodočašće u Međugorje, pogotovo prvih godina, za progona, šikaniranja, u vremenu kad nije bilo ni najosnovnijih higijenskih uvjeta niti bilo kakve infrastrukture da se moglo prihvaćati onoliki broj hodočasnika. Stoga i danas vjerujem upravo u pozitivna svjedočanstva međugorskih hodočasnika spram duhovne i molitvene ponude u Međugorju. Svagdanji molitveni ritam i duhovna ponuda jest nešto što nećemo pronaći u drugim svetištima u svijetu. Pogotovo je hodočasnicima dojmljiv, impresivan svakodnevni večernji molitveni program. U drugim svetištima to se odvija sezonski, u skupinama, a ovdje imamo program koji traje cijelu godinu, iz dana u dan, na više jezika. To ljude oduševljava, to žele presaditi u svoje župe. Iz iskustva koja sam stjecao godinama u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, mogu reći da su upravo međugorski hodočasnici najaktivniji u svojim mjesnim Crkvama. Međugorje se ne treba plašiti za svoju budućnost. Svako se stablo po plodovima poznaje, rekao je sam Gospodin. Ako su plodovi zdravi, pozitivni, oni će se vremenom umnažati. Ne vidim nikakvih bitnih zastranjenja u vjeri, ponašanju, moralu koja bi dolazila iz Međugorja i širila se svijetom. Jasno, uvijek ima fanatiziranih pojedinaca koji svoje maštarije pripisuju Gospi.
Zašto je Crkva toliko podijeljena oko Međugorja? I sam papa Franjo kaže kako Gospa nije poštanska službenica da se svaki dan javlja s porukama.
Ne bih htio nikoga optuživati zbog podijeljenosti u puku i kleru spram Međugorja, ali mislim da je uporno nijekanje mjesnih crkvenih vlasti tijekom 35 godina svega što se ovdje događalo, a vezano je uz ukazanja, urodilo upravo tom podjelom u kleru i puku. Osobno sam tu od prvih dana prisutan, i sad kad donekle zaokružujem svoj život, ne mogu reći da sam povjerovao laži i da sam u zabludi. Nikad to nisam htio niti želio, uvijek sam htio biti vjeran Crkvi i Redu, biti s Crkvom i u Crkvi, s njom misliti, suosjećati, za nju živjeti, vjerovati ono što vjeruje Crkva, a i dosta sam toga dosada napisao upravo iz ljubavi prema Bogu, Kristu, Crkvi, Mariji.. Vjera u ukazanja nije nikakva i ničija obveza, ali je nemoguće tvrditi da na početku svega ne stoji jedan izravni zahvat izvana, samoga Neba, koji je odjeknuo u cijelom svijetu. A što se tiče Papine izjave kako „Gospa nije poštanska službenica“, ne mora biti da je pod tim mislio isključivo na Međugorje. Pa svakodnevno i ovdje u Međugorju susrećemo kojekakve ‘zelote’ koji nude svoje spise, viđenja, ukazanja, apokaliptičke događaje, propast. Takvih ima i u Rimu oko pape koji mu, vjerujem, svakodnevno šalju svoje ‘spise’, ‘viđenja’ i poruke.
Zbivanja u Međugorju stavljate u povijesni kontekst, Gospina ukazanja povezujete s onim što se događa i kod nas i u svijetu. Imate li u tom pogledu novih spoznaja?
Prije točno trideset godina američki predsjednik Reagan u podijeljenom Berlinu održao je svoj povijesni govor u kome je pozivao ruskoga predsjednika Gorbačova da napokon sruši taj zid, sramotu i ruglo naočigled svemu svijetu. U govoru se referirao i na ono što je 25 godina prije njega izrekao u Berlinu predsjednik Kennedy („Ich bin ein Berliner“). Tko je mogao slutiti da će Zid pasti za dvije godine? Nitko! Nebo se poslužilo Marijom i poljskim papom, koji nije uopće htio dijalogizirati s komunistima. Sa Zlom nema dijaloga ni razgovora. Papa nam je dao primjer, Marija nas na to poziva. Zlo se širi. S njim nema razgovora, nego treba svima životni zaokret, obraćenje i čvrsta vjera. Vremena su krajnje ozbiljna, vrjednote su izokrenute, grijeh u svijesti mnogih uopće ne postoji, pakao također. Treba se vratiti Isusu i činiti što nam on kaže. Marijine su to riječi iz Kane koje vrijede jednako onda kao i danas. Međugorje sa svojom duhovnom i molitvenom ponudom može biti putokaz.
U lipnju 1981. doživjeli smo na Crnici duhovno inicijalno paljenje, detonaciju koja je odjeknula u cijelom svijetu, koja se proširila cijelim svijetom. Na nama je zublju vjere prenositi, Duha ne trnuti. Ono je bio početak, ne cilj ni smisao Marijina poslanja. I danas nas poziva majčinskim glasom. Ne možemo reći da nismo čuli. Upravo kao i ona mjesta koja su vidjela neviđeno, čula nečuvene riječi, i protiv kojih je Isus izrekao najteže riječi. Ne ponovilo se u našem naraštaju! Svjedoci smo pak da je čovjek zaratio i sa Stvoriteljem i Božjim divnim stvorenjem. Kamo će nas to odvesti? Samo Nebo to zna. Stoga Marija uporno poziva na obraćenje, vjeru i molitvu. Na povrat svome Izviru i Uviru.
S dr. fra Tomislavom Pervanom razgovarao Žarko Ivković! Dozvola za objavu razgovora vrijedi jedino i isključivo za medjugorje-info.com
