U božićnim danima, jednostavno, postajemo bliži samima sebi, drugima i Bogu.
Na neslućene i intenzivne načine u nama se otvaraju prostori ljudskosti – one najprirodnije, elementarne ljudskosti. Tako otvoreni i prijamljivi, postajemo i ranjiviji i osjetljiviji. Sposobni smo izići iz svojih začahurenih, sigurnih prostora i izložiti se riziku, poći ususret drugomu. Ali isto tako svako odbijanje i negativni osjećaj stvaraju u nama duboku povrjedu. Božić je blagdan u kojem priželjkujemo biti ljudi dobrote. Prisjećamo se tada najčešće svojih Božića iz djetinjstva. I što smo stariji, sve više u nama oživljavaju slike u djetinjstvu proživljene. Bilo je to neko sveto vrijeme, puno svečanog iščekivanja. Netko je čekao oca iz tuđine, koji je za Božić dolazio kući s punim koferima darova. Djeca će imati nove bunde i čizme za polnoćku… A o slatkišima i igračkama da ne govorim. S dolaskom oca, neka čudesna radost i spokoj bi se uselili u kuću. S ocem bi dolazio i Božić.
I danas se pojavi tu i tamo lagani žal za onim čega više nema. Kao da se i iščekivanje negdje izgubilo. Doista, koga i što se čeka za Božić? Malo koji događaji iz našega života tako intenzivno nas zaokupe kao blagdani Božića. I naša sjećanja naviru. Slike se smjenjuju. Miris maminih kolača i sarme drže živim naša iskustva i svake nas godine ponovno podsjećaju na ono bitno – u dubini duše mi uvijek ostajemo djeca. Ili možda na ono još više bitno, da se Bog, i to neprestano, rađa kao dijete. Njegovo rađanje je kao rađanje sunca što uvijek iznova obasjava sve i svakoga. Danas, kad živimo zarobljeni u izvanjskost i zasljepljujuće svjetlucanje dekora, kad nam se Božić svake godine nudi poistovjećen s novom modom božićnog nakita, novom bojom i oblikom, teško je otrgnuti se, izdvojiti iz mase i razmišljati o dubljem značenju Božića.
Što Božić znači meni osobno, mimo komercijalizma i izobilja?
Istina, nije dovoljno ili, bolje rečeno, ništa nemam od toga što kritiziram kriva usmjerenja i sugestije o Božiću koje nam nametljivo naturaju reklame velikih trgovačkih centara, ako nisam pokušala napraviti unutarnji odmak od svega i ako nisam iskreno odgovorila na za mene jedino važno pitanje: Što je meni osobno Božić? Iza svih dekora i vanjskih svjetlucavih znakova postoji dublji smisao svega, postoji “golo” Dijete položeno u siromašnu štalu. I što je više izvanjskosti, to je teže prepoznati smisao. Sve nam se čini kao privid. Božić će biti tek slavlje nekog rođendana, pa makar on bio i Božji. Što Bog želi?
Bog ne želi da tek slavimo njegov rođendan, on se želi roditi u nama, u našem siromaštvu, u našoj štali. To je smisao Božića. Uvijek je bilo teško prepoznati čas njegova dolaska, jednako danas kao i prije dvije tisuće godina. Jednak privid dobronamjernosti, zauzetosti, umora, komocije priječi nam da Bogu izrazimo dobrodošlicu u našem životu, ili da se makar tek za tren upustimo u tajnu Božjeg utjelovljenja. Naši “gostinjci” obično bivaju zauzeti, sve sobe svoje duše iznajmimo kojekakvim stanovnicima, privremenim ili trajnim, i toliko puta uskratimo sebi priliku biti svjedocima rađanja Boga.
Ipak, u svima nama postoji neki prostor, neka pećina, špilja na rubu grada, izdvojena iz buke, mjesto gdje se mogu skloniti one naše odlike koje ne puštamo na vidjelo, ono što smo potisnuli, što “smrdi”, što sakrivamo od drugih. U svima nama postoji neko mjesto daleko od vreve, neko mjesto tihog iščekivanja spasa. Tu, u tom najdubljem prostoru, Bog se želi roditi. Za njega nema rubnih područja. On svojim rađanjem ulazi u sve predjele naše duše, i onomu što mi držimo rubnim, nebitnim, vraća dostojanstvo, posvećuje ga. Ne trebamo se bojati svojih rubova. Oni mogu postati naše središte ako postanemo svjesni da se u njima Bog rađa. Oni mogu postati izvor koji će posvetiti naš život i djelovanje. Svi naši konflikti, neriješene situacije, teški odnosi, povrjede koje smo gurnuli i zanemarili, mogu postati nevjerojatnom energijom za novu životnost, mogu nas dovesti do mira srca. Doći do ruba, u ovom slučaju znači doći do svog središta, moći prihvatiti svoj život kakav jest, dodirnuti iskonsku stvarnost u sebi, iskusiti Božju dobrotu i blizinu. Takvo iskustvo može nam donijeti nevjerojatnu slobodu od potrebe za moći, uspjeha po svaku cijenu, preuzetnosti, nezasitne želje za stjecanjem.
Kad iskusim da je Božić blagdan nade za sve, tada mogu u miru, bez grozničave utrke i zbrke, kupiti i darove za svoje drage, mogu pripremiti i jela u izobilju, mogu se posvetiti i onima koji su u materijalnom i ljudskom smislu na rubu i donijeti im svjetlo Božića kojim sam dodirnuta.
