Tišina, muk, tuga u srcu i suze u očima. Može nekome zvučati čudno, ipak ona je baka i dovoljno godina ima, proživjela je ona svoj život. Mnogi su me hrabrili taj dan takvim i sličnim riječima. Sve ja to razumijem i znam, ali i ja sam samo čovjek. Svatko od nas je samo čovjek, i u nama je utkano to ljudsko, to što nas čini ranjivim i slabim. Zanimljivo je to što je sva unučad moje bake imala neki poseban odnos s njom. Često smo odlazili kod nje i provodili svako nedjeljno popodne s njom u zabavnim razgovorima i njezinim, ponekad smiješnim, savjetima.
Svake nedjelje smo svi bili na okupu. Znala sam da je to njoj puno značilo jer nas je svake nedjelje dočekala s osmijehom na licu. Ovo pišem jer znam kako je danas teško okupiti cijelu obitelj da budu zajedno, bez svađe, bez neke napetosti, bez povrijeđivanja jedni drugih. To je moja baka naučila svoju djecu i oni su to prenijeli na nas. Posebno u ovo vrijeme kada se obitelj tako malo cijeni, kada se pokušava na sve moguće načine razoriti to zajedništvo i napraviti nešto što ona nikad neće biti. Obitelj je ono najvažnije što bi trebalo biti na našem mjestu poslije Gospodina. Moja baka je to znala i tu je učinila nešto veliko. Njezina obitelj je bila uz nju do posljednjeg njezinog daha ovdje na zemlji.
Znala je moja baka često reći: „Dok mogu, mogu!“ ona se nije bojala smrti, živjela je slobodno svoj život. Ja ponekad ne živim slobodu upravo zbog raznih strahova. Strah je ono što nas može zakočiti na ovom svijetu, a i za susret s Njim. Kroz ovih par dana, uz svu tugu, shvatila sam da ipak smrt nije kraj. Kao kršćani mi to vjerujemo, ali ponekad osjećam da je to samo rečenica koju svećenici često ponavljaju. To je toliko daleko od mene, ali kad se susretnemo sa smrću svoga bližnjega u naše misli dolaze često pitanja o kraju, o smislu, o onom što nas čeka dalje. Svećenik je na sprovodu rekao zanimljivu rečenicu: „Mi bismo trebali plakati kad se netko rađa, a kada umire onda bismo se trebali smijati, biti radosni.“ To bi doista trebalo biti tako. Teško razumjeti sigurno, ali Isus nam je pokazao da smrt nije kraj, da naš život tada počinje u vječnosti.
Smrću ulazimo u drugi život, u onaj život s našim Gospodinom. Kako se tada čovjek ne bi radovao! Mi ljudi smo toliko navezani na ovo zemaljsko da takvo razmišljanje teško dopire do nas. Potrebno je oplakati, ali treba nastaviti živjeti s nadom u vječnost, u ponovni susret sa svim svojim bližnjima, i s Gospodinom. Žalosno je što o ovom najviše razmišljamo upravo onda kada izgubimo nekoga, kada se rastajemo sa voljenim osobama. Ostatak života životarimo, ne mijenjamo svoj život zbog strahova, zbog uvjerenja da je ovaj život samo ovdje pa ćemo ga proživjeti na svoj način jer ionako nas ništa više ne čeka. Kako pogrešno razmišljanje imamo, kako teško vrijeđamo našeg Gospodina. On nam pripravlja mjesto kraj sebe, On nas radosno očekuje i nada se našem obraćenju.
Sveti Franjo je pred svoju smrt rekao: „Dobro došla, moja sestrice Smrti!“ Zamislite samo hrabost i njegovu vjeru, da je u tom trenutku mogao reći takve riječi. Smrt koja je mnogima toliko strašna, mrska i toliko tajanstvena, Franjo je naziva svojom sestricom. Samo se mogu upitati:“Bože moj, kolika je moja vjera?“ Mogu samo zamoliti Gospodina da mi pošalje snagu i mudrost da svaki put kad se susretnem s gubitkom voljene osobe mogu u srcu imati nadu da se moj život nastavlja u nebu s Njim, i da će On svaku moju suzu zamijeniti osmijehom i neopisivom radošću i mirom.
OVDJE čitajte više kolumni
