Aka uzmemo kršćanska učenja koja nas uče da uvijek polazimo od sebe, u današnje vrijeme to najčešće nije tako. Svakodnevni primjeri kolektivizacije mišljenja i stavova jesu kada govorimo o drugima, gotovo uvijek bez njihova prisustva, a pogotovo kada to činimo na etničkim, vjerskim, regionalnim i ostalim razinama, zaboravljajući sebe, svoju grešnost i pogrješivost. Po automatizmu štitimo pripadnike svoga plemena iako su možda učinili veću nepravdu, veću lopovštinu samo iz razloga jer su naši, pa bijes okrećemo na druge skupine. U suprotnosti sa kršćanskim učenjem, mladi ljudi preuzimaju naučene obrasce starijih prema tim “našima”. Te primjere najčešće pronalazimo u nesretnoj politici, mada i u svim sferama društvenog i javnoga života svakodnevno prepoznajemo tu naučenu diskriminaciju. Ako smo kršćani, onda opraštamo, jer oprost je ono što kršćanstvo razlikuje od ostalih religija.
Bez srama i stida usuđujemo se osuđivati i kritizirati jer je valjda lakše u zaštitničkom čoporu govoriti protiv onih drugih. Od sebe sama treba poći. Kako bih se osjećao da o meni tako zbore?
U zadnje vrijeme problem izbjeglica i terorizma dopire putem medija u sve krajeve svijeta. Prvo što čujemo iz medija na spomen izbjeglica, arapa, je pojam terorist. No određen broj tih ljudi su kršćani, iako se zovu Besim ili Hassan, i ništa osim mjesta rođenja ih ne razlikuje od nas. Tako sam nedavno sudjelovao na misnom slavlju kada je libanonski svećenik započeo molitvu Assalamu 'Alayky Ya Maryam (Zdravo Marijo). Svatko će prepoznati ovo Eselamu Alejkum kao islamski pozdrav, no to je za mene bilo jedno zanimljivo i pomalo egzotično iskustvo molitve koje me još jednom prosvjetlilo da sve ljude gledamo po njihovim djelima, a ne po pripadnosti i određenosti. Granice su u nama, mi ih definiramo i upravo nama je data snaga da se izdignemo iznad tih zamišljenih crta razdvajanja i u ovozemaljskom životu ne zaboravimo biti ljudi.
Tekst je prvobitno objavljen u katoličkom listu "Zvonik."
