Kako se HRT razotkrio u jednoumlju i kako Hrvati ubijaju Jezide? Čitajte i o otetoj fratarskoj imovini. Pred vama je nova kolumna fra Marija Knezovića.
Gospa Sinjska u Drnišu, Oluja u Zagrebu
Može li zdrav razum prihvatiti prijedlog da se od ove godine npr. proslava Gospe Sinjske održi u Drnišu? Teško da bi predlagači takova nakaradnog prijedloga ostali ne počašćeni statusom poremećene osobe. No, slični prijedlozi, koji se kose sa zdravim razumom, čuju se o promijeni proslave Oluje iz jednoga u drugo mjesto. Svašta smo naviknuli čuti iz ustiju političara, ali što je previše, previše je. Tako su od trenutno vladajuće političke strukture u Hrvatskoj izrečeni prijedlozi da se dan Domovinske zahvalnosti umjesto u Kninu proslavi u Zagrebu. Kako bi se ublažio podmukli plan izmještanja proslave iz Knina, spominje se organizacija vojnoga mimohoda u Zagrebu. Očito je kako Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem želi zaobići Knin kako bi očuvali svojeuši od zasluženih povika, negodovanja i zvižduka. Polemika oko proslave dana Domovinske zahvalnosti i Oluje po sebi je besmislena. Otvaraju se, očito planski, teme oko toga kako bi se relativizirala ta slavna vojna pobjeda s kojom je stavljen pečat na hrvatsku slobodu i samostalnost.
Svima je jasno i bjelodano da je Knin bio leglo srpskoga oružanoga otpora slobodi i samostalnosti Republike Hrvatske. Oslobađanje Knina i slamanje toga otpora, koji je počeo „balvan revolucijom“, a završio vojnim slomom kruna je vojne operacije Oluja. Ako je podizanje hrvatskoga stijega na kninskoj tvrđavi bio znak pobjede i slobode, onda to treba slaviti upravo u mjestu gdje se to zbilo i točka. Tko će Vladi, pa i hrvatskoj predsjednici, zabraniti mogućnost da vojni mimohod organiziraju na neki drugi državni blagdan? Licemjerno je od sadanje „lijeve“ Vlade slušati prijedloge kako im je stalo do vojnoga mimohoda u Zagrebu kada su sve prije četrnaest godina učinili da promijene i datum proslave dana državnosti. Svi smo do 2001. godine znali da je 30. svibnja bio dan hrvatske državnosti, a danas rijetki znaju da je to 25. lipnja. Hoće li se nešto slično dogoditi i s Kninom i Olujom? Ne mogu se oteti dojmu, a da ne ustvrdim da takve vladine ideje, prema kojima se nejasno odnosi i hrvatska predsjednica, nisu stvorene negdje izvan Hrvatske, na pamet mi padaju Beograd i Bruxelles. Umjesto da se Vlada potrudi da se Kninu dadne još veće značenje, oni razvodnjavaju povijest i izigravaju bedake. Kako bilo da bilo, sigurno je da će Knin ostati u srcima simbol pobjede i da će narod, onaj domoljubni, svojemu srcu dati oduška u Čavoglavama uz pučko veselje i pjesme Marka Perkovića Thompsona. A ako budemo slijepo slušali prijedloge onih na vlasti, treba očekivati da će se dan sjećanja na Vukovar slaviti u Vinkovcima.
Udri po Bozaniću i Crkvi
Vjerojatno povremeno pratite emisiju Piramida na HRT-u. U njoj svoja ili pak tuđa mišljenja izgovaraju pozvani gosti. Želja govornika je svidjeti se svjetini. Govor koji je začinjen populizmom najbolje prolazi u naroda kojemu je ispran mozak i uzeta mogućnost za kritičko-analitički pristup stvarima. Zato nije čuditi da u takvim emisijama pobjeđuju oni koji podilaze trendovskomu načinu promišljanja. U tim se emisijama čuje ponešto i pametno, ali ono površno i prizemno sve zasjeni. Jedna je emisija, ona 7. travnja, bila kruna medijskoga jada i mraka na toj hrvatskoj dalekovidnici koja je postala kratkovidnicom. U emisiji su gostovali Nansi Tireli, Miran Kurspahić i Goran Vojković. Svih troje za sebe će reći da su ateisti ili agnostici. I sve to uopće nije sporno. Onda se takvomu odabranom društvu u programu hrvatske „kratkovidnice“ stavi za temu komentiranje uskrsne poruke zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića. Natjecanje ideoloških istomišljenikamoglo je početi. Natjecalo se u tome tko će dalje pljunuti na Bozanića i Crkvu. Stavovi im najedanput postadoše usuglašeni. Djeluju po uhodanim matricama svojih mentora koji bacaju na Crkvu drvlje i kamenje i po sto puta ponavljaju površne teze o djelovanju Crkve. Sve se odvija po onome licemjernom načelu kada je Juda prigovorio što se kupuje skupa pomast za Isusa jer bi se to moglo sirotinji podijeliti. Juda poštenjačina i dobrotvor! Tako i ovi nastavljaju ponavljati istu mantru. Mogla bi Crkva dati sirotinji, mogla bi se Crkva odreći prihoda, mogla bi Crkva porez plaćati, mogla bi ne primati novac iz proračuna itd.
Sve bi to još i bilo probavljivo da to ne čujemo iz ustiju onih koji žive od poreznih obveznika i na „državnim jaslama“. Kurspahić dobiva finu proračunsku „lovu“ za svoje filmove, Trireli kao saborska zastupnica prima natprosječnu plaću od poreznih obveznika, a Vojković kruh jede iz kase kontroverznoga portala Indeks kojemu kapaju državni i proračunski novci kako bi ti isti pisali ono što se djeliteljima novca prohtije. To je iskrenost i transparentnost na ljevičarski način. I da budem plastično jasan,što se te jednoumne večeri odvijalo na televizijskim ekranima, mogli bismo ovako zaključiti. Vi priredite emisiju i raspravu o tome je li uspješniji pjevač Mišo Kovač ili Oliver Dragojević, a za mišljenje u goste pozovetetrojicu svirače iz sastava Olivera Dragojevića.
Hrvati ubijaju Jezide
Zgražamo se i s pravom jadikujemo nad ubijanjima nevinih ljudi na Bliskome istoku i studenata u Keniji. Zgražamo se na vijesti o ubijanjima pojedinaca i cijelih naroda. Krv nam se ledi u žilama kada vidimo kako predstavnici islamističkoga pokreta ISIL-a odrubljuju glave kršćanima i kako ubijaju i progone nevine Jezide – kršćane istočnoga obreda. Pitamo se može li itko tomu zločinu i pokolju stati na kraj? Može li itko uzeti sablju i mač iz ruku onih koji doslovce kolju zarobljene, bespomoćne i zavezane ljude? Sve se mi to pitamo dok mnogi prešućuju ili olako prelaze preko pokolja koji se događa u našoj blizini. Ako je vjerovati statističkim podatcima koje sam dobio, u prošloj je godini u Hrvatskoj bilo više od 40 tisuća pobačaja – ubojstava nevine djece. Rođeno je 39 596 djece. Više smo ih ubili nego rodili. „Mašala“! I sada bismo opet mogli ponoviti one iste upite koje smo uputili kao vapaj i zaštitu Jezida i nevino stradalih studenata. Ima li itko da uzme mač iz ruku majki i očeva kako bi prestali ubijati nevine? I dok, što je istina, ubijamo vlastite potomke i djecu, istodobno se zgražamo i čudimo kako drugi mogu bezdušno ubijati nevine i nezaštićene. Dokle god prolijevamo nevinu krv, teško će Domovini osvanuti blagoslovljeno i sunčanije jutro.
Vratite fratrima oteto
Pravda je spora, ali ipak dostižna. Tu često izgovorenu tvrdnju mogli bismo primijeniti i na ostvarenje prava o povratu oduzete imovine hercegovačkim franjevcima i Crkvi u Hercegovini. Raduje vijest da je počeo povrat od komunističkoga sustava oduzete imovine. Prvi značajniji korak učinjen je u općini Ljubuški. Hercegovačka franjevačka provincija opet je u svoje krilo stavila ono što joj pripada i što je s vjernim pukom gradila i stjecala. Treba čestitati na zauzetosti Provincije na tome području djelovanja. Logično je da je sljedeći korak povrat Franjevačke gimnazije na Širokome Brijegu i svih drugih popratnih zgrada u vlasništvo onih kojima ona i pripada. Nije zgorega napomenuti da ta Gimnazija nije samo širokobriješka nego hercegovačka. Nju su podjednako gradili Duvnjaci, Brotnjaci, Posušaci, Ljubušaci, Mostarci, Širokobriježani i dr. Bespravni stanari u školi dovoljno su se sedamdeset godina „častili“ u tuđemu objektu koji je građen zavjetima i sirotinjskom rukom. Razumije se da povrat škole i drugih nekretnina ne znači nekoga izbaciti na ulicu niti se to smije dopustiti. Ali povrat tuđega znači očitovanje pravde i poštivanje prava na vlasništvo.
Ako je Visoko s apsolutnom bošnjačkom vlasti vratilo Crkvi njezinu imovinu, ako je to učinio Travnik i mnogi drugi, ne vidim razloga da se to ne zbiva i u krajevima gdje su na vlasti predstavnici hrvatskoga naroda. Povrat ima i simboličnu istvarnu težinu. Ostati u tuđemu prostoru i ne činiti ništa na povratu otetoga, zapravo znači pozdravljanje komunističkoga sustava i podržavanje onih koji su tuđe oduzimali pretvarajućito u svoje ideološke stacionare.
