U mome selu je živio Frano, nažalost već je pokojni. Prerano je otišao. On je, naime, svoju babu pitao kad će njemu kupiti nove tenisice. Baka je, da bi utješila dječaka i pružila mu neku nadu, kazala da će to biti „kad Bog providi“. Nakon određenoga vremena Frano je ponovno podsjetio baku što je s njegovim tenisicama i kad bi ih mogli kupiti. Baka je odgovorila tom prigodom da će ih kupiti kad prodaju janjce. Međutim vrijeme je prolazilo i obećanja se nisu izvršavala. Potom je mali Frano babu upitao: Baba možeš li ti meni reći hoće li prije Bog providjeti ili će se prije prodati janjce? Tim upitom je dječak htio riješiti zagonetku oko izvršenja babina obećanja.
Čovjek često u trenutcima raznih teškoća živi od, kakvih takvih, obećanja. Obećanje da će sve biti dobro, da će doći do promjena u društvu, da će se zdravlje popraviti, da će se neke želje ispuniti, svagdašnjica su našega vremena. Na sve strane pršte obećanja. Nažalost, ta obećanje su ponajčešće lažna, bez pokrića i s nakanom obmane. Čovjek je voljan puno obećati ali ograničen je i nemoćan u ostvarenjima obećanoga. Stoga, važno se zapitati od kakvih, ili još bolje, od čijih obećanja mi to živimo od danas do sutra? Na taj upit treba znati odgovor jer neizvršena obećanja vode u očaj, stvaraju frustracije i onesposobljuju osobu za nadu i novi početak.
Kroz biblijsku povijest također imamo bezbroj obećanja. No, ta obećanja izgovorena su od Svemogućega, od Boga, koji je u mogućnosti učiniti obećano. Tako primjerice Abrahamu obećava potomstvo, Mojsiju zaštitu i vodstvo, Šimunu da neće umrijeti dok ne vidi Sina Božjega, Izraelskom narodu zemlju kojom teče med i mlijeko. Najzad, Bog objavljuje dolazak obećanoga Mesije. Ta nada utemeljena na Božjem obećanju vodila je i držala narod na dobru putu ostvarenja vječnih ideala. Zato je vrlo važno živjeti od Božjih, a ne od ljudskih obećanja.
Za povjerenje u Božja obećanja treba vjera koja ne postavlja pitanje kako je to moguće. Čitamo u Svetome Pismu kako je Bogu sve moguće. Sami naš takav upit je ispovijest nevjere. Na neki način Isusovi učenici izgovorili su svoju nevjeru i gubitak nade onoga trenutka kad su se razbježali od Isusa na njegovom križnome putu, misleći kako je s tim događajem sve gotovo. Pitamo se kako je moguće da su smetnuli s uma i istjerali iz srca Isusovo obećanje da će nakon tri dana uskrsnuti. Potvrdu nevjere i nepouzdanja u Božja obećanja izgovaraju učenici na putu u Emaus s usklikom: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“. (LK 24, 21). To je razgovor ljudski i zaključivanje mislima ovoga svijeta.
Zato je uskrsno jutro prigoda provjere vjere u kontekstu našega stvarnoga povjerenja u ono što nam Bog nudi i obećava. On nam jamči život vječni. Taj život nećemo zadobiti uzdajući se da će nam ljudi, društvo, politika ili bilo tko donijeti rješenje svih nedaća već ovdje na zemlji. Na zemlji smo prolaznici i putnici. Na zemlji smo, poput Isusa, na križnome putu gdje ostajemo sami, udarani, obarani i neshvaćeni. Tada nas snaga vjere treba vući naprijed rušeći svu logiku zemaljskih uspjeha, priznanja, zasluga i vrednovanja. Isus svoje obećanje izvršava svaki trenutak kad na njegovu uputu stupimo u stav djelovanja, a ne samo slušanja. Ljudska obećanja neka nas ne razočaraju, nego neka nam to bude poticaj da svu svoju brigu, svoj život, povjerimo Gospodinu.
