Ali, iako volonteri nisu nosili kraljicu – nosili su Kralja. Isusa – Kralja neba i zemlje. Baš kao i sveti Kristofor. Kristofor je naime želio služiti nekom tko je najmoćniji, pa je naposljetku traženja došao do zaključka da je Isus taj. Kad je išao pustinjaku po savjet kako služiti Isusu, jer on ne može ni puno molit ni puno postit, pustinjak mu savjetuje da prenosi hodočasnike s jedne obale rijeke na drugu. I Kristofor odluči svoju snažnu građu staviti u Božju službu. Jednom prilikom prenosio je dječaka, no on odjednom postade jako težak. Ali kako? „Dijete“ – upitao ga je Kristofor – kako to da si tako težak? „Kako ne bi bio težak – kad nosiš Kralja neba i zemlje“ – reče Dječak i nestade. I Kristofor shvati da je nosio Isusa. A upravo to je činio i svaki put kad je prenosio hodočasnike. Nositi Isusa drugima – to je misija svakog kršćanina, počevši od vremena apostola pa do danas. Tako su volvolontei2onteri ovih dana imali priliku nasljedovati primjer svetog Kristofora. A koliko su u tom uspjeli? Bog zna. I oni znaju. Volonterima nitko ne daje novac za ono što rade i baš zato su volonteri. Primili su svoju plaću – i time što su dobrim djelima utjecali na druge. Primjerice i sam vozač autobusa, osjetio se potaknutim da pomaže u nošenju, ne mareći što će izblatnjaviti cipele koje nisu prikladne za ovakav teren. Tako je i on imao tu čast nositi našu Kaju s Podbrda, a više puta ju je i sam iznio i unio iz autobusa, spremao kolica i sl.
Nisam čula da se u Međugorju ovih dana dogodilo koje čudo ozdravljenja, ali je meni osobno, družeći se četiri dana s Kajom, hraneći je, oblačeći je, dijeleći sobu s njom, vozeći njen „mercedes“ (kako ona u šali zove svoja invalidska kolica) čudesno s kakvim mirom prihvaća svoj veliki hendikep. Ona u vjeri zna da njena bolest u Božjem planu služi za neko veće dobro. U vjeri i mi znamo da svaka bolest ujedinjena s Isusovom boli služi za spasenje duša. A vječno je dobro – najveće dobro.
Dojmljiva mi je bila rečenica jedne majke ovih dana čije smo svjedočanstvo imali prilike čuti: „Mi (roditelji) nikad nismo molili za njeno ozdravljenje!“
Poučno je bilo čuti u propovijedi da su bolesnici „slika Crkve“ koja je bolesna u svojim udovima. Crkva je Tijelo Kristovo i kako sveti Pavao opisuje svi udovi su dijelovi tog istog Mističnog Tijela Kristova.
Lijepo je bilo susresti puno nasmijanih lica u osoba sa invaliditetom.
Neobično je bilo biti gost pansiona u kojem se domaćini trude pružiti najbolju uslugu, a da im mi za to ne plaćamo. A čime su volonteri to zaslužili? Nismo li tek „sluge beskorisne“? I ne bi li nam plaća trebala biti na nebesima? Oko organizacije hodočašća i od jednog dana ima posla, a kamoli za hodočašće od više dana. Što se naše grupe tiče, a koja u Međugorje dolazi iz crkve sv. Filipa Nerija, to valjda najbolje zna višegodišnja volonterka Magda Kaliterna. Inače, u organizaciji crkv sv. Filipa, skupa sa upraviteljem crkve i duhovnikom don Josipom Mužićem ove godine se organizira i deveto bolesničko hodočašće u Lurd, a na koje se ide avionom kojeg napune bolesnici, volonteri i njihove pratnje.
Kako svugdje, pa i u samostanima, tako i među volonterima ima onih koji iskreno žele zadržati Boga na prvom mjestu i njemu služiti služeći bolesnima, ali nađe se i onih koji se žele dobro provesti, pa stoga i jedni drugima zažele prije puta ono: „Dobro se provedi!“ I svi smo mi u situciji da od neke brige: kako, što, kada, gdje – zaboravimo na ono najbitnije – a to je ono spomenuto na početku: da drugima donosimo Isusa. Možda pođemo s nakanom da to što činimo činimo Isusu, pa putem na to zaboravimo. Zato znamo da je važno da se na tu čistoću nakane uvijek ponovo vraćamo. Znamo da nismo samo socijalni radnici, nego želimo biti – nositelji Isusa. U tomu je bitna razlika između socijalnog radnika i kršćanskog hodočasnika.
A u tom – u nakani – vidimo i ono što razlikuje životinju od čovjeka. Magarca od čovjeka. Psa od čovjeka. I magarac može nositi čovjeka. I pas može voditi slijepca. Ali oni nemaju spoznaje da je to čovjek, da je i sam Bog postao čovjek, da je Bog njihov stvoritelj, da su samo stvorenja ni da je Bog njihov Bog… A zašto to spominjem? Prvog dana hodočašća, u dvorani za predavanje iznenadio me četveronožni gost na pozornici. No, kako je taj gost bio pratnja slijepoj osobi, nekako je prirodno da su ga svi dočekali s pljeskom. Problem je, međutim, kad se sljedećeg dana netko s takvim specijalnim četveronožnim gostom zaputio u crkvu, odakle je vraćen jer „psu nije mjesto u crkvi!“ Ne bi to ni znala da nisam zaustavila jednog irskog svećenika i zamolila ga da mi blagoslovi sliku. On blagoslovi, upozna Kaju, pa nadoda da je to druga slijepa osoba koju je danas susreo te da se jako iznenadio što slijepom dječaku nisu dopustili da sa svojim psom uđe u crkvu (!) Pa, iskreno sam mu rekla, „ne bi ni ja psu dala u crkvu, ali bi pomogla dječaku da uđe unutra, bez psa...“ Nije mi ništa na to rekao, al bilo mi je očito da se ne slaže sa mnom.
I da dodam onaj „šlag“ na kraju, kako neki zovu zadnju točku programa kod Patricka i Nancy (a oni su posebna priča o Božjoj Providnosti, koju možete poslušat ako svratite u dvorac koji se nalazi u podnožju Podbrda.) Nismo tu zapravo dobili šlag, već sladoled, kojeg su kako smo čuli kasnije, naručili i ne znajući kako će ga platiti,a onda su dobili novčanu donaciju. Prije sladoleda imali smo pizze u izobilju, baš kao lani hot-doga. A namiriti 200 ljudi nije baš jednostavna stvar. Čuli smo i da su se pomolili Bogu da im pošalje Coca-colu pa se pojavio čovjek i sa tom donacijom. Upravo na vrijeme. I osim tih „poslastica“ koju većina obožava, da atmosfera bude ispunjena veseljem pobrinuo se i duo svećenika iz Poljske koji su pjevali, svirali pa i plesali. A njima dvojici pomogle su i naše „Lastavice“.
I došlo vrijeme (tri sata, Ura Milosrđa) da se krene natrag. Ostavljamo i dvorac i Podbrdo, Križevac i crkvu iza nas. U autobusu pjesma i veselje. Vraćamo se domovima svatko sa svojim dojmovima. A onda opet svi u jednoj želji (a i krunicu neki žarče mole…) da u tekućoj utakmici Hrvatska pobjedi Tursku. I Hrvatska je pobjedila. I neka je. Ali Hrvatska je znamo, bez obzira na ishod utakmice, na klimavim nogama. Hrvatska su ljudi koji u njoj žive. Hrvatska je svatko od nas. A svatko od nas može svaki dan odlučiti – živjeti za sebe ili za drugog i Boga.
Svatko od nas može odlučiti biti – nositelj Isusa, po uzoru na svetog Kristofora. Radeći dobra djela s Isusom i za Isusa. I na hodočašću i ne samo na hodočašću.volonteri4
Isus nas čeka u našoj svakodnevnici.
(iz kuta volontera-pratnje, M.G.)
