S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem, morala rastati i reći jedno zauvijek 'zbogom', što su morali pokopati u tome gradu kad su se zaputili u Emaus? Rekli bismo jednostavnim rječnikom: Ostavili su ondje zgarište vlastitih očekivanja. U zidinama Svetoga grada razoreno je sve u što su polagali svoja životna očekivanja, svoje nade. A svi smo se mi nadali. S Isusovom osobom povezivaše ih sve čemu se cijeli narod nadao, što je očekivao u svim vremenima od svoga izlaska iz Egipta, od Jakovljeva obećanja o 'zvijezdi iz Judina plemena', spasenje Izraelovo, ispunjenje svih očekivanja. O tome je pjevao Izaija, naviještao Danijel prorok. Vjerovali su da je taj spas i konačna sloboda pod Isusovim rukama opipljiva. Toliko je dobra učinio, to sami priznaju nepoznatom pridošlici, koji je odnekud iznenada izronio i pridružio im se. Doživjeli su ga kao osobu silnu na riječi i djelu, i sad su bili očevici kako taj Očekivani zaglavi. Osudiše ga po pravu i zakonu, osudu potvrdiše i rimske vlasti, i na kraju grob osta vječni usud tomu Isusu iz Nazareta. To im je toliko neshvatljivo da su tužni i žalosni, utučeni, i što se više udaljuju od Jeruzalema prema Emausu, mjestu vlastitog Nedohoda, to se većma udaljuju od svoje budućnosti, idu prema ništavilu i beznađu. Jeruzalem i Emaus: dva pola, kontrapunktirana, razapeta između života i smrti, nade i očaja.
I nikako se ne mogu pomiriti s činjenicama od prije tri dana te stalno iznovice raspredaju o onome što se dogodi. Što su, da ni vlastitim očima ne vjeruju, morali doživjeti nad tim Pravednikom. Nema riječi koja bi izrazila njihovo snebivanje, nema osjećaja koji bi dostatno očitovao njihovo duševno stanje. Jedino što im još preostaje jest ljudska riječ, razgovor, dvo-govor, i međusobno tješenje. Neshvatljivost proteklih dana njih ne napušta. Nalaze se poput starozavjetnog Joba na spepeljanim zgarištima, koji ništa ne razumije od svega što mu to Gospodin-Jahve učini. Nadvladan je svojim jadom i boli. Tješe ga trojica prijatelja nakon dana žalovanja i nijeme šutnje, pričaju mu pobožne priče o Bogu, koje zna svaki pobožni i bogobojazni Židov, ali sve to ne dira Jobovo srce. Na kraju svih tih njihovih priča uzvraća im Job: "S vama, brbljavcima, izumire svaka mudrost i znanje". Kao da im želi poručiti: Lako je vama govoriti sa svoga zrenika, iz svoje pozicije, od života vi ništa ne razumijete, podigli ste oko sebe veliki zid fraza i krilatica.
Usporedba s našom hrvatskom situacijom je bjelodana. Prestaje svaka mudrost i pametovanje, svaka utjeha i priča nakon tolikih osobnih kalvarija, nakon tolikih neshvatljivih patnja. "A mi smo se nadali..." Tako govore ona dvojica pridošlom neznancu koji im priča pobožne priče iz Starog zavjeta, tako bismo i mi rado uzvratili svim onima koji nas iz svojih udobnih fotelja i naslona, toplih soba i bogatih smočnica tješe. Jer ovdje se krvavo umiralo, ovdje su svakodnevne golgote, neshvaćanje svijeta, ravnodušnost odgovornih, kraj svake logike i mudrosti... Jasno, mogli smo to izbjeći pod cijenu da nas nestane, da se utopimo u bezimenosti, bezboštvu, izdajući Evanđelje. U trenutku kad se čovjek ili cijeli narod odluči za Evanđelje, slobodu, vlastiti svjesni hod za Kristom, započinje Veliki petak toga naroda i Crkve u narodu. Daje nam se u ruke Kristov križ, a ne nekakav križ kao orden za zasluge. Križ je to koji je podizan u svakoj areni gdje su kršćani mučeni, u svakom koncentracijskom logoru od Auschwitza, Sibira do Manjače, Omarske, u nekažnjenim ubojstvima nevinih, djece, kršćana u Siriji, Egiptu, Iraku, samo zbog pripadnosti Isusu Kristu i suprotstavljanja sili Zloga u lice.
Jahve na kraju staje i brani svoga slugu, pravednog Joba, Isus se objavljuje i ovoj dvojici u trenutku lomljenja kruha. Nije ovaj Isus nekakav ponovno oživljeni Lazar. Ta da je bio prijašnjeg izgleda, onda bi bio poput mladića iz Naima, uskrslog Lazara. Potrebno je najprije gledanje srca, da bi se otvorile tjelesne oči. Srce se mora zapaliti, da bi oči progledale. Sve je to jedna silna životna utjeha: Ma kamo se zaputili, ma gdje mi bili, reći će psalmist, posvuda nas prati njegova ruka i desnica. Mogu se rušiti bregovi u more, taliti i raspadati kozmički elementi, može nestati i svijet u ognju i sumporu, Gospodin je uz nas. To je početak uskrsnog iskustva uprizorenog na primjeru dvojice na putu u Emaus. Isus, koga smo jednom poznavali i spoznali, koji je nas pozvao, ne napušta nas, već nas prati, duhovno i fizički, ma gdje bili.
I današnje čovječanstvo živi negdje između drame Velikog petka i ponovnog otvaranja očiju za nazočnost Krista uskrslog. Između urušenih i razbijenih ideala, panike i razočaranja, sumnje i mrzovolje te ponovnog oživljavanja iskonske vjere u Boga. Čovječanstvo je ponovno negdje na putu iz Jeruzalema u Emaus, u vremenu ohlađivanja i ravnodušnosti, gdje ipak, svemu unatoč, još uvijek gori zapretani oganj koji svršava u konačnom uskliku: "Vidjeli smo Gospodina. On nam se ukazao." Kod učenika sve svršava u ponovnom okupljanju, zajedništvu koje ubuduće tvore i koje je nerazorivo. Svi su oni iskusili osobnu nazočnost uskrsloga Gospodina.
I nas će pitati o razgovorima koje vodimo. O samogovorima u besanim noćima, kad se tisuć pitanja sručuje na našu glavu, o dvogovorima koje vodimo pitajući o konačnom smislu svega, kad sve dovodimo pod znak pitanja, kad je čovjek na rubu očaja, kad je prisiljen sve to iz sebe istresti pred Boga svoga („pred njim molitvu svoju izlijevam, dušu, srce... Suze su kruh moj danju i noću dok me svednevice pitaju: Gdje je Bog tvoj“, moli i viče psalmist: suze kao izvori koji čiste srce, ulijevaju novu nadu). Nepojmljivo im je da može biti nekoga u Jeruzalemu tko ne bi znao za onu tragediju od onomad. Sve je jedno veliko protuslovlje, makar su nešto načuli i ostali zbunjeni pričama o nekakvim viđenjima, ukazanjima. Rekli bismo: Ženske priče i posla... Zaplakane oči ne vide ništa, nikakva anđela, nikakvu utjehu ni nadu. Ali u cijeloj je zgodi najzanimljivije to što njih dvojica imaju sve relevantne obavijesti. I da su žene ranom zorom bile na grobu, i da su učenici također bili ondje, da su se ukazali anđeli, koji su govorili da je Isus uskrsnuo itd. Dakle, znaju, a ne razumiju. Treba netko otvoriti oči, prosvijetliti um. Čini to Isus osobno njima, a nama danas Duh Sveti koga on šalje svojima, kao Silu u koju se trebamo obući…
Upravo ih u tom trenutku Isus prekida. Svoje vlastite učenike naziva nerazumnima i spora srca da vjeruju što su proroci davno već pretkazali o Mesiji. Potrebna je ponovno iščitavanje Biblije, spočetka, u svjetlu novoga, u svjetlu Uskrsa. Od prvih redaka. I vidjeti kako je Bog Isusa Krista, onaj Bog o kome je Isus neprestance govorio u raskoraku, ako ne i u oprjeci s ovim o kome govore i koga navješćuju službeni predstavnici židovstva, kako ga tumače i izlažu književnici i farizeji, pismoznanci i veliki svećenici koji Isusa osudiše. Do konačnog i završnoga sukoba između Starog i Novog moralo je doći, i Uskrs je samo potvrda da Isus nije ušutkan, da se Bog stavio konačno na njegovu stranu, da je u njemu budućnost i život. Taj sraz, odn. konflikt naznačen je već u Starom zavjetu, na svakom njegovu mjestu, do kraja jasan i artikuliran, samo što su pojedinci instrumentalizirali za svoje potrebe i interese i Zakon i Boga. Jer ako su Isusovi, primjerice, suvremenici smatrali Isusa za uskrslog
Jeremiju, kako se postupalo s Jeremijom i gdje on završi? Kakav je njegov ishod? Jasno, mučenički, kao i kod ostalih proroka (prisjetimo se samo Jeremijinih riječi o Hramu -pogl. 7 -, a zbog iste je riječi otišao i Isus u smrt). Vječni sukob u vjeri između praznih fraza, formalizma i srca, zakona, propisa i odanosti, proroka i svećenika. Drugi su smatrali Isusa uskrslim Ilijom. Kako se s Ilijom postupalo? Ili s ostalim prorocima koje su očevi ubijali da bi im sinovi i unuci podizali spomenike! Koja korist od mauzoleja velikanima prošlosti, ako ih se za života nije slušalo i njihove mudre savjete slijedilo? Spomenici su to samo vlastitoj nečistoj savjesti. Tako postaje Sveto pismo riječju koja oživljuje, koja poziva na život. Samo ga je potrebno čitati Isusovim očima. I dijeliti, lomiti poput kruha i hrane.
Nije slučajno da se upravo kroz jelo i u jelu očituje Isus. Najstariji oblik ljudskog zajedništva je zacijelo stol. Dioba hrane i zalogaja, gdje nitko nije isključen. Upravo je stol mjesto gdje se najbolje odčitava stanje u obitelji. Jelo i blagovanje slika je stanja u kući. Mjesto i vrijeme gdje se i Isus očituje kao onaj koji navijek živi i nikad više ne umire jest stol, euharistija. Prenijeti se to dade i na našu pripadnost Crkvi. Nije dovoljno biti samo izvana njezin član, 'šlepati' se s ostalima u povorci. To ne otvara oči. Tek slušanjem njegove riječi, blagovanjem za stolom gdje se lomi njegov kruh i stvara zajednica, otvaraju se oči za Isusa. Bogoslužje u dvojini riječi i sakramenta mjesto je susreta s Uskrslim, a osobna ljubav prema njemu otvara oči.
U trenutku kad iščezava ispred naših očiju slijedi povratak iz Emausa, mjesta razorenih nada u Jeruzalem, svjedočeći novi život i budućnost u zajedništvu s njime. Onim prvim svjedocima bijaše dano gledati ga i pipati, Uskrslog, doživjeti njegovu nazočnost i zaputiti se u misije na njegovu riječ. Međutim, moguće ga je 'dodirnuti' duhom, uspinjući se prema njemu, koji ide ispred nas. Kao nepoznati pratitelj, kao svjetlo u našoj tami, kao gorući oganj u zapaljenu srcu. Na život i smrt, sudbinski se vezao uz čovjeka i ostaje s nama i uz nas makar toga i ne bili svjesni. Tajna je to pred kojom se pada na koljena i prihvaća u zahvalnosti i divljenju.
Evanđelist Luka podrijetlom je Grk i za njega uskrsnuće nije nikakav eshatološki događaj, na kraju vremena, nešto što se zbiva u budućnosti, već je ono ovdje i sada stvaranje novog čovjeka, novog zajedništva, omogućivanje novog (spo)razumijevanja među ljudima, učenje novog oblika života, zajedništvo blagovanja. Isus otvara novi put, on je začetnik novog života, on je predvodnik u novi život u koji nam je unići kroz mnoge nevolje (usp. Dj 14,22; 9,2). Potrebno je uskrsnuti iz svijeta vlastite izolacije, iz dugo pothranjivanih sukoba, nesnošljivosti, nepodnošljivosti, uskrsnuti iz vlastitih predrasuda, ustrajati u zajedništvu vjere, nade, ljubavi, lomljenja kruha i molitvi. To je već predokus budućeg svijeta, vlastito uskrisavanje.
Fra Tomislav Pervan
