Oni su se istina, rodili po krštenju za vjeru, ali se zbog svojih grijeha stalno vraćaju na staro. Zato se može reći da se u stvari nisu rodili ponovno. Kada je Petar zatajio Isusa, vjerujem da su sljedeća tri dana bila za njega užasna. Moguće je da je stalno plakao skriven u dvorani Posljednje večere ne shvaćajući da je uskrsli Isus imao za njega Radosnu vijest. Evanđelist Ivan kaže da je Petar zajedno s Ivanom nestao iz dvorane Posljednje večere. Njih dvojica su otrčala na grob. Sigurno se u Petru skrivala misao: Možda se sve može promijeniti. Možda on stvarno živi kako svjedoče žene. Možda će mi oprostiti. Jer ako je umro onda nema više prilike za oprost. Petar zajedno s Ivanom trči po oprost s velikom nadom u srcu. Uvijek postoji nova prilika.
Petar ulazi u grob i vidi samo povoje i ubrus. Ivan je ostao vani i kako sam kaže za sebe sagnuo se (parakipsas). To je posebna grčka riječ koja ne označava samo položaj tijela, nego i duboku zamišljenost i promatranje.
Često smo razočarani u sebe nakon svih naših padova i imamo osjećaj da su stvari stale. Bojimo se naših grijeha koje još uvijek možda nismo ispovijedali. Možda stalno gorko plačemo, a s druge strane mislimo: A taj uskrs, to je samo isprazna tlapnja. Tako nestaje radost, pojavljuje se tuga. Kao da stalno gledamo u crnilo groba koji je prazan. Zašto bismo iznova trebali gledati u crnu jamu? Isus Krist je uskrsnuo. Zato težimo za onim što je gore, a ne za zemaljskim (Kol 3, 1-4). Krist je napustio grob. Čega se, dakle, još bojite?
Isus je uskrsnuo. Izašao je iz groba. Krenuo je k svome Ocu. To se zove na hebrejskom Pasha (pasha'). Pasha znači prijelaz ili proći mimo. Nije samo riječ o prijelazu Izraelaca iz Egipta u Izrael. Bit izraelske Pashe povezuje se s prolazom anđela smrti kroz Egipat. Na životu su ostali samo oni čiji su dovratnici bili pomazani janjetovom krvi. Anđeo smrti je prolazio mimo, odnosno, zaobilazio je izraelske kuće. Sveti Ivan Zlatousti govori da su ta vrata zapravo kršćanska usta. Ona su pomazana Kristovom krvlju. Svaki put kad primaš Kristovo tijelo tvoja su usta pomazana Kristovom krvlju. To označava samo jedno. Kad anđeo smrti bit ćeš spašen jer su tvoja usta označena Kristovom krvlju. Tada si anđeo govori: Idem dalje. Nitko neće bit uništen.
Svatko od nas je poput djeteta unutar kuće koju zaobilazi anđeo smrti. Svatko od nas proživljava svoje crnilo: boji se, strepi, ima prevelike brige i nitko ga ne može shvatiti, boji se smrti, trpljenja i smrti. Po Isusovom uskrsnuću Crkva navješćuje radosnu vijest: Isus je uistinu uskrsnuo! Zato nas ništa i nitko ne može ugroziti. Bog hrani svoju djecu vlastitim životom. Ni jedno dijete neće ostati gladno ili biti odbačeno. Čega se još uvijek bojimo? On nas hrani toliko obilato da je u potpunosti darovao svoj život i umro. Zato očekuj sve od Uskrsloga. Ne traži života u sebi! Traži život u njemu. Traži ljubav od Krista.
S Isusovim uskrsnućem je započela velika utrka. Žene trče s groba. Ivan i Petar trče na grob. Učenici trče do Emausa. Svi su se nekako pokrenuli. Čini se da su prije bili dosta uspavani. To je utrka ljubavi. No, to nije osjećaj. Ljubav je služba. Ivan i Petar vide u praznom grobu Isusove povoje. To nas podsjeća na Večeru ljubavi iz 13. poglavlja Ivanova evanđelja kada je Isus skinuo sa sebe haljinu i počeo prati noge svojim učenicima. Sam Isus trči ljubiti. On je uskrsnuo, ali ne zato da ode k Ocu na neki zasluženi odmor. On je s Ocem kako bi nama služio.
Sagnimo se o Uskrsu poput Ivana koji je promatrao prazni grob i potrčimo utrku ljubavi. Trčimo služiti jedni drugima u poniznosti i ljubavi jer ako to ne učinimo dokazat ćemo da zapravo ne vjerujemo u Isusovo uskrsnuće i da je blagdan Uskrsa još jedan u nizu običaja.
Ne treba se u nama mijenjati nešto vanjsko. O Isusovom uskrsnuću mora se mijenjati naša nutrina. Važno je hoćemo li bez bojazni krenuti u utrku ljubavi. Možda to neće biti atletska utrka, možda će biti pomalo i smiješna, ali potrčimo! Ne osvrćimo se na to. Riječ Pasha znači također i šepati. Ako ti se dogodi da ćeš šepati u toj utrci, ne ustručavaj se. Kreni! Ljubi!
