Otac ima osam sinova. Prorok dolazi u njihovu kuću tražeći onog jedinog. Gleda od najstarijeg do najmlađeg. Svi su divni i veliki poput hrasta, a lijepi poput ljiljana. No, prorok svaki bi put kad otac predstavljao svoga sina jednog po jednog, čuo Božji glas u svom srcu: To nije taj. On nije po mome srcu. Na to prorok je upito Imaš li još jednog? Otac je odgovorio Imam ali se stidim pokazati. On čuva stada. Nije s nama. On je crven, ima velike lijepe oči i izgleda kao djevojčica. U hrvatskom tekstu piše da je David bio lijepog stasa, ali hebrejski idiom govori da je to bio muškarac nalik na djevojčicu. Otac toliko se stidio svoga sina Davida da ga je izolirao od drugih. Ali prorok ne popušta. Neće jesti dok ne dođe onaj odbačeni. Sigurno nije bilo lako ocu u tom trenutku. Možda je bio sav uzrujan. Držao ga je malo sa strane kako bi ga odmah mogao sakriti. I tu se dogodio rasplet kako u filmu jer je prorok čuo glas taj će biti kralj.
Ovo je za mene predivna priča. Ona se u bibliji stalno ponavlja. Bog traži svoje miljenike. On ih svugdje traži kako bi ih blagoslovio. Bog je izabrao sebi mladog Davida, koji, pretpostavljam, u svome srcu, imao velike rane. Kako se on morao osjećati kada na licu svojega oca vidio je stid? Moguće da netko od nas može se s tim poistovjetiti. Možda netko je čuo u svom životu Ti si za ništa, ništa neće biti od tebe. Stidim se tebe. No, Bog ima svoj plan. On podiže u Izraelu velikog kralja. To je David iz njegova plemena rađa se Isus Krist. Bog gleda u ljudsko srce, a ne na vanjski stas.
Na kraju svoga života David nakon pobune svoga sina ide bos kroz masline. Njegov sin ga je lišio kraljevske krune. To nas podsjeća na Isusa, koji odbačen od sviju ide kroz maslinski vrt. Kada je David išao jednim jarkom tada ga je napao jedan čovjek koji je bacao na Davida zemlju i izmet te vikao uvrjedljive riječi. Iako je David ovdje star, moguće da se sjeća svojeg doma i situacije kada su se njega svi stidjeli. U trenutku kada je David bio toliko odbačen jedan od njegovih slugu upita ga zašto on dozvoljava da netko tako viče protiv njega. Tada mu je David odgovorio Ako on to radi, znači da mu je to Bog dozvolio.
David se više ničega ne boji. Niti jedan ljudski sud ne može ga slomiti. Niti jedna riječ ne može ugroziti njegov autoritet i ugled jer David dobro zna tko je on.
Dugačak je i bolan proces takve samosvijesti nakon pretrpljenih godina od strane drugih ljudi. Teško je doći k sebi kada se bilo čitav život ugnjetavanim i odbačenim. To je osjećaj kao da čovjek nosi na sebi neku nevidljivu pancirnu uniformu koja ga žulja i sputava. Moguće da je Davidu pomogla priča o njegovoj prabaki, kako kaže jedan poljski dominikanac. Ona iako odbačena od Židova pronašla veliku naklonost u Božjim očima. Rut je i Isusova prabaka.
Priča o odbačenosti i božjem prihvaćanju je najomiljenija priča koju Bog svima nama želi ispričati. Drag mu je svatko tko dolazi iz velike muke. Draga mu je svaka odbačena osoba. On želi tebe odbačenog, poput onog slijepca koji je bio odbačen od svojih roditelja. Zbog ugleda bojali su se farizeja. Toliko o njihovoj ljubavi prema svom invalidnom djetetu . No, Isus je učinio za njega nešto najljepše. Isus ga je naučio vidjeti, ali ne samo fizičkim pogledom. Isus ga čisti u kupalištu Siloamu to znači poslan. Na tragu toga može se prevesti i kao Mesija. Kao da mu je Isus rekao operi se u meni. Isus ga pere od blata. Blato je sve ono što nosimo u svojim očima koji nas sprječava gledati ljude kako što ih Bog gleda. Mi sve činimo obrnuto. Kada nam dolazi neki David onda smo ga već u srcu osudili i odbacujemo. Zato važno je da i nas Isus očisti blata koje je na nama. Moguće da je to blato na nama iz razloga što su ga na nas drugi nabacili.
Sveti Petar u svojoj poslanici govori što je sljepoća i što je blato (2Pt 2,11-22). To je slika grješnika koji se valja u svojim grijesima. Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu. Isus dolazi i govori skini to sa sebe. Gledaj tako kako bi ljubio.
Nemoj nikoga odbacivati, nego gledaj kako Bog gleda. Dozvolimo Isusu da nam opere oči po svojoj riječi i po sakramentu ispovijedi.
