„Ljubljeni, ne vjerujte
svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1 Iv 4, 1). Službena
Crkva se kroz duga stoljeća svoga zemaljskog proputovanja uvijek dala voditi
ovim načelom koje joj je bilo temelj daljnjega promišljanja kada su u pitanju
nadahnuća, vizije, snoviđenja, objave, ukazanja i druge čudesne pojave. Mnogi
katolički intelektualci pisali su kasnije cijele traktate na temu „razlikovanja
duhova“ (discretio spirituum). Tako nam je primjerice franjevac sv. Bernardin
Sijenski († 1444.) ostavio mali spis („Natura e varieta delle ispirazioni“) o
naravi i vrstama nadahnuća dijeleći ih u tri skupine – božanske, đavolske i
ljudske – i sedam podskupina: 1. ona koja dolaze od Boga; 2. ona koja dolaze od
anđela; 3. ona koja proizlaze iz krjeposna života; 4. ona koja su demonskoga
podrijetla; 5. ona koja proizlaze iz poročna života; 6. ona koja imaju podrijetlo u
vremenitim nevoljama i potrebama; 7. ona kojima je izvor neka vremenita
korist. Veliki klasici na temu „razlikovanja duhova“ svakako su remek-djelo
„Institucije“ i „Konferencije“ Ivana Kasijana († 435.), „Ljestve“ Ivana Klimaka
(† 649.), „O provjeri duhova“ i „O razlikovanju pravih vizija od lažnih“ Jeana
Gersona († 1429.), „O razlikovanju i preispitivanju duhova“ Dionizija
Kartuzijanca († 1471.), „O razlikovanju duhova“ kardinala Giovannija Bonae (†
1674.).
Rara avis
Kršćanska je tradicija, podsjeća nas Benedicta Ward, uvijek visoko
cijenila sposobnost razlikovanja duhova („diakrisis“) i gledala je na nju ne samo
kao na sastavni dio krjeposti razboritosti, već je u njoj vidjela poseban dar Duha
Svetoga. Sv. Bernard od Clirvauxa će reći kako je „razlikovanje duhova vrlo
rijetka ptica („rara avis“) na zemlji“. Za Ivana Kasijana je sposobnost
razlučivanja duhova „majka svih krjeposti i njihova voditeljica“, a Grgur Veliki
je smatra istančanim njuhom kojim se „razlučuje dobre mirise od loših“. U
latinskome se za razlikovanje ili razlučivanje rabi riječ „discretio“. Odatle i naša
riječ „diskretnost“. Možda nam današnja posvemašnja indiskretnost među
ljudima može dati naslutiti koliko je dar razlučivanja duhova (discretio
spirituum) rijetka ptica. Ima i onih koji su kroz povijest pretenciozno bili
uvjereni kako posjeduju taj rijetki dar Duha Svetoga pa su posvema pogriješili u
svojim „razlučivanjima“. Takav jedan preuzetan duh svakako je bio njemački
monah Martin Luther († 1546.) koji je sebi umislio kako baš njega Bog šalje da
obnovi Crkvu. No, umjesto da donese obnovu, on je Crkvu Zapada podijelio i to
u jednome od najosjetljivijih povijesnih trenutaka, naime, u vrijeme invazije
militantnoga islama na Zapad te tako uvelike oslabio njezine snage otpora. Ne bi
bilo naodmet da suvremeni „reformatori“ u Crkvi poput onih biskupa koji
zagovaraju neki „sinodalni put“ sa svim svojim liberalno-progresivnim
premisama i utopijskim tlapnjama o tome malo „produmaju“. No, nije to bila
jedina prigoda u kojoj je Luther preuzetno sebe gradio velikim „razlučiteljem“
duhovnih stvarnosti, a pogriješio. Za tada treće po značenju europsko
hodočasničko mjesto u španjolsko svetište Santiago de Compostela Luther je
rekao: „Tko zna koga su tamo pokopali? Možda ondje leži crknut pas ili krepan
konj u grobu. Ostanite doma!“
Pogubna „međugorska duhovnost“?
Kako se bližila 40. obljetnica Gospinih „ukazanja“ u Međugorju (24. 6.
1981. – 24. 6. 2021.), tako su se i javljali mnogi kritički glasovi u vezi s tim, u
međuvremenu, svjetskim fenomenom. Među njima su i mnogi veoma preuzetni
„razlučitelji duhova“ koji međugorskim hodočasnicima lutherovski ili sanitarnoepidemološki poručuju: „Ostanite doma!“ Jedan od njih je i bosanski franjevac,
kojega je Mirko Ladan prekrstio u „Veletačni“! A spomenuti fra „Veletačni“ je
o međugorskome fenomenu „razlučio“ sljedeće: „Međugorska duhovnost, treba
to stalno ponavljati, temelji se na lažnim i umišljenim privatnim objavama. Ona
jeftinim i sladunjavim vjerskim frazama zavodi ljude, oslobađa ih napora
mišljenja i servira im u međugorskoj marijanskoj radionici zgotovljene recepte
vjere. Ta individualistička duhovnost ... uglavnom je izmještena iz stvarnoga
života. Ona unosi razdore i podjele u međuljudske odnose, uništava bračno i
obiteljsko zajedništvo, uvlači se u intimu ljudi i zloupotrebljava najsvetije
ljudske tajne. Ta duhovnost pojačava nesreću ljudi, produbljuje njihov očaj i
pretvara ih u pobožne i bogobojazne mrzitelje sreće i radosti ljudi. Međugorska
duhovnost i slične karizmatske duhovnosti ne žele da ljudi misle i sazrijevaju u
svojoj vjeri, nego ih konstantno infantiliziraju i pretvaraju u duhovne pacijente“.
Za fra „Veletačnog“ je međugorska duhovnost „izmještena iz stvarnoga života“.
Možda je i sam fra „Veletačni“ izmješten iz stvarnoga života. No, tko će to
prosuđivati? To bi zahtijevalo odviše suvišnoga razlučivanja. Bilo kako bilo,
Međugorje ima kako svoje podržavatelje, tako i svoje osporavatelje. I nije to
ništa novo ni čudno. Sa svakim svetištem i ukazanjem je tako bilo. A u svojoj
nedokučivoj providnosti Bog nekada dopusti čak da slavi neke stvarnosti više
doprinesu njezini osporavatelji, negoli njegovi podržavatelji. Najbolji primjer za
to imamo u osobi apostola naroda, sv. Pavla iz Tarza. Od progonitelja
kršćanstva postao je njegov najveći navjestitelj.
Ispravna prosudba „međugorskih ukazanja“
Možda nam u vezi s prosudbom „međugorskih ukazanja“ može od
pomoći biti savjet jednoga srednjovjekovnog benediktinskog opata od Nogenta.
Nogent ili Auffrique-et-Nogent, kako ga se danas naziva, malo je seoce u
francuskoj pokrajini Pikardiji. Prema popisu stanovništva provedenome 1921.
godine u Nogentu je prebivalo 457 osoba. Brojčano stanje nije se do danas
značajnije promijenilo. Krajem 11. i početkom 12. stoljeća u nogentskoj
benediktinskoj opatiji službu opata obnašao je jedan monah imenom Guibert. U
svoje vrijeme Guibert je bio prilično nepoznat i kronike tadašnjega vremena ga i
ne spominju. Naišao je, međutim, tek odnedavno na veliko zanimanje učenjaka
osobito zbog svojih autobiografskih memoara „Monodiae“, koji su prva poznata
opširna srednjovjekovna autobiografija od vremena Augustinovih „Ispovijesti“.
Djelo je po mnogo čemu jedinstveno i fascinantno i predstavlja neku vrstu
psihološke drame s nebrojenim i vrlo dragocjenim sociokulturnim uvidima u
ondašnje srednjovjekovno društvo. Ako je razdoblje Guiberta od Nogenta s
pravom nazvano „doba otkrića individue“, onda je Guibert njegov najizvrsniji
predstavnik. Učiniti svoj osobni život izravnim predmetom svoga pisanja bilo je
i više negoli neobično za to vrijeme. Pored svojih spomenutih autobiografskih
memoara, Guibert je napisao i cijeli niz drugih knjiga među kojima se posebno
ističe jedna o relikvijama svetaca i njihovoj zlouporabi: „Liber de pignoribus
sanctorum“. Ta knjiga ga čini prvim pravim kritičarom trgovanja relikvijama
svetaca i svim prijevarama i obmanama uz nju vezanima. Savjeti koje nam daje
u toj predivnoj i po mnogo čemu neobičnoj knjizi mogu i nama danas biti od
velike koristi u prosudbi „Međugorskih ukazanja“ i zauzimanju ispravnoga stava
prema njima u iščekivanju konačnoga suda iz Vatikana.
Oprez Crkve
Guibert nas u spomenutoj knjizi podsjeća na oprez koji je Crkva uvijek
imala pri prosudbi nadnaravnih fenomena kada kaže da se Crkva „čak nije
usudila potvrditi da je tijelo Majke Gospodinove proslavljeno fizičkim
uskrsnućem ... iako bi bilo veliko zlo i pomisliti samo da bi tako dragocjena
posuda bila bačena na tlo i prepuštena iskustvu truleža ili da bi ona ostala bez
nagrade i da bi časti uskraćena bila ona koja je poslije svojega Sina sjajnija
negoli ijedno drugo stvorenje...“. Tek je papa Pio XII., 1950. godine, proglasio
dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo. Smiješno
je, dakle, vidjeti nestrpljivost mnogih vjernika u čekanju proglašenja svetim
blaženoga Alojzija Stepinca ili u izricanju konačnoga suda Vatikana o
„međugorskim ukazanjima“ kada uzmemo u obzir da je Majka Spasiteljeva
gotovo dvije tisuće godina „čekala“ da se proglasi tako jedna važna marijanska
dogma.
Benediktinski opat od Nogenta tvrdi kako je u njegovo vrijeme bilo toliko
prijevara s lažnim relikvijama da on niti ima vremena niti snage da ih sve zapiše,
već donosi samo njih nekoliko. Jednu od njih ću ovdje izdvojiti. Bio je u ono
vrijeme neki biskup Bayeuxa imenom Odon. Taj se biskup iz nekoga osobnog
razloga uvelike zanimao za zemne ostatke svetoga Exuperiusa, biskupa iz 4.
stoljeća, čiji su zemni ostatci preneseni u crkvu u Corbeilu kako bi ih se
sačuvalo od vikinških pustošenja. Biskup Odon je upravitelju crkve u Corbeilu
ponudio sto funti u kovanome novcu da prenese zemne ostatke sv. Exuperiusa iz
župne crkve u Corbeilu u katedralu u Bayeuxu. Upravitelj crkve u Corbeilu,
čovjek prepreden i okrenut svjetovnomu probitku, dosjeti se kako bi mogao
zadržati i „ovce i novce“ pa pronađe u svojoj župi grobnicu nekoga seljaka
imenom Exuperije s istoimenim natpisom na njegovu lijesu, iskopa ga i podvali
biskupu Bayeuxa kao tijelo sv. Exuperija. Biskup, znajući da se u to vrijeme
čine mnoge prijevare relikvijama svetaca, upita ga pripadaju li ti zemni ostatci
doista sv. Exuperiju i zatraži da se izjasni pod zakletvom. A taj lukavi prevarant
se ovako zakune: „Zaklet ću ti se svečanom prisegom da je to Exuperijevo tijelo;
na njegovu svetost, međutim, ne polažem nikakve zakletve, budući da je to isto
ime dano mnogima koji su bili daleko od glasa svetosti“.
Dvojba o Međugorju
Takvih slučajeva prijevare u vezi s relikvijama svetaca bijaše u ono
vrijeme mnogo i to nije nikakva novost. Ono što se, međutim, pred Guibertovim
suvremenicima postavljalo kao velika vjerska dvojba je činjenica da su molitelji
na grobovima lažnih svetaca i pred lažnim relikvijama ipak nalazili uslišanje
svojih prošnji i da su se događala mnoga čudesa. Ondje gdje bi se laž razotkrila,
ostali bi vjernici u nemalu čuđenju o čudesnim fenomenima vezanima uz lažne
relikvije. Guibert tu dvojbu razrješuje na sljedeći način: „Netko će možda upitati
uslišava li Bog one osobe koje mu se posrednički obraćaju imenujući svetima
one koji to u stvarnosti nisu. Njima odgovaram ovako: Svaki onaj koji Boga
zaziva bez pouzdanja, Bogu dodijava, a onaj koji s vjerom zazove nekoga za
koga misli da je svet, a ustvari svetac nije, nalazi uslišanje kod Boga. Radi
usporedbe zamislimo sada nekoga tko je uvjeren kako je milosrđe grijeh. Ako
takav svjesno i namjerno vrši djela milosrđa on griješi u svojoj savjesti, iako je u
drugom nekom smislu ono što on čini zapravo dobro. Tako ako netko vjeruje za
nekoga da je svet, jer je čuo da ga svetim zovu, iako taj to zapravo nije, ako
doista iskreno i s vjerom zavapi Bogu po „zagovoru“ tobožnjeg sveca, onda pred
Bogom koji je krajnji cilj i plod naših molitava, njegova nakana ostaje čvrsta i
pouzdana bez obzira što se njegov um vara po pitanju predmnijevanoga
zagovornika. Uostalom, mnogi ljudi u svojoj priprostosti često čine pogrješke u
svojim molitvama, ali Božje „uši“ osluškuju nakane, a ne toliko riječi. Ako
hoćeš moliti molitvu „Neka snaga Duha Svetoga bude s nama, Gospodine“ i za
vrijeme molitve ti izleti nehotice „ne bude s nama“, ništa se ne brini za to: Bog
nije pretjerano zaokupljen gramatikom“.
Provjeravajte duhove!
Ne znam jeste li primijetili: gdje je oprez, gdje su razlučivanje, dvojbe i
razlikovanje duhova uvijek prisutni? U stvarima vjere! U vezi s kršćanskim
nadnaravnim fenomenima svi su uvijek na nekome oprezu. Kada se dođe do
kršćanstva i svega što se uza nj veže, primjećujemo jednu vrlo neobičnu potrebu
da se sve preispituje, stavi pod povećalo, pristupi s velikom dozom skepse.
Možda sam pitanje trebao obrnuto postaviti?! Ne znam jeste li primijetili: gdje
oprez, gdje razlučivanje, dvojbe i razlikovanje duhova gotovo nikada nisu
prisutni? U stvarima politike, ekonomije, medicine! Kada se do tih stvarnosti
dođe, zamjećuje se kako ljudi imaju neko čudesno povjerenje u njih, kako
gotovo da i nema potrebe za kritičkim preispitivanjem, skepsom u tim
područjima života. Možda poneko negodovanje i nezadovoljstvo izraženo na
internetskim mrežama, ali ne i skepsa, dovođenje u pitanje.
Najbolja potvrda ovoga upravo je slijepi posluh i fanatična spremnost
ljudi danas da se cijepe. I to bez obzira na tolika neodgovorena pitanja, na tolike
nejasnoće vezane uz njih. Jesu li to uopće cjepiva ili doista eksperimentalne
genetske terapije? Beznačajno pitanje? Tu nema potrebe za razlučivanjem
„duhova“? Zašto cijepljene osobe i nakon cijepljenja mogu oboljeti od istoga
virusa? Ako se moramo trajno procjepljivati protiv navodnih bezbrojnih
mutacija virusa, kakvu nam zaštitu onda to pseudocjepivo pruža? Kakve su
dugoročne posljedice tih pseudocjepiva? Zašto se državnici, koji se inače nikada
ne trude prednjačiti dobrim primjerom, sada odjednom toliko trse dati dobar
primjer odgovornih vođa pa insceniraju pred kamerama kampanje cijepljenja
(barem to kao cijepljenje predstavljaju iako mi ne znamo je li u njihovim
špricama doista bila genetsko-terapeutska smjesa ili samo neka vitaminska
otopina). Zašto države koje krate ili dokidaju proračune za poticaj poljoprivrede,
za infrastrukturu, za školstvo, za braniteljske mirovine, za invalide, za siromahe
sada odjednom imaju novaca za premije onima koji će se dati cijepiti? Nije li
uostalom jadno vidjeti kako u nekim državama pridobivaju ljude na cijepljenje
besplatnim šišanjem, a još jadnije da ljudi na to i pristaju? Gdje su tu nestali svi
ti kritički duhovi i razlučitelji? Tu su se svi utopili u ono što srednji vijek zove
„massa damnata“ (pali svijet) koja nikada svoga mišljenja nema, osim kada
treba iznalaziti beskrajna opravdanja za odbijanje Evanđelja. Nikada svoga
stava, osim negativnoga u stvarima vjere. Kako se tu samo rijetki pitaju o
psihološkoj šteti koju su djeca, obitelji, starci pretrpjeli zbog društvene izolacije?
Zašto se tu tek ponetko pita o financijskoj šteti i propasti cijelih ekonomskih
branši poput ugostiteljstva, turizma itd.? Gdje su tu kritički duhovi da podignu
svoj glas zbog zdravstvene štete uslijed nošenja maski i udisanja mikroplastike?
Gdje su sada oni tako hrabri studenti što se uvijek na ulicama bore za prava
izmišljenih manjina.
Crkva u puževoj kućici
A o vjerskoj šteti zbog zatvorenih crkava i svetišta da i ne govorim. Tu će
se sama Crkva uskoro dobro morati povući za nos. Crkva koja se uvelike
povukla u puževu kućicu nekoga eklezijalnog deizma. Crkva u kojoj su se toliki
biskupi svijeta natjecali u svojim biskupijama nadmašiti i mjere zdravstvenoga
stožera i propise ministarstava zdravstva. To je Crkva koja je kapitulirala pred
novom religijom, pred novim kultom zdravlja, kaže talijanski filozof Giorgio
Agamben. Pogledajte samo kako „dugi redovi stoje pred svećenicima ovog
novog i misterioznog božanstva svi spremni pružiti mu u religioznom
iščekivanju svoj delta mišić (Paolo Deotto) samo da prime „sacrum vaccinium“.
Filozof Agamben je nedavno izrazio svoje veliko negodovanje zbog viroloških
imperativa, tehnološke kontrole i sanitarne diktature koja se posvuda razmahala
i pred kojom je i sama Crkva sramotno poklekla. Medicina je, tako Agamben,
nova religija, liječnici su kultni službenici, zdravlje je predmet kultnoga
obožavanja, a virolozi i epidemiolozi pružaju dogme toj novoj religiji. Umjesto
da Crkva nudi čovjeku smisao koji nadilazi čisti biološki život, ona je spasenje
(tal. salvezza) žrtvovala kultu zdravlja (tal. salute). Poslanje Crkve je otvarati
obzorja koja nas izdižu iznad straha za golu egzistenciju i borbe za
preživljavanje.
Hereza neodoketizma
Čini se kako se Crkva u ovo vrijeme „nametnute pandemije“ odrekla svih
triju svojih temeljnih ozbiljenja: navještaja i svjedočenja (martyria), služenja
onima koji trpe (diakonia) i bogoslužja (liturgia). Osobito je stvar dramatična
kada je riječ o bogoslužju (liturgia). Liturgija je u posljednjih godinu dana
uvelike preseljena u digitalni prostor. U tome su mnogi s entuzijazmom vidjeli
novu pučinu na koju treba izvesti. Pri tome su, međutim, previdjeli nešto jako
bitno. Digitalni prostor sa sobom nosi tendenciju de-inkarnacije (odtjelovljenja),
a kršćanstvo je religija in-karnacije (u-tjelovljenja). Virtualizacija
vjerskih stvarnosti vodi ponovno u najstariju herezu kršćanstva – doketizam.
Doketizam je tvrdio kako Isus nije stvarno trpio i umro na križu jer je imao
prividno, a ne stvarno tijelo. Danas je vjera postala uvelike prividna. Dugo se
kršćanstvo borilo i u srednjemu vijeku obraniti stvarnu prisutnost Isusa Krista u
prilikama posvećenoga kruha i vina. Danas se zaboravlja kako stvarna prisutnost
Krista u prilikama posvećenoga kruha i vina zahtijeva i stvarnu, ne prividnu
(virtualnu), zajednicu vjernika. Neodoketizam je u koronakrizi ušao u Crkvu na
velika vrata, a s njime i neoklerikalizam jer su klerici u virtualnim misama
volens-nolens leće svojih kamera usmjerili na prikazivanje sebe.
Izlazak iz nezrelosti?
Nemojmo se zavaravati: Providnost Božja stoji i iza ovoga svega, sve
vodi svomu konačnom cilju – spasenju – i svime upravlja na dobro čovjeka.
COVID kriza ima objaviteljsku narav: objavila je stanje (ne)vjere, (ne)duha i
(ne)inteligencije, kako u društvu tako i u Crkvi. U glasovitome spisu „Što je
prosvjetiteljstvo?“ („Was ist Aufklärung?“, 1783.) njemački filozof Immanuel
Kant je tvrdio: „Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samoskrivljene
nezrelosti“, a nezrelost je prije svega čovjekova nesposobnost da se samostalno
služi svojim razumom. U tome smislu prosvjetiteljstvo je hrabrost, odvažnost,
smionost da se čovjek osloni na samoga sebe i na svoje duhovne moći te da
sukladno tomu preuzme odgovornost za svoja djela i svoje spoznaje. Samo tako
čovjek može postati svjestan svoje slobode: sloboda se zadobiva „javnom
upotrebom uma“, onkraj povjerenja i slijepe pokornosti bilo kojoj vrsti
autoriteta, osobito vjerskoga i crkvenoga. Etabliranu religiju (u to doba
kršćanstvo) smatrali su prosvjetitelji najvećom preprekom čovjekovoj punoj
slobodi i uzrokom nesposobnosti da se služi svojim umom. Čovjek je već
odavno prestao biti pokoran bilo kojoj vrsti vjerskoga autoriteta. Čudno samo
kako ga to nije učinilo zrelim, slobodnim, sposobnim i smionim sam se služiti
svojim umom kako su to prosvjetitelji najavljivali. Umjesto toga vidimo ga
slijepo pokorna i poslušna autoritetima svjetske sanitarne diktature koja je nakon
uvođenja internetskih i antiterorističkih zakona samo još jedan novi korak u
dokidanju temeljnih ljudskih prava i uništavanju slobode pod izlikom brige o
našemu zdravlju.
Jedan osobni savjet
A za razlučitelje međugorskih duhova imam jedan osobni savjet. Ako se u
Međugorju Blažena Djevica Marija nikada i nije ukazala; ako nas vidioci već
desetljećima obmanjuju, jer su i sami obmanjeni dijaboličkim prijevarama; ako
se i pokaže kako je biskup u miru Perić sa svojim „constat de non
supernaturalitate“ (nije nadnaravnoga podrijetla) bio u pravu; čak ako i službena
Crkva nikada oficijelno ne prizna „međugorska ukazanja“, budite uvjereni kako
vam je dobra ispovijed ili sat klanjanja pred Presvetim u crkvi sv. Jakova u
Međugorju, sudjelovanje na misi i molitvenome programu krunice ili na
pobožnosti križnoga puta na Križevcu i tada zdravije od pseudocjepiva na koje
vas svim silama nagovaraju, a uskoro vjerojatno i prisiljavaju.
A što s kritičarima i kritikama Međugorja? Francuski pisac Yves Chiron
je 2010. godine napisao knjigu protiv „međugorskih ukazanja“ pod naslovom
„Demaskirano Međugorje“ (Medjugorje demasque). U toj knjizi govori o
„ukazanjima“ Djevice Marije u Međugorju, jednome seocetu u Hrvatskoj“
(„Međugorje, petit ville de Croatie“). To što ja osobno o Međugorju vjerujem,
moja je osobna stvar, ali odlučno odbijam poklanjati svoje povjerenje
kritičarima Međugorja koji ne umiju razlikovati ni Hrvatsku od Bosne i
Hercegovine, a kamoli razlikovati duhove. Potpuno razumijem i vjernike koji će
radije otići u Međugorje i slušati poruke koje započinju s „Draga dječice…“,
makar se one jednoga dana ispostavile i kao lažne, već slušati biskupe kojima
uskrsna poruka 2021. godine glasi: „Cijepite se, cijepite se, cijepite se!“
Ne skrivaj lica svoga
Bog nam je u Isusu Kristu objavio svoje lice! Psalmist vapije za tim
licem: „Lice tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene“ (Ps 27).
Prema filozofu Agambenu ljudsko je lice je jedna od bitnih odrednica onoga što
zovemo „biti čovjek“. Čovjek ima lice, a ne samo žvalje ili facu, jer se on
svojim licem drugima izlaže i priopćava. Zato je lice danas postalo mjesto
politike. Naše vrijeme se ne želi ogledati u svomu licu, već ga drži na distanci,
maskira ga i prekriva. Danas više ne smije biti lica, samo brojke. Pa i sam tiranin
koji nas tlači postao je danas bezličan, kaže Agamben. Ono što nam u ovo
vrijeme tako bolno nedostaje jest upravo lice – lice čovjeka, lice Crkve, lice
Bogočovjeka! Neki ta lica nalaze još jedino u mjestima kao što je svetište
Blažene Djevice Marije u bosansko-hercegovačkome Međugorju. Vi koji ste
toliko zabrinuti „za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ... za tijelo svoje: u što
ćete se obući“ (usp. Mt 6), ostanite doma! A ove što su još uvijek željni lica
čovjeka, lica Crkve, lica Božjega pustite na miru!
