On kao da ima predodžbu: Sve što zborimo o Isusu ponavljajući one zgode iz njegova života zatim njegove riječi, ostaje izvanjsko, ostaje napisano na papiru koji nestaje, koji će jednom požutjeti, ostaje na razini vanjskih osjetila, ušiju, očiju.
Ivan u svome spisu hoće reći: Želiš li imati istinsku i pravu sliku o Isusu Kristu, onakvom kakav je među nama hodio i kakav je sad u slavi, kad nije dostupan našim osjetilima, onda moraš uključiti nutarnja ćutila, srce.. Moraš uključiti ljubav, srce, moraš mu se privinuti poput Ljubljenog učenika na grudi, i ondje osluškivati, kako to srce za čovjeka i čovječanstvo kuca. Može se to činiti plitkom čuvstvenošću, 'sentišem', ali o Isusu je moguće govoriti i svjedočiti samo jezikom srca, zahvaćenosti, rječnikom ljubavi. Jer ono što bi moralo ploditi iz srca jest pretvorba u ljubav i za ljubav. Prihvati li čovjek Isusa srcem, svojim nutarnjim bićem, a ne samo izvanjski, formalno, onda će svaka njegova riječ, svaka njegova zapovijed biti lagana. Ništa nam ne će biti lako, činimo li to iz ljubavi. Isus ništa ne naređuje. Ne kaže on: Čini ovo ili ono pa ćeš biti moj učenik. Pa ćeš biti dobar, moralan, etičan. Nego veli: Ljubi me pa ti ništa ne će biti teško. Postoji i u filozofiji princip: Čovjek onoliko (s)poznaje koliko voli, ljubi (lat. Tantum cognoscitur, quantum diligitur). Onoliko poznajem osobu, koliko je ljubim. Toliko pak puta velimo: Ah, znam ja njega. Znam ja nju! To je upravo dokaz da je/ga ne poznajemo. Ne ljubimo li je, ne možemo je ni poznavati.
Naime, u cijelom Ivanovu Evanđelju nema ni zbora o Govoru na gori, o Isusovim riječima glede ljubavi prema neprijatelju, nema zbora o tome da se moli za progonitelje i tlačitelje, da se ne uzmiče od straha pred silnikom, da se ne bojimo smrti, križeva niti sutrašnjeg dana. Sve Isusove riječi, sve naputke i zapovijedi svodi na samo jednu: 'Ljubite se međusobno'! To je najkraći i najjasniji tumač i tumačitelj svega što je Isus htio reći. To je koncentrat, srčika njegove osobe i poruke. I jer nam je ostavio sve, tako misli Ivan, Isus zaslužuje sve naše, sve moje i tvoje. Poglavito pak ljubav. Čovjek je stvoren za ljubav, sposoban ljubiti, i zato smo u Isusovim očima braća i sestre, iste krvi i podrijetla. Svi imamo isti kršćanski, 'kristovski' DNK koji nam je ucijepljen u krštenju i sakramentima, iz kojih onda živimo.
"Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi". Tim riječima počinje Isus svoj oproštajni govor pred učenicima. Pa barem je to jasno: Onaj tko ljubi, nema nekih vanjskih prisila ni propisa koji bi ga silili da čini nešto za ljubljenu osobu. Sve istječe iz srca, svemu je mjerilo srce. I sav odnos prema Isusu počiva za Ivana upravo tu: na srcu i u srcu. Isusa je nemoguće oponašati, kopirati. S njime se moguće suživjeti, živjeti u sin-kroniji, su-vremenosti, jer ono što je on govorio i što je bio, nije prošlost, već sadašnja zbiljnost. Vjernik se mora s tim poistovjetiti, jer Isus nije nekakva povijesna veličina, poput Bude, Sokrata, Aristotela i drugih velikana, već nazočnost u Duhu. On nije povijest, nego sadašnjost.
Sve što je Isus učinio za apostole bilo je upravo roditeljski, pedagoški. Odgojio ih je uz svoju osobu da puste korijenje i uzrastu u ljude. Da se mogu uosoviti na vlastite noge. Da im ne trebaju propisi, zakoni (jer su, prema poznatoj slici još od Platona, zakoni poput paučine u kojoj se love sitne muhe i mušice, a krupne je 'ptice' s lakoćom kidaju i prolijeću kroz nju: upravo kao u ratna vremena kod nas, koja kao da bijahu stvorena za ratne profitere, kojima ništa nije sveto ni pošteno: nikakav zakon, domoljublje, obrana domovine, već samo vlastiti probitak i korist). Zakoni su kao štake za normalni životni hod.
Smisao svega odgoja jest da djeca žive svojim životom, prema roditeljskim naputcima. Isto misli Isus i o svojima. Kad ga jednom ne bude s njima, da im pokazuje put, upućuje riječi, dovoljno će biti da su u Duhu s njime, prionu uz njegovu osobu, žive kako je on živio. Isus ne čini razlike između dužnosti i posluha, ljubavi i odgovornosti, obveze i naklonosti. Zapovijed dolazi izvana, ljubav se rađa unutra. Živi li čovjek iz snage nutarnjeg uvjerenja, tad su suvišne zapovijedi. Upravo su to učenici mogli naučiti u Isusovoj blizini: Bog nije nadzornik ni policajac, onaj koji utjeruje zakone, koji prisiljava poput satrapa ili despota, već je on onaj koji ima srca za svoje stvorenje. On je Otac koji prihvaća svako svoje dijete, ma kako daleko bilo.
Ono što se može naučiti u hodu s Isusom, pogotovo ako se čovjek nađe s njime na istoj 'valnoj dužini' prerasta u prijateljski odnos. A gdje je prijateljstvo i ljubav, prestaje zakon zapovijedi, zabrana, dužnosti i obveza. Stoga Isus traži od nas ukorjenjenje u njegovu riječ, osobu. Pavlova je mistika prepuna takvih izričaja. Da bi drvo moglo rasti uspravno, bez onih kolčića koji su pripomoć da ga nikakav vjetar ni oluja ne iskrive, potrebno je snažno i duboko korijenje. Isto je i s našim kršćanstvom.
Drvo se svojom nutarnjom snagom protivi sili teže i raste put neba, spram gore, prema suncu. Isto bi se moralo događati i u vjerničkom životu. Isus ništa drugo nije ni pokušavao za cijeloga svog života i djelovanja, nego prenijeti na svoje najbliže ono što je sam nosio u sebi. Da jednom njegovi najintimniji prijatelji počnu rasti i živjeti bez vanjskog oslonca i pomagala osim Njega. Samostalni, samosvojni, samosvjesni, koje nikakav vjetar ni oluja nisu sposobni u rastu spriječiti ili iskriviti. Čak ni smrt. Jer Isusova je riječ jasna: "Budući da ja živim, i vi ćete živjeti!" Ono što čovjek nauči uz Isusa, jest neiskorjenjivo, jer u sebi nosi dah i duh vječnosti i neprolaznosti. "Onaj tko čini istinu, dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u zajedništvu s Bogom" (Iv 3,21), reći će Isus u razgovoru s Nikodemom.
Tako bijaše sa svime što je vezano uz Isusa, tako će biti i s onim što čine učenici. Treba li nam utješnija riječ od ove Isusove, kako nas neće ostaviti poput siročadi. Njegov je Duh uz nas. On će nas uvoditi i uvesti u puninu spoznaje, istine, ljubavi, života. Sve pak zavisi od mjere uronjenosti u Isusovu osobu i lik. Jer Isusova je osoba poput velike ribarske mreže. Za koji god je dio povučeš, izvući ćeš je cijelu na brod. Gdje se god čovjek upusti u osobni odnos s Isusom, bit će uveden u ono što je obećao, za što je živio, položio život i dao nam osobno jamstvo da će tako biti i s nama. Ako je čovjek s Isusom, prestaje vrijediti mit o Sizifu i uzaludnosti našeg života i djelovanja. Na nama je odlučiti se...
Treba se dati zapaliti, iznutra. Duhom Svetim koga nam Gospodin obećaje i šalje. Svetci bijahu iznutra zapaljeni, primjerice sv. Franjo ili sv. Ignacije (pa i ime mu veli „oganj“). Žar iznutra, zahvaćenost i ljubav. Jasno, možemo se 'prikvačiti' na te velikane duha, srca, uma i svetosti, ako u nama postoji volja, spremnost. Moramo se preispitati, koji nas osjećaji vode, koje misli nose, što nas priječi, koči, što nama ovladava? Kršćanstvo je u biti radost. U Ivanovu Evanđelju, u Isusovim oproštajnim govorima (pogl. 13-17) nigdje nema ni trunka žalosti, tuge, suza, nostalgije, melankolije, nego Isus govori upravo o radosti, punini radosti. A čeka ga križ i smrt! Nepojmljivo, ali istinito. I nam treba Duh Istine. Ne možemo ništa sami od sebe, nego samo po Isusu i u Isusu. Bez Isusa sve svršava u duhovnom 'nihilizmu', ništavilu. Stoga molimo da Isus bude naš nutarnji pokretač, smisao života, i naša tiha ljubav koja zrači radošću, umilnošću, svjedočenjem. Ne govoriti toliko o Isusu, nego živjeti tako da nas drugi zapitaju: „Odakle crpite tu snagu, vedrinu, ljubav“? Odgovor je onda samorazumljiv – od Isusa i iz Isusa, Isusova Duha.
Međugorje, 18. svibnja 2017. fra Tomislav Pervan
