Komisija Hrvatske biskupske konferencije ″Iustitia et Pax″ objavila je 17. rujna 2020. izjavu pod naslovom ″Pandemija bolesti COVID-19: ispit solidarnosti i bratstva″. Valja se osvrnuti na ovaj važni dokument i komentirati neke njegove dijelove.
″Danas se suočavamo s nevidljivom opasnošću koja ugrožava sve veći broj naših građana. To nas potiče da kao Komisija HBK ʹIustitia et paxʹ, koja je pozvana promicati pravdu i mir, skrenemo pozornost na neke činjenice i pozovemo sve vjernike, kao i građane dobre volje, na veću odgovornost, ali i na solidarnost, osobito prema onima koji su starije životne dobi ili slabijega zdravstvenog stanja te tako i izloženiji ovoj opakoj zarazi.″
U citiranome tekstu Izjave potrebno je svrnuti pozornost na dvije važne riječi: ″odgovornost″ i ″solidarnost″. Njih afirmiramo kada ispravno razumijevamo slobodu, koja čovjeku nije samo dana nego i zadana. Nema sumnje da je sloboda jedna od najvažnijih čovjekovih vlastitosti, njegova konstitutivna bît. Ali sloboda nije apsolutna, nego uz nju kao korektiv ide i odgovornost. Ispravno shvaćena odgovornost iskazuje se bitnom dimenzijom osnovnih struktura i odnosâ između ljudi u društvenoj zajednici – suprotstavlja se zlouporabi slobode te zanemarivanju i ugrožavanju drugih. U tome smislu slobodu imamo razumijevati u punoj odgovornosti, pomno pazeći da nikada ne štetimo drugomu čovjeku.
Kada je riječ o odgovornosti i zauzimanju za opće dobro, vrlo je važna solidarnost. Ona je polazišno načelo društvenoga života i zbog njezina integracijskoga potencijala pripada joj neotklonjiva društvena uloga. Posrijedi je stožerni pojam odnosno koncept katoličkoga socijalnog nauka.
Aktualizirajući i kontekstualizirajući kršćansku solidarnost, papa je Franjo u više svojih govora istaknuo, kako čitamo u izjavi HBK, ″da nas je iskustvo pandemije naučilo da se nitko ne spašava sam. Svatko je mogao iskusiti osobnu krhkost i ranjivost kojoj smo izloženi u ovom svijetu. Shvatili smo da svaki osoban izbor dotiče i živote naših bližnjih, bilo onih koji žive pored nas bilo onih koji žive na drugom kraju svijeta. Sve nas to upućuje da smo svakodnevno sve više svjesni uzajamne povezanosti i da smo svi braća koja žive u zajedničkoj kući.″
U citiranome dijelu izjave Komisije HBK osobito se važnim iskazuje izričaj ″osoban izbor″. U njemu su implicitno sadržana dva neotklonjiva pojma: ″osoba″ i ″sloboda″. Joseph Ratzinger, desetljećima prije nego je postao papa Benedikt XVI., u znamenitoj knjizi ″Uvod u kršćanstvo″ o osobi kaže:
″Kršćanin u čovjeku ne gleda individuum, već osobu – i čini mi se da se u tom prijelazu od individuuma na osobu krije sav raspon prijelaza od antike na kršćanstvo, od platonizma na vjeru. Ovo određeno biće nipošto nije nešto sekundarno, što bi nam tek fragmentarno dalo naslutiti ono općenito kao uistinu pravo. Kao minimum to je biće maksimum; kao jedinstveno i neponovljivo, ono je nešto najviše i autentično.″
Treba reći da se personalizam – koji je ponajprije kršćanski – autentično i djelotvorno suprotstavlja i kolektivizmu i individualizmu. U 20. stoljeću personalizam se iskazao jedinim primjerenim i dostojnim odgovorom na protučovječna zastranjenja prouzročena kolektivističkim poimanjima društva u totalitarizmima, koji su degradirali čovjeka i njegovu slobodu – a s druge je strane personalizam pomno pazio da se sloboda pritom ne prometne u druge krajnosti koje se od novovjekovlja nadalje očituju u različitim relativističkim individualizmima, liberalizmima sve do posvemašnjeg anarhizma.
U svojoj izjavi HBK kaže, osvrćući se na odluku Ustavnoga suda od 14. rujna 2020., da se ″prema Ustavu Republike Hrvatske slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Razvidno je, dakle, da zaštita zdravlja (pučanstva) preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava također propisuje mogućnost ograničenja prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, slobode izražavanja i slobode okupljanja i udruživanja radi, među ostalim, zaštite zdravlja.″
K tome se u izjavi Komisije HBK ″Iustitia et pax″ ističe potreba pridržavanja ″jednostavnih mjera higijene, razdaljine, nošenje maski u za to propisanim situacijama i prostorima″. Treba u vezi s time reći da izborom između prihvaćanja i odbijanja nošenja zaštitne maske očitujemo svoje razumijevanje odnosno nerazumijevanje solidarnosti i s njome povezanih slobode i odgovornosti.
Ostavljajući postrani pitanje može li se nošenjem maske učinkovito zaštititi sebe i ljude iz svoje okoline (o tome i među znanstvenicima i stručnjacima ima različitih mišljenja), zaštitnu masku treba nositi ne samo gdje je to propisano nego i tamo gdje nije ako se u blizini nalaze osobe kod kojih prisutnost nekoga bez zaštitne maske izaziva osjećaj nesigurnosti i uplašenosti za vlastito zdravlje. Mnogi zaraženi koronavirusom ne pokazuju nikakve simptome, pa ne znaju da su potencijalni širitelji zaraze, a također ne mogu znati nalazi li se u blizini osoba koja pati od respiratornih bolesti, ili ima dijete koje se liječi od maligne bolesti, ili skrbi za stare i bolesne roditelje.
Taj nemar i nehaj – koji neki neopravdano smatraju hrabrošću, samosvjesnim i potrebnim prkosom – nije ništa drugo doli pogrešno razumijevanje slobode i zabacivanje odgovornosti i solidarnosti, k tome i ignoriranje i ugrožavanje čovjeka kao nositelja dostojanstva i vrijednosti osobe.
Završavamo riječima svetoga Ivana Pavla II. iz enciklike ″Sollicitudo rei socialis″ (″Socijalna skrb″), riječima koje nas upozoravaju da solidarnost nije ″osjećaj neke neodređene sućuti ili površnoga ganuća zbog patnje tolikih ljudi, bliskih i udaljenih″, nego je posrijedi ″čvrsta i postojana odlučnost zauzimati se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni″ (br. 38).
