DEVETNICA - PRVI DAN S ocem Antom kroz Došasće

Moj Orobindo

Bio je to njegov Božić, dan kad se Isus po prvi put nastanio u jaslice njegova srca. Bio je to Božić moga dragog malog Orobinda, slijepca Orobinda. Za taj sretni dan dugo se on pripravljao. 

Pouku mu je davao naš revni katehist Bhoben. Orobindo je sve pamtio: i katekizam, i molitve, i pjesme. Sve mora biti pripravno za taj veliki dan njegova života.

Već je bila kasna noć kad sam se uz nasip rijeke Ganges približio Nafarganju. Odjednom dolje uz Anondov ribnjak odjeknu veseli poklik:

»Fadar, fadar! — Oče, oče!«

Bio je to Orobindov glas. Već od predvečerja on tu sjedi i čeka. 

Čeka svog »gurua«, svećenika. Kasna je noć, no za njega su dan i noć isto. Zapravo on i nema noći. 

Dosta je vidjeti ono njegovo radosno lice, onaj smiješak, one raskriljene ruke. 

Uistinu, to je vječni dan vječne radosti. I kao mali prašumski jelen skoči on uz ribnjak prema nasipu Gangesa pa pozdravi svoga svećenika, da se dotakne njegovih nogu i podigne prašinu s tih nogu na svoje čelo. 

Bože dragi, kako si Ti divan, kako si velik u toj ljubavi i sreći maloga slijepca Orobinda!

Uzeo me za ruku da me povede do Anondove kolibe. On zna sve te staze, svaku rupu, svaku lokvu na putu. Kao da mu ih Anđeli Čuvari pokazuju. 

Već izdaleka dozivlje svoju majku:

»Ma, ma, onu novu hasuru pripravi! Donesi vode u tanjuru!«

Još jednom je rukom prešao preko hasure, da se možda majka nije zabunila i donijela staru hasuru. I onda je po lijepom bengalskom običaju oprao svećenikove noge. 

A tog dana bile su i prasnjav i žuljave. Od ranog jutra pa, evo, do osam sati navečer pješačili smo katehist Bhoben i ja. Sparina je bila nesnosna. 

Lađica nas je trebala čekati južno od Birađnogora, no lađari nisu više mogli izdržati strašnu vrućinu, pa su se poslije ručka vratili kući. A Bhoben i ja s misnim torbama na leđima, bez hrane i vode, po onoj popodnevnoj vrućini morali smo do Amlametija, gdje smo lađicom prešli na ranigorsku obalu Gangesa.

Bilo je poslije deset sati navečer kad smo svršili krunicu i zajedno sjeli da založimo nešto riže i prženog povrća. 

I Orobindo je sjeo uz nas, ali on danas neće jesti. Obećao je Isusu da će postiti i da će cijelu noć bdjeti do nogu svoga svećenika, Isusova namjesnika.

Svi smo zapravo dugo bdjeli. Bila je takva sparina da se nije moglo spavati, pa i rojevi komaraca samo zuje i zuje...

Orobimdo nam je otpjevao nekoliko pjesama koje je pripravio za sutrašnji veliki dan. Bila je to krasna večernja molitva i uspavanka. Zaspali smo onako na otvorenu, na hasurama  kao betlehemski pastiri.

Mi smo zaspali, ali Orobindo nije. On je izvršio obećanje što ga je dao Isusu. 

Te noći otišao je i do svog ujaka, gdje su mu bila dva brata i sestrica. Želio ih je podsjetiti da ujutro brzo ustanu, lijepo se okupaju i dođu na misu. Sve je to učinio po tamnoj noći, osvijetljenoj njegovom ljubavlju i srećom. 

I ta noć, pred njegovu svetu pričest, kao da je bila još svjetlija ...

Rano ujutro obukao je svoje najljepše odijelo: debeli kaput i vunene hlače! A temperatura je već ujutro bila skoro 40 stupnjeva. 

No on je to dobio lani za Božić, pa to mora sada pokazati Isusu i razveseliti ga ...

Misa je bila na verandi kolibe. 

Pred malim oltarom nalazilo se prašumsko cvijeće i male svjećice i mirisni štapići »sandal«. Pri prikazanju Orobindo i njegova sekica donijeli su to kao dar na oltar. 

To i svoje srce! A svi su pjevali: »Onđoli boli...  Ovaj vijenac, ovu žrtvu, srca naša, primi, o Isuse!«

I Isus je to primio i ujedinio s oltarom. 

Mala koliba postade živa katedrala. Orobindo prije pričesti predvodi molitvu: 

»He Prob- hu Đišu, ešo amar ontore! 

 O Učitelju, Isuse, dođi u moje srce!«

Opet se obnavlja božićna tajna: On dolazi u još jedne jaslice.

Ruka mi je od radosti drhtala, i ruka i srce, kad sam podigao bijelu hostiju. 

Mali slijepac Orobindo klečeći čeka na Isusov dolazak. Kao da 'je htio otvoriti ona dva suha oka, a na licu mu je upravo rajski odsjev sreće, ruke su mu ne sklopljene, već raskriljene, kao da želi zagrliti Isusa.

I zagrlio je on Isusa, a i Isus njega. Bio je to božićni zagrljaj, zagrljaj prve svete pričesti. I od radosti poče Orobindo svoju zahvalnu molitvu, i to glasno, da svi čuju, da se svi s njime raduju. 

Bio je to razgovor ugodni: zahvala, radost i molba.

»Orobindo Te je dugo, dugo čekao. 

I Ti si Orobinda čekao. I sada Ti ostani kod Orobinda...« Onda je slijedila duga lista imena. Za svakoga se on molio, nikoga nije ispustio. Posebno je spomenuo sve male slijepce čitavog svijeta, da bi i svi oni Isusa ljubili i čuvali u svom srcu.

Na koncu mise pozvao sam malog Orobinda pred oltar. Sklopili smo zajedno ruke,  sklopili ruke i sjedinili srca, blagoslovili i pozdravili sve prisutne i u ovoj maloj Anondovoj kolibi, i sve vas, drage prijatelje i dobrotvore po čitavom svijetu. 

Pozdravili smo s »Tomader šanti houk! 

Bio mir s vama!«  Podignuvši sklopljene ruke k čelu i naklonivši se duboko, svi su odgovorili: »Šanti, šanti! — Mir, mir!«

(Iz »Tamo gdje palme cvatu«, br. 59., Bašanti, Božić — 1972.)

Vaš o. Ante