“Kada se probudite, obično uspijete pronaći samo jednu papuču blizu kreveta. Kada bi moju majku zvali usred noći, često bi istrčala iz sobe sa samo jednom papučom ”, prisjeća se Bronisław, sin Stanisławe Leszczyńske. “I tada se molila Gospi, s jednom papučom i na putu da pomogne drugima.”
Dokumenti u tubi paste za zube
Stanisława Leszczyńska rođena je 1896. u poljskom gradu Łódźu. Kada je imala 12 godina s roditeljima se preselila u Rio de Janeiro gdje je naučila njemački i portugalski, a mnogo godina kasnije to joj je spasilo život. Godine 1916. udala se za Bronisława Leszczyńskog, štampara koji je također bio iz Łódźa. Četiri godine kasnije preselili su se u Varšavu, gdje se Stanisława upisala u školu za primalje. Imali su četvero djece, kćer Sylviju i sinove Bronisława, Stanisława i Henryka. Nakon što je izbio Drugi svjetski rat, počeli su pomagati Židovima, a nedugo nakon toga cijelu je obitelj uhitio Gestapo. Dva sina odvedena su u koncentracijski logor Mauthausen, a Stanisława i njezina kći poslane su u Auschwitz. Njezin suprug je ubijen za vrijeme Varšavskog ustanka.
Foto: Stanisława Leszczyńska
Stanisława je imala sreće - u tubi paste za zube uspjela je prokrijumčariti njemačke dokumente koji potvrđuju njezino zanimanje. Unatoč ogromnom riziku, otišla je kod liječnika Josefa Mengela, vrlo ozloglašenog čovjeka (iako Stanisława nikada nije izgovorila lošu riječ o njemu), i ponudila se pomoći ženama pri porodu.
U jednom je izvješću napisala: “Do svibnja 1943. godine, djeca rođena u logoru okrutno su ubijana, utapana u bačvi […]. Nakon svakog poroda […] majke su mogle čuti glasno grgoljenje, a ponekad i prskanje vode. Ubrzo nakon toga, mogle su vidjeti tijela svoje djece koja su bila bačena na pod gdje bi ih rastrgali štakori.”
Stanisława je dobila naredbu: odnositi se prema novorođenčadi kao prema umrlima. Možda je bila malena stasom, ali mogla se suprotstaviti liječniku. Odgovorila mu je: “Ne! Djecu se ne smije ubijati!” Porodila je oko 3.000 beba i nijednog mrtvorođenog. Niti jedna majka nije umrla pri porodu. Čak ni najbolje bolnice na svijetu u to vrijeme nisu se mogle pohvaliti takvom statistikom.
Foto: Trudnice u logoru koje je porađala Stanisława Leszczyńska
Djeca iz tunela
Babica je pomagala s porodima u uskom tunelu koji je spajao vojarne. Umjesto čiste posteljine, sve što je imala bila je prljava deka puna uši. Žene su sušile pelene na svom trbuhu ili bedrima jer je bilo strogo zabranjeno i kažnjavano smrću objesiti ih negdje u vojarnama.
“Sve je bilo puno infekcija, smrada i štetočina. Štakori su grizli nos, uši, prste i pete bolesnih žena koje su bile preslabe i nisu se mogle kretati. […] Štakori koji su se tako hranili postali su ogromni, poput velikih mačaka. […] Dolazili bi zbog smrada ozbiljno bolesnih žena koje nitko nije čistio i za koje nismo imali čiste odjeće. Morala sam sama odlaziti po čistu vodu kako bih oprala žene koje sam porađala. Za donijeti samo jednu kantu vode trebalo mi je 20 minuta”, napisala je Leszczyńska.
Foto: Stanisława Leszczyńska sa djecom koju je porodila
U koncentracijskom logoru sva su djeca rođena živa, lijepa i bucmasta, usprkos svemu. Priroda se suprotstavila mržnji i tvrdoglavo borila za svoja prava, s neograničenim zalihama životne snage.
“Jedne se stvari sjećam iz te grozne noćne more. Naime, sva su djeca rođena živa. Njihov je cilj bio preživjeti. No, samo ih je trideset preživjelo logor. Nekoliko stotina ih je odvedeno u Nakłu kako bi ih se denacionaliziralo, Klara i Pfani (njemačke medicinske sestre) utopile su ih preko 1500, a više od 1000 ih je umrlo od hladnoće i gladi."
"Klara je prije mene radila kao babica. To što su ona i Fani radile to su bili stravični prizori. Odmah nakon porođaja, odnosile su bebe u jednu prostoriju gdje se moglo čuti bućkanje vode. Nekad su i same rodilje vidjele kako ubijaju njihovu djecu. Nakon toga bi mrtve bebe bacile štakorima" - ispričala je Stanislava koja je u logoru znala po tri dana uopće ne spavati.
Marija u prugastoj uniformi
Zatvorenici su Stanisławu zvali “mama” i “anđeo dobrote”, a Elżbieta Solomon, jedna od majki Auschwitza, napisala je u jednoj pjesmi da je Stanisława “tamo, usred smrti, bijede i prljavštine, propovijedala Isusa - Marija u prugastoj uniformi”.
Bronisław Leszczyński se prisjeća kako je jednom na Badnjak Stanisława od roditelja dobila paket s kruhom. Narezala ga je, stavila na komad kartona i dala zatvorenicima umjesto oblata. Odjednom je dr. Mengele, "anđeo smrti", ušao u vojarnu. “Moja ga je majka pogledala, a on je spustio pogled i rekla je da joj se na trenutak činilo da je čovjek. Kome se obraćao? Zatvorenici, Poljakinji. Otišao je i nije ju progonio. Ljudi su znali da ona ima prednost nad njim.”
Odmah nakon poroda, krstila je svako dijete vodom, a ako nije znala što učiniti, pjevala bi. Gdje god je bila ona, bilo je i glazbe. Njezin sin je rekao: “kod kuće je uvijek bilo glazbe, pjevanja, šale, ljubljenja, gledanja u oči, cvijeća. Mali raj.” Kada je umrla, njezini voljeni stavili su žicu od citre u lijes.
“Voljela sam i cijenila svoj rad jer sam voljela malu djecu. Možda sam zato imala toliko pacijenata da sam ponekad radila tri dana bez spavanja.”
Stanisława je također bila i vrlo pobožna. Molila se ujutro, navečer, prije jela i prije posla, obično Mariji, Majci Božjoj. Uvijek bi prekrižila majku i novorođenče.
Jednog dana Leszczyńska je porađala jednu ženu iz Vilniusa koja je bila osuđena zbog pomaganja partizanima.
“Odmah nakon što je rodila, pozvali su njezin broj. Otišla sam objasniti zašto je odsutna, ali to nije pomoglo, samo ih je još više razbjesnilo. Shvatila sam da je zovu u krematorij. Omotala je svoju bebu u prljavi papir i pritisnula ga uz prsa. Njezine su se usne tiho pomicale, željela je pjevati malenom, kao što su to i ostale majke ponekad radile, pjevušile razne uspavanke, pokušavajući tako nadoknaditi hladnoću, glad i bijedu. No, žena nije imala snage ispustiti glasa, samo su joj suze padale na bebinu glavu.”
Taj je događaj nakratko oslabio njezinu nadu, ali nikada nije izgubila osjećaj da njezin posao ima svrhu.
Foto: Stanisława Leszczyńska sa medicinskim sestrama
“Posjedovala je veliku moralnu snagu. Istovremeno je bila nježna i snažna. Nikad je nisam vidio bespomoćnu. Mogla je utjecati na osobu kroz jednostavan razgovor. Nakon njezine smrti, jedna mi je žena rekla da joj je mama pomogla da rađa dva dana noći i dvije noći. Prisjetila se kako joj je moja mama plela pletenice dok joj je pomagala da pretrpi bol.”
Stanisława Leszczyńska je umrla 11. ožujka 1974. godine od raka crijeva. Proces njezine beatifikacije započeo je 1992. godine.
Prijevod: Erika Radović| priredio medjugorje-info.com
