“Imam 40 unučadi, 66 praunučadi i četvero čukununučadi”, kaže Ljubica, koja se za pokojnog supruga Marka udala davne 1949. godine.
“Mislila sam, kad moj Marko ode, i ja ću brzo, ali eto, produžila sam 28 godina. A nisam se molila Bogu da on ide prvi ni da ja ostanem”, počinje priču Ljubica te dodaje kako žene danas mnogo bolje žive i muževi ih bolje paze.
“Sad gospodstvo spava, legne kad hoće, ustane kad hoće, a mi smo morali u tri sata ujutro dizati se, ići raditi pa onda kasnije opet drugom ići raditi za dnevnicu. I opet se zadovoljno bilo. Ali, gore je ženama prije bilo, svak’ ti bio tutor, udariti, zagalamiti, a sad, ako udariš, ona ode, neće te ni slušati. U jednu ruku bolje je sad. Muževi bolje paze svoje žene. A ne kao prije, nisu imali vremena ni mrziti ih ni voljeti”, priča Ljubica.
Dodaje i kako nije sve idealno s obzirom na to da se, za razliku do prijašnjih vremena, ne rađa toliko djece. “Ne rađaju djecu zato što hoće da su svoj gospodar, a ja sam bila svezana za svoju djecu. Eto, zato ne rađaju mnogo djece. Prije se manje imalo, ali se bilo zadovoljno. Danas se sve pogospodilo, a svijet je nezadovoljan”, kaže te dodaje kako, unatoč svemu, ne bi mijenjala život s današnjim ženama.
Kaže kako se u njezino doba za Dan žena nije ni znalo. “Kakva slava, nije se ni znalo. Leti, radi, nisi imao kad čestito se ni nedjeljom odmoriti”, prisjeća se.
Na pitanje šta bi ženama poručila za 8. mart, kaže: “Šta ću im poručiti kad su one pametnije nego ja. One idu slaviti, a ja sam samo čula za 8. mart.”
