Cristina i Carlos su katolički par iz Madrida s velikom obitelji. Životna tragedija otvorila im je srce za poziv unutar bračnog poziva.
Pedro, njihovo osmo dijete, rođeno je s malformacijama pluća, srca i mozga i nije imalo oči. „Njegov je životni vijek bio vrlo kratak i svaki dan života bio je dar, a mi smo to tako i živjeli.”, objašnjava Cristina u videu Zaklade Infinity Plus One.
Zbog Pedrovog stanja, Cristina i Carlos morali su kontinuirano dolaziti i odlaziti s bolničkog odjela na kojem je bio njihov sin. Kroz mnoge posjete primijetili su djecu na istom odjelu s raznim teškoćama kojima su nedostajali roditelji. Počeli su provoditi vrijeme s tom djecom, a kroz ove susrete otkrili su Betlehemsku kuću („Casa Belén“), dom za djecu s teškoćama u razvoju koji vode Kćeri ljubavi. Cristina i Carlos otvorili su srca i tako ovoj djeci otvorili vrata svoga doma.
Pedro je tijekom svog kratkog života bio jako voljen - umro je u dobi od pet godina. Ali to iskustvo u bolnici i dalje je ostavljalo dojam na Cristinu i Carlosa. „Uvidjeli smo da smo rođeni za brigu o djeci s bolestima koja moraju biti hospitalizirana i sama, a koja nisu imala ljubav roditelja. Morali smo učiniti više”, kazala je Cristina za Infinity Plus One.
Za Cristinu i Carlosa započela je nova etapa. U Betlehemskoj kući pohađali su tečaj za usvajanje i tad su usvojili sina Javiera. Javier se rodio prerano, sa 27 tjedana. Prebolio je moždani udar, operaciju srca, ileostomiju i od prvog dana njihove brige, Javier se počeo mijenjati. Sada ima pet godina i vrlo je sretno dijete.
Nakon toga obitelj je zamoljena da usvoji djevojčicu s mikrocefalijom, Claudiu. Claudia je bila u lošijem stanju nego Javier. Carlos ju je svaki dan dovodio u obiteljsku kuću i vraćao svake večeri u kuću Betlehem, sve do trenutka potpunog usvajanja. Nažalost, Claudia je preminula samo tri dana nakon potpunog prelaska u obiteljsku kuću. Suočavajući se tragedijom, bračnom paru nametnulo se pitanje jesu li previše tražili od njihove druge djece?
„Ne bojimo se smrti. Bojimo se boli koja ostaje nakon toga”, izjavio je bračni par. Svjesni su da bi to njihovu djecu moglo rastužiti, međutim Carlos objašnjava: „Ako se obitelj osjeća tužno, to je zato što smo voljeli, a ako smo ih voljeli, to je nešto što je svako dijete moglo primijetiti i osjetiti. Možda su vrlo bolesni i čini se da nisu svjesni te ljubavi, ali to primjećuju.” Plodovi ljubavi patnju čine vrijednom.
Par pojašnjava kako kuća Betlehem pruža izvrsnu njegu, ali ljubav i toplina obiteljske kuće posebne su i čine ovoj djeci puno dobra. Nema djeteta koje ne primjećuje ljubav i toplinu obitelji.
Njihova ih vjera čini zahvalnima Bogu na ovom pozivu. Cristina kaže: „U nama nema ništa posebno, ne razlikujemo se od drugih. Jako smo grešni, vrlo mali, skloni bijesu, spremni za borbu, baš sve. Pa ipak, Boga nam je povjerio ovaj dar.”
Carlos na kraju priznaje: „Jako sam lijen, ali otkrio sam jednu stvar: najsretniji sam onda kada služim svojoj djeci, a posebno kada brinem o djeci s teškoćama u razvoju. Otvorenost ove obitelji Božjem pozivu doista je za divljenje. Neka ovaj primjer potakne sve nas, „obične duše” za otvorenost Bogu i njegovom djelovanju. Nikada nećemo saznati koja sve lijepa djela mogu hodati ovim svijetom uz pomoć naših ruku i nogu po Božjoj milosti ako istom ne budemo otvoreni.
Izvor:
Svjetlo riječi
