Na rodoslovlju koje su im za tu prigodu složila njihova djeca vidljivo je 25 imena njihovih poomaka, među kojima, sin Marko koji je 1992. poginuo kao hrvatski branitelj u Bosanskoj Posavini, te sinovi Anto i Dragan i kći Dubravka koji su im podarili 10 unučadi i 10 praunučadi.
Da su im oni najveće bogatstvo djed i pradjed Jozo te baka i prabaka Ana posvjedočili su nabrajajući točno njihova imena. Dirljivim riječima svojim je roditeljima u ime svih čestitala ovaj veliki jubilej i zahvalila na svemu što su za njih učinili kći Dubravka Mijić.
Kako je djed Jozo strastveni navijač nogometnog kluba Hajduk, unuk Josip darovao mu je dres s imenom nogometaša Marka Livaje.
Dozvola za ženidbu
Ovo dvoje jubilaraca upoznali su se prije više od pola stoljeća kada je Jozo imao 22, a Ana tek 15 i pol godina. Anini roditelji su tada morali uz posebnu molbu dozvoliti sakrament braka.
Vjenčali su se tako na blagdan Male Gospe 8. rujna 1957. u crkvi u Bosanskom Brodu, jer u njihovu selu Gornja Močila - Sijekovac tada nije bilo crkve.
Jozo je u početku radio kao građevinar te je uz ostale kuće koje je gradio, sagradio i svoju kuću i kuće svojim sinovima. "Nije nam to bilo teško, jer kad bi tko u selu nešto gradio nije trebalo nikoga zvati u pomoć, sami bi mještani dolazili i pomagali smo jedni drugima. Svi smo u selu bili složni, a to smo i danas što je vidljivo kada se okupljamo svake nedjelje, doduše sada uglavnom u prostorima župe, jer mnogi nisu obnovili svoje kuće. Mi smo s djecom obnovili svoju kuću i kad oni idu povezu i nas. Radujemo se svakom odlasku u selo, jer ipak najljepše je tamo gdje si rođen i gdje si odrastao", istaknuo je ovaj bračni par koji, unatoč godinama - Jozo 87, Ana 82 - još uvijek sa četvrtog kata svoje zgrade u Naselju Slavonija 1 silaze po potrebi u grad. Jozo je donedavno vozio i motor.
Kako je svoj radni vijek počeo građevinar, a potom ostale godine radnog staža do mirovine radio na željeznici, ostala je ljubav prema građevini te sada kuće ne zida nego pravi makete od letvica i drugih materijala. Izradio ih je on puno, i sve uglavnom darivao kako djeci i unucima tako i dragim prijateljima.
Pamte samo sretne dane
Vraćajući se u godine provedene u Gornjim Močilima sve do 1992. kada su morali u izbjeglištvo u Slavonski Brod, prisjećaju se oni uglavnom onih lijepih trenutaka te naglašavaju kako bi sve to, unatoč svim poteškoćama života, ponovili. "Svaki nam je dan bio ispunjen od ranoga jutra do kasnih večernjih sati. Nije bilo vremena ni za svađu, ni za ljutnju, puno se radilo, pjevalo. Posebno smo se radovali Božiću i Uskrsu i običajima koji su nama bili svetinja. U adventu i korizmi postilo se, nije bilo pjesme, jedino smo smjeli ići na prelo curama", ističe Jozo. Dodaje kako u njegovu selu gotovo svatko ima neki nadimak, a njega svi zovu Popo. Dobio je to, jer ga uglavnom pamte još od mladih dana kako je bio privržen Crkvi. "Moj je otac s nama uvijek navečer molio litanije BDM, pa ih i ja sada molim svaku večer. Znam ih napamet. Kako smo kao djeca čuvali krave uz mene je uvijek bio i moj molitvenik iz kojega sam molio, pa su tako svi mislili da ću biti svećenik i dali mi nadimak Popo, jer kod nas za svećenika znaju reći pop“, ističe jubilarac.
Tvrde kako je za sretan brak najvažnije poštovati jedno drugo, imati razumijevanja, biti pažljiv. Sve to što su rekli prepoznatljivo je kroz razgovor s ovim 'mladencima' koji, kako i sami ističu, jednako, a možda i više, ljube jedno drugo.
Inače, svoj prvi zlatni jubilej Ana i Jozo proslavili su u župi Gospe Brze Pomoći kada su od nadbiskupa mons. Marina Srakića dobili i prigodnu zahvalnicu. Dijamantni jubilej 60 godina braka proslavili su u svojoj rodnoj župi u Gornjim Močilima.
