Sa suprugom Mirjanom, medicinskom sestrom, Bibinjkom koja pjeva u klapi Garofuli, roditelj je četvorice sinova: Vice, Lovre, Ivan i Marko.
„Meni je to nešto najlipše na svitu - ponosno to kažem, imam četiri sina“ kaže Bralić. Oženio se s 26 godina, a krajem lipnja u župnoj crkvi Uznesenja BDM u rodnim Bibinjama zapiva je zbog još jednog razloga: njegovi roditelji, Roko i Marija, proslavili su šezdeset godina braka.
Forte cile molitve
Bralić potječe iz brojne obitelji s desetero djece. Tomislav je osmi po redu. Srce mu zaigra na spomen njegovog obiteljskog doma u Bibinjama, pod lozom i maslinom.
„Niko ne može dočarati ovaj dvor. Tu smo se mi svi odgojili, odrasli, slušali mater, oca i druge. Ovaj dvor je nama bija vrtić, škola, fakultet. Sve je tu nastalo! I pisma! Tu smo se učili i pivati. Nas petero braće i sestara možemo zapivati baš ko klapa, a petoro drugih nam pomažu, znaju riči. Najstariji brat Zvonko nas skuplja. Imali smo festivale na ovoj teraci. Kad je bija Splitski festival, na prozor vani se stavljala televizija. To se gledalo, pratilo, znalo se koji su pivači dobri“ sjeća se Tomislav djetinjstva pod pergolom.
Njegova kuća nalazi se u neposrednoj blizini roditeljske kuće, gdje njegovi roditelji Roko i Marija okupljaju 58 unučadi, šest praunučadi, i jedno je, kažu, na putu.
„Privilegij je biti u brojnoj obitelji. I danas mi je to velika škola. I danas radim što sam i prije dvadeset godina. Pođem s ljudima na kavu, zaigramo boče, odemo na more. Želim poručiti svima koji se boje obitelji, dice, da je to samo srića, zadovoljstvo, snaga. Obitelj - to je normalna stvarnost. A sve što je normalno, toga se ljudi ne tribaju bojati. Mislim da iman najbolje roditelje na svitu. Mislim da ćemo živit još milijun godina. Jedan dan se moramo i tijelom rastati, ali, vjernik zna da vječno živi“ kaže Tomislav.
U obitelji su redovito molili, okupljali se oko obiteljskog stola. Na papiru su zapisali i umnožili, svaki član obitelji, staru molitvu u kojoj se časte i rane Isusove i moli blagoslov „do devetog kolina i desete kaplje krvi. To nam je forte cile molitve, taj izraz“ kaže Tomislav. Drag mu je molitveni ambijent kojeg su stvarali u obitelji, braća i sestre, u pomaganju roditeljima, pazili su jedno na drugo. „Za blagdan bi palili sviće, tamjanom blagoslovili kuću, išli na kolidu“ sjeća se Tomislav.
'Čestitam Hrvatima u svitu što su održali našu rič i pismu'
Ne želi na sebe skrenuti pažnju ičim, osim svojim glasom i pismom. „Otac je uvik govorija, 'Ako možeš živiti od pivanja, ti pivaj'. Nije baš virova da ću uspiti. Tija je da školu završim. Kao klapa 'Intrade' dvadeset godina smo se borili da bismo došli do ovoga sad. U zadnje dvije godine smo obišli cili svit. U listopadu idemo u Ameriku, dobili smo ponudu i iz Kanade. Oni vole našu pismu, kao za njih su pisane - Croatio iz duše te ljubim, Dalmacijo, maslina te diči, Ne damo te, pismo naša, Besida moji didov. Te emocije koje doživimo s Hrvatima u svitu, ne može niko opisati ričima. To triba doživiti, Intrade u Australiji, Americi, Kanadi. Oni su na nogama od prve do zadnje pisme. I znaju pisme bolje od nas. Od Sydneya i Pertha, do Chicaga i New Yorka. Mogu samo čestitati tim ljudima što su održali našu rič i našu pismu, do danas“ kaže Tomislav.
Žao mu je zbog neutemeljenih i zlonamjernih pogleda na pjesme koje pjevaju. „Najgore je kad te neko neopravdano kritizira, što je najgore, i vriđa te. Domoljubne pisme koje sad pivamo neki žele omalovažiti. I danas sam čitao jednoga, koji omalovažava stih 'Nek ti kušin bude stina'. Triba se znati odupriti tome. Glasno zagalamiti, reći im da gledaju svoje i ostave nas. Dosta je to bezobrazno. Nema dana da ne uzmem novinu i naiđem na tako neki komentar. Nekad se zgražam nad nekim tekstovima, pogotovo o domoljubnim pismama. A te su nam pisme dizale moral, držale su nas, naročito za vrime rata. Sad se neko s podsmijehom ruga tome. To me najviše boli“ kaže, inače, uvijek raspoloženi i vedri Tomislav Bralić.
Svih šestero braće Bralića bili su u Domovinskom ratu kao branitelji. Ti su dani strepnje bili najteži njihovim roditeljima, od svega što su u svom šest desetljeća obiteljskom životu doživjeli.
„Ma čiji je ono mali – Čuvaj ga, koju lipu boju glasa ima“
Kad su joj u trudnoći s kćeri Natašom liječnici rekli da ne čuju otkucaje djetetva srca, doktor je pitao Tomislavovu majku Mariju koja joj je to trudnoća. – Sedma. „Jel' 'oćeš da se rodi živo?'. „Kad sam je devet miseci nosila, neka se rodi, pa što bude sa mnom. Bila je opasnost. Donili su kisik i rodila se lipa curica. Onda su doktor i njegova žena rekli: Ovakvih žena nama triba“ kaže Tomislavova majka Marija. Nakon rođenja Tomislava, liječnici su joj predložili da se 'podveže', kako više ne bi rađala. Marija to nije htjela učiniti; nakon njega rodila je još dvoje djece.
'Želim život', dodaje Tomislav. Ipak, Tomislav Bralić, kao poznati pjevač, kod svoga oca Roka zbog toga nema nikakav poseban status.
„Aaaaa, nemojte me činiti da podcijenim druge. Oli najstariji sin Zvonko nije poznat, moj Šime ko vojnik, svaki je talent za sebe. Ovaj, fala Bogu, ima talent da ga širi krug poznaje. Drago mi je da je on uspija. Kao malog sam ga vozija u autobus. Piva je na mikrofon u autobusu. Don Pave Kero, vikar za kulturu Zadarske nadbiskupije, reka je: 'Ma čiji je ono mali? Ajme, čuvaj ga, koju lipu boju glasa ima'. I fala Bogu, drago mi je. Oni mi daju snage, moja dica. Svi imaju u srcu mista. Vidim da se ispunjava ono što piše, 'Poštuj svoju ocu i majku, i tvoja će djeca tebe poštovati'. Ja sam svoje roditelje poštova, i moja djeca nas. Ništa nam ne fali. Koliki su mi rekli u poduzeću, 'Ajme, ti si bistar čovjek, što stvaraš bijedu, od čega ćeš živjeti'. Ko stvori zube, dat će i kruh. Kćer Nataša za rođendan mi je rekla: Stvorija si orkestar ljubavi koji nikad neće potamniti“ kaže Roko, pjevač u bibinjskom crkvenom zboru 65 godina.
Gdje naći zadovoljnog čovjeka?
„U našoj kući uvik se molilo zajednički, i danas se moli. Sve što sam uspio, bez molitve teško bih mogao. Jedanput godišnje se okupimo svi Bralići, to se zove Laš, znači ostavština. Bude misa u crkvi, pa Večernja u obitelji, zapjevamo, popričamo. To je po tradiciji, to sam primio od moje matere, sve me zadužila. Rekla mi je, 'Rola, u te se uzdam, to nemoj puštati, nemojte to zaboraviti, ostavi to i djeci'. Ohrabrujem ljude da se otvore životu. Teško mi je, 152.000 nas je manje, svakih deset godina. Čemu ovolike kuće, ako nemamo potomstva. Imali smo prostor tri metra s dva i po, ali imali smo, hvala Bogu, djece. Sad imam kuća, auta, radosti i djece. Neka se naša zemlja okrene budućnosti, a to su mladi, pokoljenja. Neka cijene majke. Neka dozvole da su nedjeljom kući, da ih poslom ne odvajaju od djece. Mislili su da će se, ako se nedjeljom radi, bolje živit. A sve je gore. Isus je rekao, 'Bez mene ne možete ništa učiniti'. To se i danas ostvaruje“ kaže Roko.
U životu je, kao vozač autobusa, susreo puno ljudi. „Ima puno bogatih ljudi, ali praznih, nezadovoljnih. Ovo je pričica otkad sam iša u školu. Gradili su jednu kuću, i što god bi napravili, sve bi noću vile srušile. Onda je vila rekla – I nećete je napraviti, dok god ne nađete zadovoljnog čovika i košulju, da je zazidate u kamenja, u podnožje. Oni su svugdi tražili, među bogatima, i nigdi nisu našli zadovoljnog čovika. A jedan mali dječak je pjevao. 'Ajmo vidit, ovaj mali, možda je on zadovoljan', kažu. 'Jesi ti zadovoljan', upitali su ga. 'Jesam, sve su mi ovce ovdje'. 'Dat ćemo ti koliko 'oš, ajde nam prodaj svoju košulju'. Dječak im je rekao: „Bi rado, ali je nemam“.
Obitelj Roka i Marije Bralić
Djeca i unuci: Zvonko (Josipa, Katarina, Marija, Stipe, Danijela), Boris (Ana, Tino, Mateo), Davorka (Vida, Marijana), Zdravko (Roko, Domagoj, Karla, Matija), Dubravka (Lucija, Jerko, Darija, Bruno, Ivan), Marin (Tereza, Josip, Eva, Gordana), Tomislav (Vice, Lovre, Ivan, Marko), Nataša (Luka, Anđela, Ivana), Šime (Marta, Frane, Lucija, Katarina), Marijana (Magdalena, Karmen, Marija, Ana).
Praunuci: Bruna, Korina, Gabrijela, Matea, Zvone, Arijan.
