Ovo je veliko i prevažno pitanje i važan je naš odgovor, jer bi on trebao biti čin duboke i žarke vjere koji proizlazi iz duše i srca.
Jesam li ja to kadar reći i posvjedočiti u svakoj životnoj situaciji, u svakom društvu, bez obzira na cijenu i posljedice? Jesam li spreman svima u lice reći: Isus Krist je moj Bog i moj Spasitelj! Ja sam ga spreman beskompromisno slijediti!
Da, Isus je naš božanski Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, Mesija (Pomazanik) i Otkupitelj svih ljudi, dobri Pastir i moj Osloboditelj - Moj Gospodin i veliki Brat, Jaganjac Božji i izvor života - Svjetlo svijeta i izvor svetosti, vječni kralj i liječnik duše i tijela. Jedini PUT i jedina ISTINA - pravi ŽIVOT I USKRSNUĆE, Istinska radost i savršeni mir - Moje spasenje i vječna sreća. On želi da mu pripadamo čitavim bićem, da ga slijedimo sve do kraja, kao pravi njegovi učenici.
On je došao ispuniti Očev plan ljubavi: izvući sve ljude iz njihove bijede, vratiti im njihovo dostojanstvo i podići ih čak na dostojanstvo djece Božje. On je morao uzeti križ na sebe, sve naše grijehe i dati Bogu zadovoljštinu za njih umirući u poniženju i velikoj agoniji na križu. Treći dan je slavno uskrsnuo. Tako nas je otkupio i spasio.
Rijetka zgoda kad su bili s Isusom na samo. Isus ih pita: Vi dolazite u dodir s narodom, slušate što svijet o meni govori, pa što misli svijet tko sam ja? Apostoli kazuju: jedni drže da si prorok Ilija, drugi kažu da si prorok Jeremija, neki kažu da si Ivan Krstitelj.
Tako misli svijet, veli im Isus. A što vi mislite, tko sam ja? Kako biste me vi nazvali? Apostoli su bili iznenađeni da Isus od njih traži da mu kažu što oni misle. Nastupila je mala stanka. Apostoli gledaju jedan drugoga i kao da se pitaju: Što da kažemo? Tada se javlja Petar, koji je očito njihov vođa i izjavljuje: „Ti si Krist – Pomazanik - Sin Boga živoga!“
- Što je za mene Krist, tko je za mene osobno Krist?
Možda bismo s Petrom isto priznali: Krist je za mene Mesija, Sin Boga živoga. Tako s Petrom govore milijuni već 20. stoljeća. Preko dvije milijarde ljudi danas priznaje: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Skupa s tim mnoštvom naroda i mi priznajemo Krista kao i Petar: Ti si Krist Sin Boga živoga. Milijuni križeva na crkvama, kapelicama ili na zi¬dovima kuća, po grobovima svijetu dovikuju i navje¬šćuju što mi držimo o Kristu:Ti si Krist.
Isus iz Nazareta, je čudesna osoba, Sin Božji, koga mi nazivamo Kristom. Njega je Bog izabrao, pomazao i nama poslao.
O Isusu govorimo trajno iz dana u dan, iz godine u godinu i tako već više od dvije tisuće godina. I upravo taj trajni govor o Njemu jedan je od razloga što je On ušao u naš život i ostaje trajno s nama. Ali nije to jedini razlog i motiv.
Poštovana braćo i sestre, žarko bih želio da si to pitanje: Tko je za mene Isus Krist? postavi svatko tko sluša ove riječi. I to sada, ovdje, posve osobno, za sebe... Bilo bi dobro i korisno kada bi to pitanje postalo naša svakodnevna duhovna vježba koja iziskuje svaki dan naš nov, svjež odgovor.
Taj se odgovor ne daje ustima, iako tu i usta pomažu. Taj se odgovor daje svakidašnjim zalaganjem da se Isus Krist sve više "oblikuje u nama", da nas – i našim sebedarjem i zalaganjem – sve više zaposjedne i iznutra i izvana.
Svatko od nas je stavljen uvijek iznova, mogli bismo reći svaki dan, pred isto pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?"
On pita svakoga od nas i očekuje sasvim osobni odgovor.
Nije dovoljno ponoviti sa svetim Petrom: "Ti si – i za mene – Krist, Sin Boga živoga!" Naš odgovor trebao bi biti iskren i istinit.
A tko sam ja za Krista? I što je Krist za mene?
Najprije molimo s Pavlom: "To što si u meni počeo, ti izvrši u meni!"
"Ljubio me je – Isus Krist – i sebe predao za mene!" (Gal 2,20). To je svaki čovjek za Krista. Sam je to kazao Nikodemu: "Bog je tako ljubio svijet, da je Sina svoga predao da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni!" (Iv 3,16).
Isusu je svatko od nas važan. Za svakoga je umro, za svakoga je krv svoju prolio. Na svakoga se čovjeka, pa stoga i na me odnosi njegova riječ: "Od ove ljubavi nitko nema veće i jače, nego da život položi za onoga kojega ljubi" (Iv 15,13). Ja sam njegov ljubljeni. Kolike li časti i dostojanstva: biti ljubljen od Boga, od Krista Isusa. A to su i moja braća ljudi. Velike li zapovijedi: Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega!
Jednoga dana sam zastao pred tom divnom objavom Božjom i zavapio: "Kriste Isuse, molim te, zaklinjem te, izvrši – s obzirom na mene – volju svoga Oca koji me Tebi darovao! Nemoj me izgubiti! Ne dopusti da PROPADNEM" (Bonaventura Duda).
Isuse, Ti si ljubljeni Sin Božji odvijeka. Ti si moj Spasitelj, Učitelj i Prijatelj! Po Tebi znamo da nam je Bog dobri Otac, da nas ljubi i da želi da svi dođemo u raj. Vjerujem "da si radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa!": utjelovio se, učovječio se, za nas trpio, umro i bio pokopan. Ali on je uskrsnuo! Opet će doći suditi žive i mrtve: da svi spašenici budu s njime "u slavi Boga Oca".
Doživljavam ga i svojim velikim Bratom.
Što znači vjerovati u Isusa Krista?
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njega samoga sa svime što on jest, u sebi i za nas. On je Učitelj i donositelj blagovijesti o životu i to vječnome i neprolaznome kojemu je usmjeren naš život.
Živjeti, zauvijek živjeti – to je poruka Kristova i dar Krista uskrsloga! Tako u Kristu ne saznajemo samo tko je Bog, nego i tko je čovjek. On kaže: "Ja sam Put, Istina i Život!" (Iv 14,6) "Ja sam svjetlost svijeta. (Iv 8,12).
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti znakove njegove ljubavi i milosti, svete sakramente. Koje je on ustanovio da nam po njima daje udjela u svome božanskome životu i svojoj spasiteljskoj snazi.
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti Isusove zahtjeve: Ljubav prema Bogu i prema čovjeku. - 10 Božjih zapovijedi...
Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati u uskrsnuće tijela i život vječni!
Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njegov oporučni dar – ljubav i poštovanje prema njegovoj i našoj Majci Djevici Mariji.
Vjerovati znači biti dobro poučen i što bolje obaviješten o Isusu Kristu i o njegovu nauku. To znači i opredjeljivati se stalno za njega, za njegovu osobu i za njegov nauk. Treba živjeti od Krista, s Kristom i za Krista.
Krist neka bude sve više poznat! - Krist neka bude sve više priznat!
Krist neka bude sve više moljen! - Krist neka bude sve više voljen!
Krist neka bude sve više hvaljen! - Krist neka bude sve više slavljen!
Krist neka bude sve više nasljedovan!
Po Kristu, s Kristom, u Kristu i za Krista!
Isuse dobri, ponizno te molim, da te žarko volim!
Isus apostolima, ali i svima nama, tumači kako je nemoguće biti njegov učenik bez prihvaćanja križa, bez odricanja, bez boli, bez praštanja. Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom! (Mk 8, 34).
Put za Isusom i put s Isusom pun je ljepote, radosti, ushićenja i svega onoga što su apostoli dobro osjećali, o čemu su razmišljali i što su doživljavali slijedeći Isusa iz Nazareta.
Ali to je i put križa, patnje, umiranja, potpunog poništenja sebe. I sve to da bi se došlo do uskrsnuća, do pobjede, do spasenja.
Apostoli su kasnije shvatili nužnost križa. Svi su oni, svaki na svoj način, nosili križ, i svi odreda dali svoj ži¬vot mučeničkom smrću za Krista.
Petar, koji se sablažnjavao nad Isusovom riječju, kasnije je i sam umro na križu. Zapamtimo: ako kršćanin ne svjedoči svoju vjeru u Krista time da pristaje s njima nositi križ, njegova je vjera ispra¬zna. Isus svima nama svojim učenicima jasno poručuje: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj Križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj život spasiti, igubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga!“ (Mk 8, 34-35).
Odreći se sebe samoga znači ne tražiti sebe i svoje već radije misliti i živjeti za druge. To znači odreći se svakoga grijeha i svih svojih grješnih prohtjeva i stalno živjeti s Kristom.
Uzimati svoj križ svaki dan znači nositi teret drugoga i savjesno živjeti svakoga dana i trenutka kao osvjedočeni vjernik. Njegova vjera je živa i djelotvorna.
Isuse, Ti si nam darovao život. Pomozi nam da se i mi iz ljubavi darivamo drugima i učinimo ih barem malo sretnijima i radosnijima.
Čudesno obraćenje poganskoga poglavice
Jedan misionar u Indiji nabavio je veliko raspelo i objesio ga na zid u svojoj sobi. Iznenada dođe k njemu poglavica toga mjesta. Poglavica je bio čovjek veoma ugledan, ali poganin od glave do pete. Čuo je nešto o Kristu, evanđelju i krštenju, ali ga to ni najmanje nije zanimalo.
Kad je stupio u župni ured, odmah mu zape oko za ono veliko raspelo. On stade pred njim i poče promatrati Kristove raspete ruke i noge, glavu trnjem okrunjenu i duboku ranu na prsima. Dugo je tako promatrao raspetoga Isusa.
I na kraju upita misionara. A tko ti je ovo? Sin Božji, odgovori misionar. Sin Božji, začudi se poglavica. Pa zašto ga Bog nije branio kad mu je Sin? Sad mu poče misionar tumačiti tajnu neshvatljive Božje ljubavi prema nama. Započeo je s onim riječima Isusovim: Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga jedinoga. Onda je polako prešao na druge istine svete vjere, govorio mu je o krštenju, ispovijedi, pričesti, uskrsnuću i vječnom životu. I kad je misionar već s poukom svršio, poglavica je i dalje kao prikovan promatrao raspetoga Spasitelja. I na kraju reče: Oče, sutra ćemo ja i cijela moja obitelj doći k tebi da nam podijeliš sveto krštenje. I njegovo je srce kao i bezbrojna druga srca čulo onaj glas s križa Isusova i nije moglo odoljeti čudesnoj Božjoj ljubavi, koja tolikim svjetlom sja od raspetog Krista.
