Preuzvišeni,
draga braćo i sestre u Kristu i Mariji,
nakon duge pripreme, obnove svetišta te raznih događanja i duhovnih programa koji su trajali tri godine, došli smo do proslave 650. obljetnice ovoga marijanskog svetišta u Šumanovcima gdje se štuje Majka dobre nade.
Danas završava i blagoslivlja se projekt „Novo ruho Šumanovaca“, kojega je 2019. godine započeo upravitelj svetišta, vlč. Ivan Živić, kojega ujedno srdačno pozdravljam, kako bi obnovio izgled najstarijeg svetišta na području Vukovarsko-srijemske županije i kako bi se dostojno proslavila ova velika obljetnica.
Upravo su franjevci ovdje željeli sagraditi crkvu posvećenu svetoj Mariji Velikoj.
Tijekom turske dominacije, 1526. godine, crkva u Šumanovcima bila je spaljena, ali nakon odlaska Turaka, fratri i vjernici ovoga kraja su na temeljima stare crkve izgradili drvenu crkvu posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Ne znam je li svima poznata zanimljiva priča Anne Antoniutti, vezana uz ovo svetište. Annina je obitelj bila jako pobožna. Njezin je muž sagradio crkvu u svojem selu, no jedan se od njihovih sinova odao piću, a kći se razboljela i umrla u dobi od deset godina. Pogođena tim događajima, majka je toliko plakala da je izgubila vid i ostala poluslijepa. Ne postoje pouzdani izvori o istinitosti ove priče. Najvjerojatnije je to samo legenda, no ovu epizodu spominje i slavonska pjesnikinja Mara Švel Gamiršek u svojoj pjesmi „Šumanovci“.
Jednoga dana, onako očajnoj, Anni se u snu ukazala prekrasna Gospa Šumanovačka, okrunjena zvijezdama, sjajna poput Mjeseca. Prišla joj je i rekla da kod sedmoga hrasta – a tada je u ovoj šumi bilo više od 400 golemih hrastova – mora iskopati bunar, oprati oči i da će vidjeti kao prije. Anna je učinila kako joj je Gospa rekla i vid joj se vratio. Bilo je to 1905. godine. Nakon toga čudesnog događaja čak je i njezin sin prestao piti i postao je fratar.
Čini mi se da je to vrlo značajan događaj: majka, koja svjedoči fizičkoj smrti kćeri i duhovnoj smrti sina ovisnika o alkoholu, biva zaslijepljena tugom.
Pomislimo samo na to kolike majke plaču i na ovim prostorima, i ne samo u prošlosti, zbog tjelesne ili duhovne smrti svoje djece! Djece koja su poginula u ratu ili su bila žrtve raznih nesreća, djece koja su se udaljila od Crkve, a možda čak i od Boga.
Plač majki, u tami njihove boli, ponekad ne može utješiti nitko osim druge Majke, one koja je vlastitim očima vidjela umiranje svojega Sina, nepravedno osuđenoga i pribijenoga na križ.
Samo Marija zna kako utješiti plač majke. Samo Gospa može u potpunosti razumjeti bol zbog gubitka sina ili kćeri. Ona koja je doživjela i na vlastitoj koži iskusila Šimunovo proročanstvo kada joj je rekao: „A i tebi će samoj mač probosti dušu“ (Lk 2, 35).
Koliko li majki osjeća da im srce probija bol jer ne mogu ništa učiniti za svoju djecu!
U Evanđelju smo čuli strašne riječi koje je Isus uputio svojoj Majci Mariji: „Ženo, evo ti sina!“ Kažem strašne jer se čine kao riječi utjehe. No možete li zamisliti agoniju majke kada joj se kaže da njezin sin više nije njezin sin i da se stoga mora utješiti drugim? Da bi tragedija bila još veća, Isus je više niti ne naziva mamom, on joj jednostavno kaže: „Ženo.“
Podno križa Marija gubi majčinstvo nad Isusom. Gubitak je zatim potvrđen riječima upućenima Ivanu: „Sine, evo tvoje majke!“
Ono što se na prvu čini kao utjeha, zapravo je poput uboda nožem. To je mač kojega je prorekao Šimun da će joj probosti dušu.
Ipak, upravo u tom trenutku, po toj bolnoj rani, Marija postaje naša majka, majka čovječanstva.
Papa Pio XII. u enciklici Mystici corporis piše: „I tako Ona, koja je tjelesna majka naše Glave, postala je duhovna majka svih njegovih udova s novoga naslova boli i slave“ (Pio XII., Mystici corporis, Zaključak).
I papa sveti Ivan XXIII. to navodi: „Upravo na Golgoti, Otkupitelj (…) je odredio kao vrhovnu oporuku, da njegova majka postane i majka svih otkupljenih: ‘Ecce Mater tua’“ (Ivan XXIII., Opća audijencija, 9. rujna 1961.).
Bol nikada nije beskorisna, nikada nije besmislena, uvijek donosi ploda!
Čak i onda kada je ne uspijevamo razumjeti.
Povjerimo Mariji sve majke koje pate i koje ne uspijevaju razumjeti smisao svoje patnje. Vidjeli smo mnogo puta da naše riječi nisu dovoljne da ih utješimo, doživjeli smo mnogo puta da ne znamo što reći u određenim trenucima. Samo ih Marija može utješiti! Zazovimo Majku dobre nade da utješi plač majki i da im podari novu nadu!
Suze koje majka isplače blagoslov su za njezinu djecu! Blagoslovljena voda koju majke koriste, često su njihove same suze!
Snaga suza! S jedne su strane znak naše bespomoćnosti, plačemo kada više ne možemo ništa učiniti, s druge su strane molba Onome koji jedini ima moć. To su riječi onih koji su očajni, onih koji znaju da ne mogu dobiti nikakvu pomoć osim Odozgor.
I ja sam prije dva mjeseca izgubio majku nakon kalvarije koja je trajala duge 4 godine, tijekom kojih više nije mogla govoriti. Tijekom prvih mjeseci svoje bolesti još je komunicirala stenjanjem: „Uhm, Uhm.“ Bio je to jedini glas koji je mogla ispustiti kada je željela privući našu pažnju i to obično kada joj nije bilo dobro. A onda više ništa. Otprilike dvije godine je bila nepomična u krevetu, ukočena, s rukama prekriženima na prsima. Više nije mogla pomicati ni ruke ni noge, pa čak ni glavu.
Jedino što je još uvijek mogla pomicati bile su oči. Bio sam sretan kada bih dolazio kući i kada sam mogao gledati te oči. Ponekad sam bio svjestan da me prepoznaje. Jednom, dok sam se pokušavao moliti s njom, poteklo joj je nekoliko suza. Shvatio sam da razumije.
Te su suze bile njezine posljednje riječi upućene meni.
Na dan njezinog pogreba župnik me zamolio da održim propovijed. Bojao sam se da zbog emocija neću uspjeti, ali na njegovo inzistiranje, na kraju sam prihvatio. Razmišljao sam o tome što bih mogao reći, ali ništa mi nije padalo na pamet. Na dan pogreba sam rano ujutro stao uz mamin još otvoreni lijes i upitao je: „Što da kažem na tvojem pogrebu? Što bi ti željela reći da si na mojem mjestu?“
U jednom mi se trenutku učinilo da mi je rekla: „4 godine ne govorim i ti želiš da sada progovorim? Još uvijek nisi naučio važnost tišine? Nisi li shvatio da se ne moraš brinuti o tome što trebaš reći, već o tome kako moraš živjeti?“
Na pogrebu sam govorio o tim osjećajima, o tom razgovoru s mamom na odru. Govorio sam o važnosti tišine i o maminom svjedočanstvu. Rekao sam da nas je mama mnogo više naučila primjerom nego riječima. Više je postigla suzama nego riječima.
U tom smo trenutku svi nazočni, uključujući i mene, počeli plakati. Bio je to jako dirljiv trenutak. Nakon mise mi je jedan moj nećak, koji dugi niz godina više ne ide u crkvu, došao reći: „Sve si nas rasplakao.“ Osjetio sam da je duboko u srcu bio dirnut. Još jednom sam se uvjerio u snagu suza.
Jeste li obratili pažnju na psalam koji je danas naviješten?
Među ostalim, kaže: „(Ti Bože) sabrao si suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?“
Bogu su suze dragocjene. Psalmist kaže da ih Bog sabire, i ne samo sabire: kaže da ih zapisuje u svojoj knjizi!
Komentirajući ovaj psalam, papa Franjo je rekao: „Svi trpe na ovom svijetu: bilo da vjeruju u Boga, bilo da ga odbacuju. Ali u Psalteriju bol postaje veza, odnos: vapaj za pomoć koji očekuje uho koje će ga čuti. Ne može ostati bez smisla, bez svrhe. Čak i boli koje trpimo ne mogu biti samo specifični slučajevi univerzalnog zakona: to su uvijek ‘moje’ suze (…). To su ‘moje’ suze koje nitko nikada nije prolio prije mene. Da, mnogi su plakali, mnogi. Ali ‘moje’ suze su moje, ‘moja’ bol je moja, ‘moja’ patnja je moja.“ (Opća audijencija, 14. listopada 2020.)
A što Bog čini s mojim suzama? Čuli smo: Gospodin ih sabire i bilježi ih u svojoj knjizi. Razmislite kako je to lijepo: svaku našu suzu Bog sabire i zapisuje!
Na kraju života pogledat će koliko smo suza isplakali!
Kada ne znamo što bismo rekli, kada ne znamo kako utješiti, naše suze govore na vrlo učinkovit način. Upravo njima izražavamo svoju solidarnost više od bilo koje druge riječi.
Molimo za sve one koji u ovo svetište dolaze očiju natečenih od suza, da se ne boje prepustiti u Gospino naručje. Ona, Majka dobre nade, pronaći će riječi kojima će ih utješiti.
I vratimo se kućama uzevši Mariju sa sobom, kao što je to učinio Ivan koji ju je od toga trenutka uzeo sa sobom. Ona će nas znati utješiti.
Majko dobre nade, moli za nas!
