Prigodom proslave 150. obljetnice postojanja župe sv. Ilije proroka u Kandiji, vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić predvodio je u nedjelju, 20. srpnja 2025., svečano misno slavlje. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.
PORUKA ILIJE PROROKA:
USTANI, IZIĐI IZ ŠPILJE U KOJOJ DUHOVNO DRIJEMAŠ
Blagdan Ilije proroka; 150-a obljetnica osnutka župe
Kandija, 20. srpnja 2025.
Danas, kad obilježavamo 150. obljetnicu osnutka župe Ilije proroka u Kandiji, sjećanja nas vraćaju u drugu polovicu 19. stoljeća, odnosno točno u 1875. godinu. Ona je na društvenom planu upamćena posebice po početku pobuna kršćanskoga stanovništva protiv nepravda i ugnjetavanja. Obilovala je burnim događajima na ovim područjima te smo svjedoci da se i to proteklih tjedana obilježavalo komemoracijama, znanstvenim skupovima i molitvama. U ono vrijeme Crkva Kristova je u Bosni i Hercegovini još uvijek bila organizirana, u skladu s načinom koji je bio primijenjen na misijskim područjima, u dva apostolska vikarijata, Bosanski i Hercegovački, koje su predvodili po jedan zaređeni biskup s naslovom apostolski vikar, dok je biskup iz Dubrovnika upravljao starom Trebinjskom biskupijom.
Osim što je izraz sjećanja na povijesne događaje koji su obilježili život ove župne zajednice, naše današnje Euharistijsko slavlje je još više izraz vjere i molitva Gospodinu Bogu da, po zagovoru Ilije proroka, mirom i slogom, povjerenjem i suradnjom, u ovo vrijeme i ubuduće, blagoslovi Župu, njezine članove i sve ljude ovoga kraja. Stoga ćemo se u nastavku najprije sa zahvalnošću malo sjećati prošloga da bismo potom, potaknuti primjerom Ilije proroka, osobito u teškim trenucima životnih kušnja, učili kako u svojim životima prepoznati Gospodina koji dolazi i kako čuti njegovu riječ.
I.
Vikar Bosanskog apostolskog vikarijata, u vrijeme osnutka župe Kandija, bio je biskup fra Paškal Vujičić, koji je rođen 1826. godine u Glavini kod Imotskoga. Pa budući da se naredne godine navršavaju dva stoljeća od njegova rođenja, i budući da je upravo on osnovao ovu župu, u znak zahvalnosti priliči upravo danas posvetiti nekoliko rečenica ovom zaslužnom čovjeku iz hrvatske crkvene prošlosti.
Nakon što je završio studije u Mađarskoj i Veneciji i bio zaređen za svećenika, Paškal je kao član Venecijanske provincije djelovao kao profesor bogoslovije u tom gradu. Tu ga je 1858. godine zateklo imenovanje na službu biskupa sa sjedištem u Pultu u današnjoj Albaniji, kamo je poslušno pošao, ostavio bogatu Veneciju i njezinu sigurnost i prepustio Providnosti da vodi njegovo misionarsko služenje i život kroz rizike pod otomanskom vlašću. A nakon dvije godine službe među Albancima, Sveta Stolica ga je premjestila u Egipat te je do 1866. godine djelovao kao apostolski vikar za područje srednje Afrike sa sjedištem u Aleksandriji i apostolski delegat za Egipat i Arabiju.
Kad je Paškal započeo svoju biskupsku službu u Africi, već su neko vrijeme trajali radovi na iskopavanju Sueskog kanala. A kad je stigao, pozvali su ga i blagoslovio je radove na tom važnom projektu koji spaja dva mora i dva kontinenta. U tom poslu tijekom godina sudjelovalo je mnogo radnika s raznih strana a među njima, kako kažu zabilježbe, i oko 3.000 Hrvata iz južnih krajeva. A budući da su ti radnici bili katolici, koji su se našli na poslu daleko od rodnoga kraja i svojih župnih zajednica, biskup je svoga tajnika fra Iliju Tvrtkovića imenovao dušobrižnikom za te vjernike, što se može smatrati početkom dušobrižništva za hrvatske katolike u inozemstvu.
Poslije šest godina djelovanja u Egiptu, papa Pio IX. je 1866. godine Paškala poslao na službu u Bosanski apostolski vikarijat, gdje je ostao do 1882. godine. Tada je umirovljen i nastanio se najprije u samostanu u Livnu a potom u Imotskom gdje je umro 1888. godine. Za vrijeme njegove službe u Bosni podignuto je čak 40 crkava, do kojih su neke bile skromne a neke vrlo lijepe. Brinuo se također za opismenjavanje katoličkih vjernika pa je u njegovo vrijeme otvoreno i 20 škola, skromnih ali vrlo korisnih. U tom svom dušobrižničkom nastojanju znao je da je župa najprikladniji i najplodonosniji način okupljanja vjernika pa je zato na području Vikarijata osnovao 22 župe, od kojih je jedna upravo ova u Kandiji.
II.
Prva misao, koja nam se javlja nakon ovoga kratkog podsjećanja, je velika i duboka zahvalnost prošlim generacijama vjernika ove župe koji su, iako često izloženi brojnim iskušenjima, kao svjedoci vjere ustrajali u svojoj vjernosti Kristu Gospodinu i Katoličkoj Crkvi. A zajedno s priznanjem koje odajemo njima, jednako smo zahvalni biskupu Paškalu koji je osnovao ovu župu i svoj 25-orici njezinih župnika i upravitelja, koliko ih se kroz ovo stoljeće i pol izmijenilo, od prvoga fra Andrije do današnjega don Tadije.[1]
Katolici ovoga kraja uvijek su voljeli svoju župu i to očitovali konkretnim djelima. Tako su na primjer, u vrlo teškim okolnostima te usprkos nesigurnosti pod otomanskom vlašću i velikom siromaštvu koje je onda vladalo, svoju prvu crkvu sagradili kroz tri godine nakon osnutka župe. A kad je, građena skromnim materijalom na nesigurnom terenu, stara crkva dotrajala, godine 1969. odlučili su sagraditi novu, na ovomu mjestu. Tu je crkvu ljudska mržnja 1993. godine pokušala „ubiti", tako što ju je zapalila i uništila, ali su katolici nakon završetka rata još jednom pokazali ljubav i opet sagradili svoju župnu crkvu. Oni, živa Crkva Božja, vratili su život njoj, koja nas je evo primila na ovo slavlje, blista pred našim očima i služi na slavu Božju i duhovno dobro svojih vjernika i svih plemenitih ljudi.
Naše današnje okupljanje, osim što je sjećanje na davne početke ove župe i zahvala Bogu i našim precima, još više želi biti svjedočanstvo kontinuiteta katoličke vjere i prisutnosti žive Crkve u Skopaljskoj prodolini, koja seže do apostolskih vremena kad je apostol Pavao jednoga svoga učenika poslao u ondašnju Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10). O početku kršćanstva na područjima s ovu stranu Jadrana svjedoči biblijski tekst Pavlove poslanice Timoteju, a sve kasnije – prisutnost, vjernost, svjedočenje i stradanja – pamte brojni zapisi i arheološki nalazi, čuva tišina grobova i pripovijeda tihi šum nijemoga svjedoka Vrbasa. No najviše zna Božje oko, koje sve gleda i ništa mu se sakrit' ne da. Njemu je poznato također da je župa prije posljednjega rata imala skoro 3.000 vjernika. A mi danas svojom prisutnošću i molitvom želimo sve pozvati na uzajamni oprost i pomirenje, izgradnju povjerenja, dijalog i društvenu slogu, te podržati sadašnjih 450 župljana da se i u budućnosti, po njihovoj revnosti za Gospodina, nastavi katoličko svjedočenje za Krista i nastavak kontinuiteta hrvatskoga naroda na ovom području.
III.
Župa sa sjedištem u Kandiji, koja je više puta kušana i na razne načine stradavala, ali koja se uvijek nanovo podizala i ustrajavala u svjedočenju za Božju stvar, za svoga nebeskog zaštitnika ima Iliju proroka, vrlo prikladnoga nebeskoga zagovornika, koji je cijeloga svoga života, kako je sam kazao, veoma gorljivo revnovao za Gospodina (usp. 1 Kr 19,14). U toj vjernosti i svjedočenju za Božju stvar, međutim, doživio je Ilija također brojne trenutke teških iskušenja i bio izložen progonima i stvarnim životnim opasnostima. U tim je kušnjama ovaj veliki prorok u jednom razdoblju svoga života bio toliko ugrožen dugotrajnim progonom i teškim prijetnjama, koje su dolazile čak s moćnoga kraljevskog dvora, da se razočarao, ostavio službu proroka, pobjegao u pustinju, njome lutao bez određenoga cilja te, dezorijentiran i izgubljen, zaželio umrijeti i zavapio: „Već mi je svega dosta, Gospodine. Uzmi dušu moju" (1 Kr 19,4). Potom je legao i, ljudski razočaran i uplašen, zaspao sa željom da se više ne probudi.
Ilijin se, međutim, bijeg, lutanje pustim krajem, strah i razočaranje, Božjim zahvatom, pretvorio u njegovo pravo hodočašće prema svetim mjestima i u ponovni susret s Bogom. Njegovo buđenje iz sna, u koji je utonuo sa željom da umre, dogodilo se po duhovnoj utjesi Božje riječi i po tjelesnoj okrjepi kruhom i vrčem Providnosti. Pretvorilo se u novi Ilijin početak, u njegov povratak na izvor prave vjere, na sveto brdo Horeb. Na tom se brdu, naime, Bog Mojsiju objavio kao Bog ljudi: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. To je brdo mjesto povjerenja između Boga i Mojsija. Na tom brdu je sklopljen savez s Božjim narodom. Na tom se brdu Bog objavio hodočasniku Iliji u šapatu laganog i blagog lahora. Tako je na tom svetom mjestu objave Božje i sklapanja saveza Ilija s Mojsijem uspostavio toliko snažan duhovan odnos da će se ta povezanost odraziti i na događaj Isusova preobraženja, opisan u današnjem odlomku iz Lukina evanđelja (usp. Lk 9,28-36), koji je označio novi početak Isusovih učenika.
A koja je suvremena pouka Ilijina iskustva?
Slično kao Ilija prorok, i vjernici ove župe bivali su izloženi kušnjama i prijetnjama moćnika ovoga svijeta te su, kao i on, vjerojatno u tim stradanjima upadali u slična beznađa i razočaranja iz kojih su se ponekada možda rađali uzdasi i čule riječi: Gospodine, ne mogu više. Uzmi dušu moju. Moguće je da nam je mnogima život, i bez progona sa strane nepravednih moćnika, barem ponekada, donosio kušnje, na primjer, u obliku bolesti, smrti dragih osoba, gubitka posla i imetka, siromaštva, tuđine, razočaranja zbog neuspjeha ili nevjere, nerazumijevanja i ljudske zlobe. Moguće je stoga da smo u takvim trenucima vapili slično kao Ilija prorok. Ljudski je to i dade se objasniti. To se može dogoditi i odličnom vjerniku kao što je bio Ilija. No ostajanje u takvu stanju Božji čovjek ne može prihvatiti niti se ono smije opravdavati.
Prorok Ilija je primjer vjernika koji je, s povjerenjem u Božju providnost, bez obzira na vlastiti duhovni posrtaj, bio otvoren za svoj novi početak. Njemu se to dogodilo na svetom mjestu, na brdu susreta Boga i čovjeka, mjestu na kojemu je Bog govorio čovjeku.
Slično kao Ilija nekada, i mi smo danas došli na ovo sveto mjesto, u ovu crkvu koja je predviđena da bude mjesto susreta Boga i čovjeka, mjesto u kojemu Isus po slavlju Euharistije dolazi među nas, mjesto u kojemu se stalno čuje Božji govor. Ovo je sveto mjesto u kojemu svima, a posebice onima koji su razočarani, Gospodin po svom anđelu također danas ponavlja: Ustani čovječe, jer pred tobom je životni put. Iziđi iz svoje špilje prividne sigurnosti, u kojoj duhovno drijemaš. Stani pred Gospodina koji upravo dolazi po sakramentu Euharistije i prolazi u zvuku glasa svoje Riječi.
Neka nas primjer Ilije proroka tomu pouči i ohrabri!
[1] Fra Andrija Juričević, 1875.-1882.; fra Jerko Vladić, 1882.–1884.; fra Marko Ostojić, 1884.–1885.; fra Stipo Martić, 1885.–1888.; fra Andrija Juričević, 2. put, 1888.–1889.; fra Domin Gojsilović, 1889.–1890.; fra Jandre Tomić, 1890.–1892.; fra Ivan Božić, 1892.–1897.; fra Andrija Radijelović, 1897.–1901.; don Ambroža Mijić, 1901.–1902.; don Ivan Turbić, 1902.–1911.; don Stjepan Gašparević, 1911.; don Bernard Batvić, 1911.–1918.; don Jakov Barišić, 1918.–1919.; don Andrija Mlakić, 1919.–1937.; don Josip Rajić, 1937.–1952.; don Ivo Juričić, 1951.–1952.; don Mato Bičvić, 1952.; fra Branko Krilić, 1952.–1953.; don Jozo Tomić, 1953.–1977.; don Miodrag Mišković, 1977.–1999.; don Ivo Tomić, 1999.–2004.; don Ilija Miškić, 2004.–2012.; don Pavo Nikolić, 2004.–2018.; don Tadija Ivoš od 2018.
