Današnje evanđelje je školski primjer kako Gospodin najo¬bičniju zgodicu iz života koristi kako bi nam darovao vječnu poruku za život - jedno od životnih pravila.
Isus putuje uzduž i poprijeko svoje domovine kako bi njegova riječ doprla u svaki kutak te svete zeml¬je. Njemu i njegovim učenicima kruh svagdanji osiguravale su dobre duše. Evanđelje je izvještaj o jednom takvom gostoprimstvu.
Dvije sestre - Marta i Marija - primile su Gospodina u svoj dom. Marija "je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ."
Istodobno "Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem." Brinula se da što bolje i ljepše počasti goste. Očito, bila je brižljiva domaćica.
Marta i Marija - dva tipa, dvije vrste duša.
Marta - sama marljivost, zaposlenost, rad, briga;
Marija - povučenost, sabranost, osluškivanje smisla rada i života, pozorna na Božju riječ i na poticaj milosti, tihi razgovor s Bogom.
Kakvu im ocjenu dade Gospodin? Sv. Luka i to zapisa: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno."
Isus nije uko¬rio Martu što se brine za ručak, samo joj je skrenuo pozornost na važnije što ne smije propustiti. Upozorio je da su mnogi poslovi zapravo nepotrebni, mnoge stvari i mnoge brige suvišne. Potreban je ručak, trebamo kruh, ali i naš duh ima svoj kruh - Boga i riječ njegovu. Potrebno je, najpotrebnije s vremena na vrijeme zabaviti se s Bogom, slušati ga, govoriti mu u tišini, u molitvi.
"Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti." Umjesto ukora Mariji pohvala. Više nego ičega trebamo duša kao što je Marija; duša što znaju sjesti "do nogu Gospodinovih", poslušati riječ njegovu, ponijeti je u život. Samo takvi rade i grade svijet po Božjem planu, a takvi bismo morali biti svi.
Da, moramo znati i htjeti: prisloniti uho na nevidljivi Božji telefon, poslušati njegovu pouku i poruku i onda - na svoje poslove. Moramo priznati da nema mnogo takvih duša.
Previše je Marta, premalo Marija; bolujemo od briga i poslova, trčanja i zaposlenja; previše je briga za kruh, premalo za Boga, za riječ njegovu, za raz¬govor s njime, za molitvu. Nije onda čudo što nam je kruh gorak. Čovjek današnjice previše je samosvjestan, zapravo ohol i umišljen; misli da su mu i život i sudbina u vlastitim rukama; želi sve stvoriti i učiniti sam: svojim rukama po svom planu. Umjesto bar katkada sklopiti ruke - samo uvijek raditi; umjesto poslušati riječ Božju, s Bogom planirati i moliti: sve sam planirati i stvoriti. Današnji čovjek opet ziđe kulu babilonsku, gradi i radi bez Boga; zato ne iznenađuje da je taj naš svijet tako krivo nasađen.
Jedan stari mornar ukrca na svoj čamac nekoga mladića. Na jednom veslu njegova čamca bilo je napisano: "Moli!" a na dru¬gom: "Radi!" Mladić podrugljivo reče: "Kako si, stari, natražan - zaostao! Što treba moliti onaj koji radi?" Starac ne odgovori ništa, ali pusti iz ruke veslo na kojem je pisalo: "Moli!" - dok je drugim veslao i veslao. Međutim, čamac nikuda s mjesta - vrtio se u krugu, a starac je uzalud veslao. Slika mnogih današnjih kršćana: veslaju samo s jednim veslom sjedne strane čamca; iz ruku su ispustili Božje veslo i vrte se u ludom krugu ...
Osvjedočenomu vjerniku trebaju oba vesla - njegovo i Božje, treba mu i Bog i ruke, riječ Božja i njegov um, rad i molitva. Ne smije izostati ni jedno ni drugo, a Isus jasno kaže što je prvo i potrebnije. U Božjem kraljevstvu potrebni su svi - Marte i Marije: potrebni su oni što mnogo rade a manje mole, ali potrebniji su oni što mnogo i često "do nogu Gospodinovih" slušaju riječ njegovu, razmišljaju i mole.
"Mislite kao da idete u smrt; radite kao da ste besmrtni" (M. Blancheotte). Ovdje samo mala izmjena: slušajmo riječ Božju kao da nemamo nikakva druga posla; molimo kao da ćemo sutra umri¬jeti; radimo kao da nikada nećemo umrijeti. To znači: biti radin kao Marta, slušatelj Božje riječi - molitelj kao Marija; biti ujedno i Marta i Marija. Rad nas ne ispričava ako Božju riječ ne slušamo i ne molimo - molitva nam ne daje pravo da ne radimo. Pravi slušatelj Božje riječi najbolji je radnik ...
Glasoviti njemački župnik Flaticha (+1797) pripovijeda: Jednoga dana dođe k njemu neki gospodin i poče mu se gorko tužiti na svoga sina, dječaka od desetak godina. - Ne znam, velečasni, što ću s njim. Mali je tvrdoglav, neposlušan, srdit, svojeglav. - Pa što ste radili, da ga popravite?
- Sve, oče, štogod sam znao i mogao. Kušao sam i lijepim i ružnim: i savjetom i opomenom i šibom i nagradom. Ali sve je bilo uzalud. Mali je iz dana u dan sve gori.
- A jeste li se molili? - upita župnik. Jeste li s njim i s drugom djecom molili večernju molitvu, jeste li s njima išli nedjeljom u crkvu?
- E, velečasni, znate - poče čovjek mucati. - Znate, ja sam poslovan čovjek. Radim kao crv od jutra do mraka, pa ni uz najbolju volju nemam vre¬mena za molitvu.
- Morate naći vremena, - prekine župnik njegovo izmotavanje, - jer se radi o spasenju vašeg djeteta, a bez molitve sav će vaš trud biti uzaludan. Stoga idite kući i počnite s pobožnom i poniznom molitvom. Molitva će učiniti ono su vi ne možete.
Čovjek otišao kući i poslušao župnikov savjet. Počeo se od svega srca moliti Bogu za cijelu svoju obitelj, osobito za ono dijete. Nedjeljom su morali svi u crkvu a svaki dan su molili zajedničku večernju molitvu. - Poslije kratkog vremena dođe taj gospodin opet k župniku, da mu se o svega srca zahvali, jer se dječak iz temelja popravio, a i sve druge prilike u njegovoj obitelji krenule su na bolje. Doista, molitva uvelike pomaže.
Božanski Spasitelju, pomozi nam kako bismo uvijek odabrali bolji dio. Daruj nam milost kako bismo s ljubavlju molil i služili, u ljubavi slušali i trpjeli. Osposobi nas za ljubav kako bismo i mi poput Lazarove sestre Marije Tvoju riječ rado slušali životom živjeli. Amen.
