Čuo sam za Međugorje na samom početku, 1981. godine, kada se pojavila Gospa. U to vrijeme Slovenci su napravili mnoge suvenire za Međugorje, a ja sam ih kao umjetnik često viđao. Ovo je bio moj prvi kontakt sa Međugorjem. Drugi kontakt, onaj pravi, dogodio se kad sam osobno išao u Međugorje. Ovo putovanje je bilo moguće zahvaljujući mom vrlo dobrom prijatelju, Slavo Nemanić. Bio je sudac u Celju, a 1996 godine me prvi put odveo u Međugorje.

Kad sam stigao u Međugorje, prvi dojam mi je bio čuđenje jer se sve odvijalo brzim tempom i zavladala je moć trgovine. No pošto sam posjetio i druga svjetski poznata svetišta u kojima se okupljaju mnogi hodočasnici, poput Lourdesa i Fatima, vidio sam da je svugdje isto. Ipak svugdje sam doživio poseban mir, baš taj Božji mir koji se nalazi u potpunoj tišini. Tako sam zaključio i da se nešto veliko događa i u Međugorju.

Izradili ste prekrasnu skulpturu "Uskrslog Isusa Krista" koji je postavljen u Međugorju. Što možete reći o ovoj skulpturi?

Kad smo kod moje skulpture "Uskrslog Isusa", prije svega bih vam htio reći da nisam kršćanin u klasičnom smislu. Stoga, čak ni kao umjetnik nisam ostao u klasičnom opsegu razmatranja križa, za razliku od onih umjetnika koji pred sobom uvijek imaju tradicionalnu, klasičnu sliku Isusa na križu i Njegovo uskrsnuće. Do danas su umjetnici napravili križ u ovom tradicionalnom stilu, a takvih križeva ima mnogo.

Moja skulptura "Uskrslog Isusa" prikazuje nešto novo i potpuno je drugačija od ostalih. Pokušao sam napustiti opseg klasičnog, tradicionalnog razmišljanja. Moj Isus je uzdignut i u isto vrijeme simbolizira Isusa na križu, koji je ostao na zemlji, i uskrsnuće, jer stoji uspravno bez križa.

U tom dijelu križa koji leži na zemlji vidi se otisak tijela. Samo tijelo je podignuto. Evo od čega se sastoji veličina, jer su u ovom prikazu prikazane dvije različite misterije. Ovo djelo je prvi pokušaj umjetnika-kipara da izrazi takav prikaz. Do sada je bilo mnogo slikara koji su ovu misteriju pojedinačno prikazali slikama, ali do sada nitko nije napravio skulpturu uskrsnuća.

Kada ste počeli raditi na ovoj skulpturi?

Nacrtao sam ovaj križ 1990. godine. Skulptura kakvu vidite danas je otopljena 1991. godine. Kada sam u Njemačkoj održao izložbu mojih skulptura, skulpturu uskrsnulog Isusa kupila je crkva u Bonnu i drugim njemačkim gradovima. Svi su se divili ovoj skulpturi. Tada sam imao izloženo više od 40 različitih skulptura, ali posjetitelji su se zaustavili uglavnom ispred skulpture Uskrslog Isusa. Mora da ih je nešto dotaklo na određeni način, dok su stajali ispred ove skulpture i dugo meditirali.

Moja skulptura je vrlo brzo zainteresirala i dotaknula crkvene dostojanstvenike. Kada je papa Ivan Pavao II. došao u Sloveniju 1996. godine, slovenska crkva je htjela da napravi ovaj srebrni križ kako bi ga mogao ponuditi Papi kao podsjetnik na njegov posjet.

Za to vrijeme Rhodes, naš aktualni biskup Laibacha, bio je ministar kulture u Rimu. Kada je postao biskup Ljubljane, upoznali smo se i rekao mi je da su svi u Vatikanu uzbuđeni zbog načina na koji je uskrsli Isus prikazan, jer je ova skulptura imala nešto posebno u sebi.

Možete li nam reći kako je vaša skulptura Uskrslog Isusa stigla do Međugorja?

Kada sam 1996. godine prvi put posjetio Međugorje sa prijateljem Slavom Nemanićem, ponio sam sa sobom skulpturu Uskrslog Isusa da je pokažem svećenicima. U to vrijeme bio je župnik fra Ivan Landeka, a provincijal fra Tomislav Pervan. Kad su vidjeli skulpturu, baš su se uzbudili zbog nje i željeli su je imati i u Međugorju.

Ovaj projekt koštao je oko 300.000 eura, a financirali su ga Slovenac i Židov koji žive u Ženevi. Tada mi je bilo posebno drago što je ova skulptura postavljena na mjestu gdje toliko hodočasnika dolazi iz cijelog svijeta.

Skulptura Uskrslog Isusa u Međugorju odgovara lokaciji gdje se nalazi. Iza Isusa se vidi veliki komad neba, a to je bila i moja velika želja kada je podignut, da križ dobije više smisla. Danas je skulptura od velike važnosti posebno za osobe s invaliditetom i za one koji se ne mogu popeti na Križni put na Križevcu.

Kako ste došli na ideju o ovakvoj koncepciji skulpture?

Na ovu ideju sam naišao potpuno slučajno. Dok sam glinom nešto modelirao, držao sam križ u rukama. Iznenada je križ pao na glinu. Uplašio sam se i brzo izvukao križ iz gline. Onda sam iznenada primijetio lik Isusa na glini. Bio je to trenutak koji je imao odlučno značenje, toliko da sam kasnije nešto slično nacrtao i radio na tome. Vidite, ja bih samo ovo rekao: to je za mene bio potpuno slučajan događaj i istovremeno veliki trag koji je ostavio duboke ideje u meni.

Danas sam jako sretan što sam vidio ovakav znak i što sam ga uspio izraziti. Nešto slično se već dogodilo mnogim umjetnicima; samo se pitam koliko ih je bilo toliko oprezno da to prizna.

Koji je vaš umjetnički sud o ovoj skulpturi?

Križ koji leži na zemlji se ne vidi, jer je na zemlji, a za mene je značenje križa puno veće. Ako se križ bez tijela podigne, na križu se vidi samo otisak lika Isusa, jer je Isus uznesen na nebo. Zato se skulptura zove "Uskrsnuli Isus", jer novi život pripada Nebu. Na Križu je samo trag razapetog Isusa, a ovo je trenutak koji sam uhvatio koji uzbuđuje sve koji vide ovu skulpturu.

U Vatikanu mnoge je pogodio upravo ovaj trenutak prikaza uskrsnuća: klanjanje križu koji ostaje na zemlji i prikazuje samo otisak Isusova tijela, dok se tijelo Kristovo uzdiglo na nebo. Kao da želi reći: Isus je otišao i ostavio veliki trag na zemlji. Svi znamo da je Krist bio Bog, ali i čovjek, i imao je ljudsko tijelo. Tko promatra otisak na ovom križu, može samo zamisliti svog Krista, jer mu otisak dopušta.

Što osjećate kada pomislite da se vaše djelo nalazi u Međugorju, i da se toliko hodočasnika moli pred ovim križem?

Mislim da sam stvorio nešto veliko, jer sam ovom skulpturom prodrmao tradicionalni način na koji je Crkva gledala na križ i uskrsnuće. Nakon svečane inauguracije i blagoslova križa na Uskrs 1998. godine, došla mi je jedna seljanka i poklonila mi je jaja govoreći: "Hvala ti što si nam donio ovaj križ!“. Za mene je ovo značilo više od mnogih drugih stvari koje su tada o križu izrečene u novinama i drugim medijima. Ovaj poseban znak od starice mi je bio toliko važan jer znam da je došao iz srca. Ovo su bili neki od događaja i senzacija koji su ostale uz mene do danas i o kojima ću uvijek razmišljati. Ovo je nagrada za nešto što sam uradio, a ima mnogo veće značenje od novca koji zaradiš i potrošiš, a da ništa ne ostane.

U ono vrijeme: Isus uđe u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetome: »Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!«

A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: »Ovaj huli!« Prozrevši njihove misli, reče Isus: »Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate da je vlastan Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe — tada reče uzetomu: Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!« I on usta te ode kući. Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Biskupi su pojasnili da je njihovo očitovanje uslijedilo nakon višegodišnjih nedoumica i različitih tumačenja među vjernicima, osobito zbog uvjerenja da skandinavski oblik slobodnoga zidarstva predstavlja iznimku od općega crkvenog nauka. O tome su tijekom plenarne skupštine u Rimu 2025. razgovarali s predstavnicima Dikasterija za nauk vjere, čiji je odgovor bio nedvosmislen.

„Stajalište Crkve proizlazi iz spoznaje da su teološka i filozofska načela slobodnoga zidarstva nespojiva s ispovijedanjem katoličke vjere“, poručili su biskupi, naglasivši da se pritom ne donosi sud o dobroj volji ili dobrim djelima pojedinih članova slobodnozidarskih loža.

Pojašnjenje biskupa pozdravio je glavni urednik EWTN Norway Pål Nes, koji je prije obraćenja na katoličku vjeru bio član slobodnozidarske lože. Istaknuo je da je izjava biskupa donijela potrebnu jasnoću katolicima u Norveškoj, gdje su mnogi godinama vjerovali da članstvo u slobodnozidarskim ložama nije u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Prema njegovim riječima, zabunu su dodatno stvarale činjenice da su pojedini istaknuti katolici, uključujući laike i klerike, bili povezani sa slobodnim zidarstvom, kao i pojedine javne izjave koje su mnogi tumačili kao ublažavanje crkvenoga stava.

Nes je posvjedočio da je tijekom obraćenja na katoličku vjeru, uz pomoć svećenika koji ga je pratio, napustio slobodno zidarstvo.

„Nisam mogao postati katolik i istodobno ostati slobodni zidar“, rekao je, dodavši kako je tek upoznajući katoličku vjeru shvatio da ono što ga je privlačilo u slobodnom zidarstvu – ozbiljnost, simbolika i obredi – svoj puni smisao nalazi u katoličkoj liturgiji i vjeri.

Istaknuo je kako slobodno zidarstvo nije tek društvena ili humanitarna organizacija, nego religijski i duhovni sustav koji se ne može pomiriti s katoličkom vjerom.

Nordijski biskupi u pismu su također pozvali katolike koji su članovi slobodnozidarskih loža da istupe iz njih te da se do tada suzdrže od primanja euharistije i drugih sakramenata. Osobe koje žele pristupiti Katoličkoj Crkvi, a članovi su slobodnozidarskih loža, prije ulaska u Crkvu trebaju prekinuti članstvo u njima.

Biskupi su također naložili da katoličke župe, ustanove, instituti posvećenoga života i druge crkvene zajednice ne sklapaju nikakve oblike suradnje sa slobodnozidarskim ložama niti koriste njihove prostore.

Zaključno su pozvali vjernike na dosljedno nasljedovanje Krista, istaknuvši da je spremnost odreći se svega što priječi potpuno življenje vjere trajno mjerilo kršćanske autentičnosti, izvijestio je EWTN News.

Podsjetimo, slobodno zidarstvo (masonerija) međunarodni je bratovski pokret koji se u suvremenom obliku razvio početkom 18. stoljeća, a simbolički se njegov početak veže uz osnivanje prve Velike lože u Londonu 1717. godine. Katolička Crkva već od 1738. godine, kada je papa Klement XII. bulom „In eminenti apostolatus“ zabranio katolicima članstvo u slobodnozidarskim ložama, naučava da je ono nespojivo s katoličkom vjerom.

Papa Lav XIII. taj je stav sustavno obrazložio u enciklici „Humanum genus“ (1884.), upozorivši da slobodno zidarstvo promiče filozofska i religijska načela koja nisu u skladu s katoličkim naukom. Među njima je posebno izdvojio religijski indiferentizam, odnosno tvrdnju da su sve religije jednako vrijedni putovi do Boga, relativiziranje objavljene istine te poimanje Boga koje nije u skladu s kršćanskom objavom i vjerom u Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja.

Crkva također upozorava da su slobodnozidarski obredi, simbolika i prisege nespojivi s potpunom vjernošću Kristu i nauku Katoličke Crkve. Zbog toga drži da katolici ne mogu istodobno biti članovi slobodnozidarskih loža i živjeti u punom zajedništvu s Crkvom. Taj je nauk više puta potvrđen u službenim dokumentima Svete Stolice, uključujući Izjavu Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine, kao i u novijim očitovanjima Dikasterija za nauk vjere.

„Situacija je ovdje složena, strašna i žalosna“, poručio je dodavši da se ljudi uzdaju u Boga. „Još uvijek izvlače žive i mrtve“, istaknuo je. Dok je pomagao susreo je ženu koja mu je ispričala kako su u potresu stradala djeca okupljena na slavlju jer nisu stigla izaći pa se sve urušilo na njih. „To je sve u ruševinama kao ono u Vukovaru, tako nekako to izgleda.“

Prema procjenama, 250 tisuća ljudi ostalo je bez domova. U nekim područjima još nema električne energije, a mnoge banke su zatvorene pa stradali ne mogu doći do sredstava za osnovne životne potrebe, izvijestila je Zaklada papinskog prava „Pomoć Crkvi u nevolji“ (ACN).

„Trebat će nam vremena da strateški organiziramo pomoć. Potrebe su ogromne. Naravno, glavni prioritet sada je spasiti i obnoviti živote“, poručio je nadbiskup Caracasa Raúl Biord Castillo.

Kao jednu od najvažnijih stvari koje Crkva može pružiti pogođenom stanovništvu istaknuo je emocionalnu skrb za preživjele. „Sada je jedna od najvažnijih stvari slušati“, rekao je. „Znamo za mnoge obitelji koje su morale same vaditi svoje mrtve iz ruševina“, dodao je.

„Ostali smo bez mnogih. Moramo se brinuti za one koji su preživjeli. Svećenici i redovnice, kao i Caritasovi volonteri i pastoralni djelatnici morat će pružiti duhovnu i psihičku skrb tisućama traumatiziranih ljudi. To će biti jedan od najvećih prioriteta za biskupiju u nadolazećim mjesecima – podržati i osposobiti one koji će biti na prvoj crti pastoralne pratnje“, ustvrdio je mons. Biord Castillo za ACN.

Don Tomislav je rekao da dolazi mnogo humanitarne pomoći te je zahvalio na dosad prikupljenim sredstvima. Također je pozvao na molitvu za stradale.

Donacije za pomoć Venezueli mogu se uplatiti na bankovni račun Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj:

IBAN: HR6323600001101542876
Svrha: Pomoć Venezueli nakon potresa
SWIFT: ZABAHR2X

U ono vrijeme: Kada Isus dođe prijeko, u gadarski kraj, eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnicâ, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem. I gle, povikaše: »Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?«

A podalje od njih paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi ga zaklinjahu: »Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja.« On im reče: »Idite!«

Oni iziđoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo jurnu niz obronak u more i podavi se u vodama. A svinjari pobjegoše, odoše u grad te razglasiše sve, napose o opsjednutima. I gle, sav grad iziđe u susret Isusu. Kad ga ugledaše, zamole ga da ode iz njihova kraja.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Naglasio je kako čovjek u bijesu, psovci i ružnom govoru vrijeđa upravo ono pred čime bi se, kao vjernik, trebao klanjati. Podsjetio je da je Krv Kristova za kršćane krv kojom je čovjek otkupljen, krv koju je Isus prolio na križu za spasenje svijeta.

„To je krv koja pere grijehe ovoga svijeta. To je krv saveza, to je krv ljubavi. A čovjek danas tu krv psuje“, kazao je.

Govoreći o Tijelu Kristovu, fra Marin je podsjetio kako je riječ o tijelu rođenom od Djevice Marije, bičevanom, izranjenom, razapetom i uskrsnulom, koje se vjernicima daruje u euharistiji kao hrana za život vječni.

„I onda čovjek uzme to sveto ime i koristi ga kao psovku. Tužno i žalosno“, rekao je.

Posebno je upozorio kako psovka nije tek „ružna navika“ niti riječ koja slučajno izleti, nego, kako je naglasio, težak grijeh i znak duhovnog stanja čovjeka.

„To nije samo neka ružna navika, kako neki znaju kazati. To nije neka bezazlena riječ. To je grijeh, ali onaj teški grijeh. To je duhovna tragedija čovjeka koji je izgubio osjećaj za sveto“, poručio je fra Marin Mikulić.

Prema njegovim riječima, kada čovjek počne psovati Boga, Tijelo Kristovo i Krv Kristovu, pokazuje koliko mu je srce otupjelo. Psovku je usporedio s otrovom koji ulazi u obitelj i narušava odnose među ljudima.

„Psovka nije samo riječ koja nam izleti. Psovka je otrov. Ona ulazi u kuću i truje atmosferu“, kazao je.

U propovijedi je upozorio i na posljedice koje psovka ostavlja na djecu i obiteljski život. Istaknuo je kako mnoga djeca prve ružne riječi nauče upravo od svojih roditelja te kako se potom društvo čudi zbog manjka vjere, mira i obiteljskog sklada.

„Koliko je djece odraslo slušajući oca kako psuje Boga. Koliko je djece naučilo prve ružne riječi upravo od svojih roditelja. I onda se čudimo zašto nema više vjere, zašto nema mira, zašto su srca tvrda, zašto je obitelj u svađi i sukobu“, rekao je.

Fra Marin je propovijed zaključio snažnom porukom kako se ne može svakodnevno vrijeđati ono što je sveto, a istodobno očekivati Božji blagoslov u vlastitom domu.

„Ne može se svaki dan vrijeđati Tijelo Kristovo svojim ustima, a očekivati da Bog izlije blagoslov na tvoju obitelj“, poručio je fra Marin Mikulić.

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!«

Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«

Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«

Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U koncelebraciji su bili požeški biskup Ivo Martinović, domaći župnik Tomislav Benaković te provincijali, redovnici, redovnice i dijecezanski svećenici iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije te Bosne i Hercegovine.

Radost jubileja s Marijinim sestrama, predvođenima generalnom poglavaricom s. M. Kristinom Rihar iz Slovenije i provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije s. Samuelom Markanović, podijelili su brojni vjernici i štovatelji Gospe Čudotvorne Medaljice.

Na slavlju su sudjelovale i provincijalne poglavarice redovničkih zajednica u Hrvatskoj čije sestre djeluju u Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i drugim krajevima, predstavnice Kćeri kršćanske ljubavi, iz kojih su Marijine sestre potekle, te predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od članova mješovitoga zbora domaće župe, zbora iz Žepča i Marijinih sestara pod vodstvom s. Jelene Lončar.

Na misnom slavlju bili su nazočni i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić sa suradnicima te njegov zamjenik Dragan Vulin. Prije misnoga slavlja posjetili su samostan Marijinih sestara, gdje su se u kraćem razgovoru susreli s provincijalnom poglavaricom i sestrama.

Oslanjajući se na riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), nadbiskup Hranić je, uvodeći u svečano misno slavlje i pozdravljajući okupljene, podsjetio:

„Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani su se od Kćeri kršćanske ljubavi osamostalile Bolničke sestre i postale samostalna družba. Istoga su dana dobile službeni naziv ‘Marijine sestre čudotvorne medaljice’. Družba je prva crkvena kongregacija koja je prema crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne domove i uz njih ostajati danju i noću. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara. Skrb i ljubav sestara prema bolesnicima, kao ni proslava 100. obljetnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, ne mogu se razumjeti bez vertikalne dimenzije ljudskoga postojanja, odnosno bez osobnoga odnosa svake sestre s Bogom, ali i odnosa cijele Družbe s Bogom.“

Nadbiskup je potom potaknuo okupljene na zahvalnost za brojna dobročinstva, ali i na traženje oproštenja za vlastite propuste.

U homiliji je, tumačeći evanđeoski ulomak o razgovoru Isusa i zakonoznanca, nadbiskup Hranić istaknuo kako pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ nije samo pitanje vječnosti, nego i pitanje ispravnoga života ovdje i sada.

„Kako ću ispravno živjeti? Što moram činiti da uspije moj ljudski život, da u njemu budem smiren i sretan te da mogu mirno umrijeti? Za to nije dovoljno imati osiguranu materijalnu egzistenciju. Čovjek može sve imati, a ipak promašiti život“, rekao je.

Naglasio je kako odgovor sadržavaju Isusove riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Dodao je kako „sretnomu životu pripada unutarnja suglasnost s Bogom. Samo ako je taj temeljni odnos u redu, mogu i svi drugi odnosi biti ispravni.“

Govoreći o redovničkom pozivu, nadbiskup Hranić upozorio je da bez Boga i pogleda upravljenoga prema vječnosti lako prevlada sebičnost.

„Ako kao kršćani, a posebno kao redovnice, izgubimo iz vida Boga i mjerilo vječnosti, preostaje nam još samo sebičnost kao životna vodilja“, rekao je, dodavši kako je prvo životno mjerilo: „Ne živi samo za sebe, nego živi pred Božjim pogledom i ljubi ga služeći svome bližnjemu.“

Upozorio je i na opasnost da se kršćanski život svede isključivo na vlastito spasenje.

„Nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’, jer ako pokušavam spasiti samo svoju dušu, neću spasiti ni svoju dušu ni drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut samo za sebe, nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njihovo dobro te njihovo spasenje.“

Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, nadbiskup Hranić istaknuo je kako Isus pokazuje da se Božje kraljevstvo ostvaruje konkretnim djelima ljubavi.

„Samarijancu srce kaže da se kraljevstvo Božje uspostavlja drugačije: sada i ovdje pomoći onomu komu je pomoć potrebna, sa svime što imam i što mogu.“

Istaknuo je kako upravo ta evanđeoska poruka određuje identitet Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.

„Vaša karizma i poslanje jesu ljubav i milosrđe prema bolesnicima, velikodušno služenje i darivanje sebe bolesnicima kao put vlastitoga posvećenja i spasenja“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostaje temelj osobne i zajedničke savjesti svake redovničke zajednice.

Podsjećajući na ideal prve kršćanske zajednice iz Djela apostolskih, pozvao je sestre da ustraju u zajedništvu, molitvi, euharistiji i međusobnoj ljubavi.

„Potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati Lukin prikaz prve kršćanske zajednice kako nikada ne bismo izgubili iz vida uzvišeni ideal svoga redovničkog života i zajedništva“, poručio je.

Osvrćući se na aktualne društvene prilike, nadbiskup je istaknuo:

„Naše hrvatsko društvo postaje sve starije. Sve je više starih i bolesnih. Karizma vaše redovničke zajednice postaje zato sve aktualnija i sve potrebnija“, rekao je, pozvavši sestre da i dalje usklađuju služenje Bogu s nesebičnim služenjem starijima i bolesnima.

Na kraju homilije nadbiskup Hranić podsjetio je na bogatu povijest Družbe – od njezinih početaka prije više od 150 godina, dolaska prvih sestara u Osijek 1881. godine, potvrde samostalnosti 1926. te osnutka Hrvatske provincije 1972. godine.

„Božja vas je providnost u vašim počecima životno povezala s Kćerima kršćanske ljubavi – sestrama usmiljenkama. Božja je providnost, drage Marijine sestre Hrvatske provincije, htjela da vaša Hrvatska provincija izgradi svoje novo provincijalno sjedište upravo ovdje, na zemljištu koje su sestre usmiljenke darovale ovoj župi i ocima kapucinima, koji su zajedno s našim pokojnim biskupom Bäuerleinom utemeljili ovu župu. Tako vas je Božja providnost sjedinila i učinila kvascem evanđeoske dobrote i ljubavi upravo u ovoj župi svetoga Leopolda Bogdana Mandića“, rekao je.

Zahvalio je potom sestrama na njihovu svjedočanstvu vjere i služenja te im poželio: „Rastite i svetošću i brojem!“

U svečanom prinosu darova, u kojemu su sudjelovale djevojčice u narodnim nošnjama i Marijine sestre, nadbiskupu su prineseni krunica i čudotvorna medaljica, Pravila Družbe, molitvenik te euharistijski darovi.

Na kraju misnog slavlja provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je Bogu za stotinu godina samostalnoga djelovanja Družbe te svima koji su sudjelovali u proslavi jubileja. Istaknula je kako je cijelo slavlje prije svega zahvala Bogu za njegovo vodstvo kroz povijest Družbe, dodavši da sestre svoju budućnost i dalje stavljaju „u ruke naše Gospe Čudotvorne Medaljice“.

Zahvalila je nadbiskupu Hraniću na predvođenju euharistijskog slavlja i riječima ohrabrenja te mu uime cijele Družbe darovala misnicu, a požeškom biskupu Ivi Martinoviću prigodnu sliku Gospe Čudotvorne Medaljice.

Prisjećajući se početaka, s. Samuela posebno je odala priznanje generacijama sestara koje su služile bolesnima i napuštenima, često u vrlo teškim okolnostima.

„S divljenjem se spominjemo kreposti, djela milosrđa, molitava i žrtava bolničkih, a poslije Marijinih sestara, koje su ugradile svoje živote u Družbu služeći Isusu Patniku u bolesnima i napuštenima. To je naša čudesna povijest koju je Duh Sveti oblikovao kroz burna i teška vremena“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu i Kamerunu od 1988. godine.

Pozvala je potom na molitvu za nova duhovna zvanja i vjernost karizmi Družbe.

„Neka nam svima ovaj stoti jubilej samostalnosti Družbe bude poticaj da s novim žarom nastavimo kročiti putem služenja i predanja Bogu“, poručila je, preporučivši Družbu u molitve vjernika kako bi „vjerno prenijela povjerenu karizmu novim naraštajima“.

Predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević čestitala je Marijinim sestrama stotu obljetnicu samostalnoga djelovanja, istaknuvši kako jubilej označava završetak jednoga stoljeća života i početak novoga razdoblja u povijesti Družbe.

Podsjetila je na početke zajednice u 19. stoljeću te naglasila kako su sestre već tada započele s njegom bolesnika izvan bolnica, što je predstavljalo novost u redovničkom životu.

„Vjerujem da nikada niste zaboravile taj izazov te da u vama i danas živi žar za pomaganjem i njegovanjem onih kojima bolest i starost predstavljaju životnu ugrozu“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu.

Istaknula je brojna postignuća zajednice, od osnivanja novih zajednica do odgoja vlastitih zvanja i priznanja za djelovanje u Crkvi i društvu.

Posebno je naglasila:

„Zrelost zajednice prosuđujemo po sposobnosti brige za starije sestre, za one koje više ne mogu doprinositi svojim radom, a nekoć su zajednici darovale sve svoje sposobnosti.“

Na kraju je sestrama poželjela ustrajnost u poslanju te nova duhovna zvanja.

„Budite ponosne na svoju provincijalnu zrelost koja predstavlja temelj za pogled u budućnost“, poručila je, zazvavši Božji blagoslov na njihov rad i služenje u Crkvi te mladima poželjevši da otkriju „žar onoga što je bilo na početku – čista ljubav i sebedarje“.

„Od srca vam čestitam i zahvaljujem za sve ono što ste svojim životom i karizmom ostvarili ne samo ovdje, nego gdje god djelujete“, rekao je požeški biskup Ivo Martinović te nastavio:

„Poznajem vas, drage Marijine sestre, više od četrdeset godina. Vaša poniznost, samozatajnost i predanje prepoznatljivost su vaše karizme u služenju starijima, bolesnima i potrebitima. To je znak onoga što nosite – Marijine sestre čudotvorne medaljice. Marijina poniznost čudo je Božje ljubavi darovane ovome svijetu. Nastavite u duhu Marijine poniznosti i čudom njezine ljubavi svjedočiti svima.“

Nakon misnog slavlja održana je svečana akademija tijekom koje je predstavljen bogat povijesni put Družbe i njezina karizma služenja bolesnima i potrebitima.

Program je započeo pjesmom „Čudotvornu si medalju“, koju je izveo muški dio zbora mladih domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kroz program je lik utemeljiteljice, majke Leopoldine Brandis, scenskim prikazom utjelovila s. Dragana Petrović, približivši sudionicima temeljne misli iz Prvih pravila Družbe.

Među njima su odjeknule riječi:

„Kao što je Marija nekoć žurila preko planina da bi predano služila svojoj rođakinji Elizabeti, djevice njegovateljice bolesnika trebaju hrliti u domove bolesnika kako bi im donijele utjehu i pomoć.“

Program je vodio Emanuel Gardištanac, koji je najavio tri prigodna predavanja. Povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo u svom je izlaganju prikazala društvene i crkvene okolnosti u kojima je nastala Družba, dok je s. Božidara Goličnik predstavila njezin razvoj tijekom stotinu godina samostalnoga djelovanja, istaknuvši služenje bolesnicima, odgojno djelovanje, misijsko poslanje i vjernost izvornoj karizmi.

O dolasku sestara u Osijek 1881. godine i njihovu višedesetljetnom djelovanju govorila je s. Marija Babić, podsjetivši na njihov doprinos zdravstvenoj, odgojnoj i pastoralnoj skrbi u gradu i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Program je bio obogaćen glazbenim nastupima Bernarde Jukić na violini, uz klavirsku pratnju Ivana Filipovića, nastupom muškoga dijela zbora mladih domaće župe te čitanjem tekstova majke Leopoldine Brandis o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te požrtvovnom služenju.

Posebno dojmljiv bio je završni scenski prikaz simbolične predaje karizme. U dijalogu mladih sestara, koje su scenski uprizorile učenice osmoga razreda, s majkom Leopoldinom istaknuta je poruka vjernosti izvornom poslanju Družbe.

„Ne bojte se budućnosti. Onaj koji je vodio naše prve sestre vodit će i vas. Čuvajte plamen koji vam je predan. Budućnost Družbe nije u zidovima naših kuća, nego u srcima koja gore za Boga i čovjeka“, poručio je scenski lik utemeljiteljice prije nego što je upaljenim svijećama simbolično preneseno svjetlo karizme mlađim naraštajima i poglavaricama Družbe – generalnoj poglavarici s. Kristini, provincijalnoj poglavarici s. Samueli, provincijalnoj poglavarici Slovenske provincije s. Andreji Rihar te s. Doroteji Dundjer, misionarki koja je svijeću primila uime misije u Beninu.

Na završetku akademije prisutnima se obratila s. Danijela Jukić, poglavarica zajednice Marijinih sestara u Osijeku. Zahvalila je Bogu za dar redovničkog poziva, svim sestrama koje su tijekom protekloga stoljeća svjedočile evanđelje te brojnim dobročiniteljima, suradnicima i prijateljima Družbe.

Istaknula je kako jubilej nije samo pogled u prošlost, nego i poticaj da Marijine sestre „još predanije žive karizmu koja im je povjerena“, izrazivši nadu da će Bog i ubuduće voditi Družbu na putu služenja Crkvi i čovjeku.

Za sve sudionike misnog slavlja i akademije sestre su priredile prigodne darove, desetice krunice, koje su same izrađivale, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Govoreći o trajnom znaku koji bi se, prema međugorskim porukama, trebao pojaviti na Brdu ukazanja, rekao je da će taj znak biti vidljiv svima i da će biti poziv na obraćenje.

U razgovoru je ponovno naglasio da Gospa već 45 godina neumorno poziva na molitvu, post, obraćenje, mir i povratak Bogu, ističući kako čovječanstvo nikada nije toliko trebalo te poruke kao danas.

Cijeli razgovor dostupan je u "Popcastu by Darko Pavičić" na portalu Vjerujem, gdje Ivan Dragičević detaljnije govori o svom iskustvu ukazanja, Gospinim porukama i životu u Međugorju.

Poznato je da Dalić nikada nije skrivao svoju vjeru. Često svjedoči kako mu molitva daje snagu u najtežim trenucima, a brojni reprezentativci prije utakmica zajedno mole i zahvaljuju Bogu. Nakon pobjede nad Ganom to je ponovno potvrdio i Nikola Vlašić riječima: "Držimo se zajedno i molimo skupa. Bog nam je jako bitan u životu."

U vremenu kada se vjera često gura u privatnost, hrvatska reprezentacija pokazuje da se istinske vrijednosti ne skrivaju. Križ koji će pratiti Vatrene zato nije tek lijepo izrađen predmet, nego znak da se uspjeh ne gradi samo na talentu i radu, nego i na poniznosti, zajedništvu i pouzdanju u Boga.

Bez obzira na konačan rezultat prvenstva, poruka koju šalju hrvatski reprezentativci već je pobijedila – da se ni na najvećoj svjetskoj pozornici ne treba sramiti Krista.

U vremenu kada mnogi javno prešućuju svoju vjeru, hrvatski reprezentativci ponovno su pokazali da se ne srame svjedočiti ono što žive. Zajedništvo, obitelj i molitva, kako sami ističu, temelj su njihove snage i međusobnog povjerenja.

Ovo nije prvi put da hrvatska reprezentacija javno govori o Bogu. Izbornik i igrači godinama naglašavaju koliko im vjera znači u trenucima pritiska, pobjeda i poraza. Upravo zato njihove riječi imaju posebnu težinu – jer nisu izgovorene u crkvi, nego pred milijunima gledatelja nakon jedne od najvažnijih utakmica prvenstva.

Možda upravo zato hrvatska reprezentacija mnogima nije samo sportska momčad, nego i primjer da uspjeh može ići ruku pod ruku s poniznošću, zajedništvom i vjerom u Boga.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.

Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

"Neka joj Majka Marija usliši svaku molitvu, utješi je u svim brigama i ispuni njezino srce mirom", stoji u objavi koja se brzo počela dijeliti među vjernicima.

Ovakvi prizori, iako tihi i osobni, često snažno odjeknu među hodočasnicima jer svjedoče o vjeri koja se ne izražava velikim riječima, nego ustrajnošću, molitvom i osobnim zavjetom.

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.«

Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.«

Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«

I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas. Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Duhovni voditelj ove duhovne obnove je svećenik o. Andrew Mimer, glavni moderator pokreta Marijinih ratnika.

Ovi dani su vrijeme za produbljivanje osobnog odnosa s Bogom, životnog predanja svoga života Mariji - Majci Božjoj, vrijeme zajedničke molitve i euharistije, jačanja vjere kroz svjedočanstva i formaciju, gradnje bratskog zajedništva koje jača dok prolazite kroz svakodnevni život.

Neka plodovi duhovne obnove donesu blagoslov ne samo sudionicima, već i njihovim obiteljima, zajednicama i svima onima koje sretnu putem.

„Marijini ratnici“ – muškarčev put prema odgovornosti, vjeri i pobjedi. Preko Marije do Isusa.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Dragi prijatelji, braćo i sestre!

Čovjek je tražitelj! Traži smisao. Traži ljubav. Traži oprost. Traži znak. On je svagda na putu traženja.

Što je to Međugorje?

Što to čini 45 godina putovanja posebnim, drugačijim i važnim? Neki kažu: ovo je Mjesto susreta/mjesto milosti/plodova/mjesto mira! Mjesto ljubavi koja ništa ne traži! Mjesto oprosta i novih početaka. Neki kažu: ovo je Mjesto Crkve gdje su i biskup i svećenik, i nevjernik i bosonogi patnik na putu traženja, svi na putu istine. Svi su tražitelji!

Za vjernike: ovo je mjesto obraćenja, ispovijedi, molitve i dubokih osobnih iskustava Boga. Međugorje pokazuje kako nije riječ o dokazima nego o pozivu. Pitanje svih pitanja je: hoće li se čovjek odazvati? Ako se odazove događa se Susret! Tako se ovdje često događa ono što u svakodnevici izmiče: tišina postaje glasnija od buke, pitanja jasnija od odgovora, a vjera je manje ideja, a više iskustvo.

Za nevjernike: to je mjesto nemogućega, čudnoga, mjesto pitanja. Da ljudi ne dolaze samo s vjerom, nego i sa sumnjama, radoznalostima, ranama, krizama. Na koncu “i vjera znači nositi u sebi pitanje!” (T. Merton). I sumnja traži istinu! Tome su svjedoci i tzv. “sveci tame” čiji životi su prolazili pitanja, nesigurnosti, pustinje i samoće. I to je dio susreta koji nemoguće čini mogućim, a nevjernika čini otvorenim milosti, te spremnim poći kamo ga ona povede!

Za svjedoke: Međugorje se može razumjeti i kao mjesto svjedočanstva onih koji životom dokazuju kako izgubljeni dođoše k sebi, brakovi obnoviše ljubav, ovisnici promijeniše život, neoprošteni oprostiše duboke rane, svećenici i redovnici iziđoše iz kriza i ovdje prestadoše biti ateisti.

Svi oni imaju nešto bitno zajedničko: vraćanje na izvore, na početke, na polazne postavke, na izvornu nevinost, čistoću, vjernost, na ljubav koja sve razumije i sve vjeruje. U tom traženju Međugorje je za mnoge mjesto čuda, a čudo se zove: POVRATAK! Povratak Bogu, sebi i drugima. Tako jednostavno mi kaza nedavno jedna osoba: “Međugorje: Ja sam ovdje doma!” Povratak doma, na izvore, na početke je duboki čin poniznosti. Poniznost razumije Božje zahvate! Samo poniznost to može učiniti. Oholima to nije dano!

Tražitelji

Tražimo jedno, a dobijemo ono što trebamo: tražimo zdravlje, a dobijemo smisao. O kako važno je tražiti! Tako kaza jedna majka za svoga sina: “Najveće čudo ne bijaše ozdravljenje moga sina. Najveće čudo je što nam je srce ozdravilo od straha.” Možda je upravo to “jaka priča”: kad čovjek ne dobije nužno ono što traži, ali dobije ono što mu je potrebno!
Bolesnici iskusiše ono što reče jedna mudra duša: “Tvoja bolest je takva da ti se svakim danom povećava srce!” Da, ljudi razumiju kako i negativna, teška iskustva mogu biti put do boljega, većega, ljepšega! Dobro nam to kaza psalmist: “Nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.” (Ps 69,33).

Da, tražitelji zaista dobivaju novo srce! Tražimo! Počmimo svi, kako nas i sam Papa pozva neki dan: “Svi možemo odvojiti, usred obveza svakodnevnog života, tihe trenutke u kojima možemo ući u tišinu pred Bogom, slušati njegov glas, povjeriti mu svoje radosti i brige, te s njim preispitati svoje živote.” (Papa Lav XIV., Angelus, nedjelja 21. lipnja 2026.)

Krist – središte svega

Ovdje se upoznaje i susreće Krist. Ako njega ne susrećemo, sve ostalo je suvišno! On je susret svih susreta! O kako dobro to svjedoči mladić, ovisnik o heroinu koji je došao ovdje ne toliko svojom voljom koliko nečijom molbom: gotovo prisilno, bez želje za promjenom. Tijekom klanjanja pred Presvetim, kako je kasnije pričao, osjetio je “kao da ga netko vidi do kraja, potpuno, svega i ipak ga voli”. Nakon toga je zaplakao, otišao na ispovijed i započeo dug put izlaska iz ovisnosti. Godinama kasnije svjedočio je da nije samo ostao čist, nego je pomagao drugima u rehabilitaciji.

I “Kraljica Mira, Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje”, (Nihil Obstat) nam priznaje važnost iskustva, plodova koje nitko ne može nijekati! (br. 3) U tom kontekstu dobro je čuti mudrost koja kaže: “Mogu se ne slagati s tobom, ali ne mogu se ne slagati s tvojim iskustvom!”

Papa Lav XIV. u svojoj prvoj enciklici: Magnifica Humanitas, o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije također nam kaže: “Umjetne inteligencije ne prolaze kroz iskustva... niti imaju moralnu savjest.“ Tako „Inteligencija bez savjesti jest moć bez mudrosti.“ Da, zaista naš svijet je pun „pametnih idiota“ koji ne priznaju temeljnost ljudskog iskustva u kojima susret jest središnja točka života! Kako i sam Papa kaza u nedjeljnom Angelusu: “Nije moguće svjedočiti nešto što nismo osobno iskusili” (Angelus, Papa Lav XIV., nedjelja 21. lipnja 2026.)

Upitah jednu divnu osobu ovih dana: “Što je za tebe Međugorje?” Ona mi odgovori u jednoj rečenici: “Međugorje je moj put do Isusa.” Put do Isusa! Svatko ima svoj put. Sveta mjesta su samo milost pronalska puta do Isusa. Ako Krista imaš, sve imaš. Ako njega nemaš, sve što imaš, ništa nemaš! On je smisao, mudrost, istina, ljubav. On koji kaže: Važniji je čovjek nego zakon; Važnija je ljubav nego grubost; Važnije je praštanje nego mržnja, zavist i osveta.

Zato je u Medjugorju Križevac/brdo križa najveće brdo, najuzvišenije. On je na najuzvišenijem mjestu! Do njega je doći i najteže i najlakše. Takav je križ. Takav je Gospodin. Takva je ljubav!

Kana – Učinite što vam kaže!

Pozvani smo ponovno uzeti Evanđelje kako bismo razumjeli život. U njemu saznajemo koja je prava misija Blažene Djevice, naše Gospe, misija tako vidljiva u Kani Galilejskoj u vrijeme nevolje kada tiho kaže, kao da blago zapovijeda ono što odjekuje stoljećima: “Učinite sve što vam kaže!” To je ona! Uvijek na Njega upućuje. Pitamo se: što znači “učinite što vam kaže”? U evanđeljima “učiniti” ono što On kaže, znači: “Ljubi Boga svoga… i bližnjega svoga kao sebe.” (Mt 22,37-39) Ljubav je središte svega! I Evanđelja i svemira!

-To znači: “Idi i ne griješi više.” (Iv 8,11) Prekidaj s grijehom!

-To znači: “Uzmite i jedite… ovo je tijelo moje.” (Mt 26,26) On je to ozbiljno mislio! Pretvorba kruha i vina na oltaru za svrhu ima pretvorbu osoba oko oltara: iz sebičnih u darovatelje, iz bolesnih u zdrave, iz mrtvih u žive! Ne biti isti!

-To znači: “Opraštajte.” (Mt 18,22) I vama će biti tako. Vaša mjera praštanja i za vas vrijedi!

-To znači: “Tko hoće biti prvi, neka bude poslužitelj svima.” Veličina je u služenju i poniznosti!

-To znači: “Uzmi svoj križ i slijedi me. (Mt 16,24) Prihvati ono što je teško i što ne možeš promijeniti jer prihvaćanje uništava sve frustracije.

-To znači: Pođite po svem svijetu.” (Mt 28,19). Nemoj šutjeti. Iziđi vani. Budi jasan i svet.

-To znači: “Ne bojte se.” (Mt 10,26/28,10). Kad imate Krista, nemate strah!

Stoga dragi prijatelji, braćo i sestre, ponesimo njen poziv i njenu ljubav sa sobom doma, domu svome, kako bi život imao više ljubavi, a po ljubavi sav smisao. Samo po njoj ćemo znati što činiti i kako živjeti! Kaže Krist: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35)

Ostavljam vas s pitanjem; kakvo je stanje vaše ljubavi? Ta, stanje ljubavi jest stanje duše!

Ova obljetnica neka bude naš polazak na put do nje i konačno do Njega. Samo tada razumjet ćemo puninu mira i veličinu beskonačnoga i veličinu smisla” - zaključio je svoju bogatu i misaonu propovjed fra Jozo Grbeš.

Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.«

Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

(S crkvenim odobrenjem)

Zadnjih dana pred obljetnicu u Međugorje je također pristizalo sve više hodočasnika – pješaka koji su dolazili pojedinačno, obiteljski ili organizirano. Brdo ukazanja je po cijele dane i noći bilo ispunjeno molitvom, pjesmom i sabranom tišinom. Ono što su svi oni koji su bili tamo otvorena srca mogli sa sobom ponijeti, bio je osjećaj dubokog mira.

Zapravo, zajednička nakana skoro svih molitava, kao i hodočasničkih Hodnji (Hodnja mira od Ljubuškog do Međugorja i 7. Zavjetno hodočašće Kraljici Mira – hod od Čitluka do Međugorja) bile su s nakanom molitve za mir, mir u našim srcima, našim obiteljima, našim državama i cijelome svijetu.

Također ova je devetnica kao i sve molitve bila istovremeno i zahvala za 45 godina Gospine prisutnosti, zato je svaku večer sveta misa započinjala pjesmom „Došli smo ti Majko draga, a završavala je molitvom „Veliča“ koju su molili vidioci Marija i Ivan.

Osim večernje devetnice na Brdu ukazanja, župa je također organizirala svakoga dana u 16,00 sati od 15. – 23. lipnja, molitvu krunice na Brdu ukazanja.

Posebna devetnica je bila u sklopu večernjeg molitvenog programa, a započela je 16. lipnja i odvijala se ovim rasporedom:

Prvog dana Devetnice Kraljici Mira za 45. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju svetu misu je predslavio fra Jure Barišić, nekadašnji župni vikar u Međugorju, a sada župnik i gvardijan u Širokom Brijegu. Krunica prije mise su predmolili župljani iz Miletine i fra Karlo Lovrić.

Drugog dana Devetnice, krunicu su predmolili župljani iz Vionice i fra Josip Marija Katalinić, a večernji molitveni program potom se, kao i svaku večer nastavio svetom misom koju je predslavio Hrvoje Miletić, nekadašnji župni vikar u Međugorju,a danas župnik u župi sv. Petra i Pavla u Kočerinu u koncelebraciji sa 71 svećenikom.

Trećeg dana devetnice krunicu su predmolili članovi Trećeg franjevačkog reda iz župe Međugorje zajedno sa svojim duhovnim asistentom, međugorskim župnikom fra Zvonimirom Pavičićem, a na misi je pjevao zbor Franjevačke mladeži iz Međugorja. Uz koncelebraciju 66 svećenika, svetu misu predslavio je fra Bože Milić, koji je bio na službi u Međugorju, a danas je župnik i gvardijan u Tomislavgradu.

Četvrtog dana Devetnice svetu misu je predslavio fra Mario Knezović, župnik i gvardijan u Mostaru.

Krunicu su predmolili župljani iz Bijakovića i fra Karlo Lovrić, a na misi je koncelebriralo 77 svećenika, a pjevao je Muški zbor Kraljica Mira.

Petog dana Devetnice krunicu su predmolili župljani iz Međugorja i fra Josip Marija Katalinić. Svetu misu predslavio je fra Ivica Vrbić, koji već godinama djeluje kao misionar u Boliviji, koncelebriralo je 67 svećenika, a pjevao je zbor sestara franjevki.

Šestog dana devetnice, u nedjelju, krunicu su predmolili fra Josip Marija Katalinić sa štićenicima iz Majčina sela i zajednice Milosrdni Otac, a svetu misu, uz koncelebraciju 93 svećenika, predslavio je međugorski župni vikar fra Karlo Lovrić.

Sedmog dana devetnice, u ponedjeljak, krunicu je predmolio fra Karlo Lovrić i župljaniiz Šurmanaca, a svetu misu je predslavio fra Ljubo Kurtović, župnik u Tihaljini.

Osmog dana devetnice, u utorak, krunicu su predmolili međugorski framaši i njihov duhovni asistent fra Marin Mikulić, a nakon toga, kao i svaku večer, uslijedila je sveta misa koju je predslavio fra Andrija Majić, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije.

Devetog dana devetnice, na uočnicu Gospinih ukazanja, krunicu su predmolili članovi Humanitarne udruge ‘Marijine ruke’ i fra Zvonimir Pavičić. Na misi je pjevao župni zbor Kraljica Mira, a koncelebriralo je 259 svećenika. Svetu misu na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova predslavio je fra Miljenko Šteko, gvardijan Međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu.

Nakon večernje svete mise na uočnicu 45. obljetnice Gospinih ukazanja, uslijedilo je zajedničko jednosatno klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, koje se nastavilo u tišini do 6 sati ujutro.

DAN 45. OBLJETNICE

Na sam dan obljetnice prva sveta misa na hrvatskom jeziku bila je u šest sati, te zatim u 7, 8, 9 i u 11 sati.

Svečano misno slavlje započelo je u 19 sati procesijom sa Gospinim kipom na rubu vanjskog oltara.

Svetu misu predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš uz suslavlje mnoštva svećenika i uz pratnju doista velikog broja hodočasnika. Kadrovi fotoaparata i kamere hvatali su prekrasne primjere ljudi okupljenih oko oltara, oko molitve i zahvale Onoj koja je ovdje 45. godina kako bi nas vodila k Isusu. I to je fra Jozo u svojoj bogatoj propovijedi upravo istaknuo: „Međugorje je mjesto susretas Kristom koji je središte svega.

On je susret svih ostalih susreta!“ Fra Jozo pozvao je svu Gospinu djecu da ne prestaju hodati – jer Međugorje je prepuno hoda, penjanja, hodnji... ali hodu koji ima smisao jer se zna cilj – a to je Bog. I da ne prestanemo biti tražitelji mira i ljubavi, jer „stanje naše ljubavi je stanje naše duše! ...

Ova obljetnica neka bude naš polazak na put prema Njoj i u konačnosti prema Njemu, jer samo tada razumijet ćemo veličinu Smisla!“ – pozvao je sve okupljene fra Jozo Grbeš na kraju
svoje propovijedi.

A to je uistinu i poruka svima nama na kraju ovih bogatih dana, ne prestati hodati s Gospom i tražiti Onoga koji jedini u nama može učiniti sve novo!

Paula Tomić / medjugorje-info.com

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 25.06.2026."

"„Draga djeco! Radujte se sa mnom jer mi Svevišnji dozvoli da sam s vama, da vas vodim Njemu, koji je Put, Istina i Život."

(S crkvenim odobrenjem)

Po dolasku u Međugorje, hodočasnici su na koljenima molili ispred crkve, donoseći pred Gospu svoje osobne nakane, zahvale, zavjete i životne poteškoće. Bio je to prizor poniznosti i vjere, ali i nastavak dugogodišnje duhovne povezanosti Rame i Međugorja.

Hodočasnici iz Rame već godinama dolaze Kraljici mira, a na put kreću s različitim osobnim pričama, molitvama i zahvalama. Za mnoge od njih hodočašće nije samo fizički napor, nego zavjetni hod u kojem se molitvom, odricanjem i zajedništvom pripremaju za susret s Gospom u Međugorju.

Posebna povezanost Rame i Međugorja vidljiva je i u činjenici da se hodočasti i u suprotnom smjeru. Iz Međugorja vjernici također dolaze u Ramu, gdje je postavljen kip Gospe jednak onome iz Međugorja, što dodatno svjedoči o duhovnoj vezi ova dva marijanska mjesta.

Dolazak Ramskih hodočasnika i njihova molitva ispred crkve u Međugorju bili su jedan od upečatljivih trenutaka ovogodišnje obljetnice, u kojoj se vjera još jednom pokazala kroz hod, tišinu, žrtvu i ustrajnost.

Sva hodočašća započela su istim činom – minutom šutnje za sve žrtve ratova, održanom istodobno u svim zemljama sudionicama. Hodočasnici su pritom nosili posebno izrađenu hodočasničku putovnicu s Deklaracijom načela i porukom: „Camino traje. Ultreia, Ukrajino. Europa je uz tebe.“

Inicijativu je organizirala Camino Europa Compostela (CEC), europska federacija 31 nacionalne udruge Camino de Santiago koja okuplja više od 50 tisuća članova diljem Europe, uz podršku Europskog instituta za kulturne rute Vijeća Europe.

Posebno značenje ovogodišnjoj inicijativi dala je činjenica što jedna od Camino ruta prolazi i kroz Ukrajinu – Camino Podolico. Osim Hrvatske, „Camino za mir“ održan je u Belgiji, Bosni i Hecegovini, Bugarskoj, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvi, Malti, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj i Ukrajini, navodi se na mrežnoj stranici Camino Europa Compostela.

Njemački su biskupi zatražili da se „u iznimnim okolnostima ovlaštenom vjerniku laiku dopusti propovijedati umjesto homilije tijekom euharistijskog slavlja“.

Iako je Dikasterij izrazio razumijevanje za pastoralne razloge koji su potaknuli taj zahtjev, naglasio je kako se od norme ne može odstupiti putem indulta jer rezervacija homilije za svećenika ili đakona nije tek disciplinska odredba, već proizlazi iz same naravi liturgije. U dokumentu se ističe kako je homilija, koja čini sastavni dio Službe riječi, unutarnje povezana s navještajem Evanđelja te predstavlja vršenje službe podučavanja (munus docendi) povjerene zaređenim službenicima po sakramentu svetoga reda.

Dodaje se kako je naviještanje Božje riječi unutar liturgijskog slavlja neodvojivo od poslanja primljenog sakramentalnim ređenjem te od jedinstva koje u euharistijskom slavlju povezuje Riječ i Sakrament. U pismu se također naglašava važnost trajne formacije zaređenih službenika kako bi homilija u punini ostvarivala svoju pastoralnu i duhovnu djelotvornost.

U zaključku Dikasterij podsjeća kako aktualna crkvena disciplina već predviđa brojne oblike naviještanja Božje riječi i propovijedanja koji se mogu povjeriti vjernicima laicima izvan homilije i izvan euharistijskog slavlja, u skladu s kanonskim pravom i odgovarajućom naravi tih različitih oblika navještaja Evanđelja.

Kako prenosi KTA, podnošenje zahtjeva za takav indult bio je jedan od brojnih zaključaka Sinodskoga puta Katoličke crkve u Njemačkoj. Peta sinodska skupština prihvatila je zahtjev velikom većinom glasova, 10. ožujka 2023. godine. Njemačka biskupska konferencija naknadno je zatražila indult u Rimu.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Domagoj Lacković, župnik brodske župe Svete Obitelji, a čija obitelj potječe iz Bickog Sela. Uz njega su misu slavili župnik vlč. Sagbohan Leon Noudeviwa i nekadašnji župnik vlč. Mato Knežević, župnik u Gradištu. Misno slavlje pjesmom su animirali članovi KUD-a Biđani.

U homiliji je vlč. Lacković promišljao o liku sv. Ivana Krstitelja koji za sebe nije govorio da je velik, nego se nazivao tek „glasom koji viče u pustinji.“ Istaknuo je kako Ivanov život nije bio usmjeren na njega samoga, nego na Krista kojemu je pripravljao put. Povezujući tu poruku sa suvremenim vremenom obilježenim mnoštvom glasova i informacija, pozvao je okupljene da se zapitaju kakav glas oni sami postaju u svojim obiteljima, susjedstvima i društvu: prenose li riječ mira, nade i istine ili doprinose buci, podjelama i osudama. Posebno se osvrnuo na značenje same kapelice, nazvavši je „glasom u Bickom Selu“ koji već dvjesto godina svojim postojanjem svjedoči Božju blizinu. Podsjetio je kako su je preci gradili ne samo za sebe nego i za buduće naraštaje te postavio pitanje što današnja generacija ostavlja onima koji dolaze poslije nje. Na kraju je zaključio kako će najljepša zahvalnost precima biti upravo očuvanje vjere zbog koje je kapelica i podignuta, prenosi Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Ova jednostavna, ali iznimno vrijedna gesta privukla je pozornost prolaznika, a fotografiju prizora portalu Vrisak.info poslala je čitateljica. Na fotografiji se mogu vidjeti boce pića uredno složene uz put, spremne da osvježe one koji su se odlučili na pješačenje prema Međugorju.

Ipak, ono što je posebno dirnulo mnoge nije bila samo okrjepa, nego poruka ostavljena ispod nje. Na papiru je ispisano:

„ZA UMORNE NOGE I RADOSNO SRCE
…jer ostalo je još 26 000 koraka
vjere i ustrajnosti…“

Ispod poruke nalazi se i zanimljiv dodatak:

„CIJENA: 1 x SLAVA OCU“

U nekoliko jednostavnih rečenica sažeta je sama bit hodočašća, žrtva, ustrajnost, vjera i međusobna briga. Umjesto novca, domaćini su za ponuđenu okrjepu „zatražili“ tek jednu molitvu, podsjećajući kako se najveće vrijednosti često ne mogu mjeriti materijalnim stvarima.

Ovakvi prizori iz godine u godinu svjedoče o posebnom duhu zajedništva koji prati hodočasničke dane u Hercegovini. Mještani mjesta kroz koja prolaze hodočasnici često im nude vodu, hranu, riječ podrške ili jednostavan osmijeh, svjesni napora koji stoji iza desetaka prijeđenih kilometara.

Gesta iz Buhova tako je postala simbol onoga što hodočašće u Međugorje predstavlja mnogim vjernicima, put vjere koji se ne prolazi sam, nego uz pomoć i dobrotu ljudi koje susreću na tom putu. U vremenu kada svakodnevicu često obilježavaju negativne vijesti, prizor nekoliko boca vode i poruka ispisana od srca pokazao je kako mala djela pažnje mogu ostaviti najveći dojam.

Za mnoge hodočasnike koji su tijekom noći prolazili kroz Buhovo, ova okrjepa nije bila samo predah za umorne noge, nego i dodatni poticaj da s radošću nastave posljednjih 26.000 koraka vjere i ustrajnosti prema Međugorju.

vrisak.info

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’

Tada ću mu kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’ Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni.

Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.« Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Brdo ukazanja bilo je prepuno Gospine djece! Molitva i pjesma odzvanjali su u mraku! Vidjelica Marija vodila je okupljene kroz razmatranja krunice. Uvodna molitva glasila je ovako:

„Draga majko Marijo ovdje smo da ti zahvalimo za tvoju prisutnost i tvoju ljubav. Ovdje smo pronašli odmor, istekli su iz dubine srca sve tjeskobe i nemiri koji su nas godinama opterećivali. I zato je ovo sveta zemlja.

Najdraža majko, Kraljice Mira, dolazimo pred tebe na ovaj zadnji dan novene sa srcima punim zahvalnosti. Hvala ti za majčinsku ljubav, beskrajno strpljenje i vodstvo. Danas slušamo tvoj glas kako nas zove: Draga djeco, danas vas pozivam na mir. Došla sam ovdje kao Kraljica Mira i želim vas obogatiti majčinskim mirom. Živite mir u svojim srcima i obiteljima. Životom svojim budite svjedoci mog mira, jer vi ste moje ruke ispružene u ovom nemirnom svijetu. Hvala vam što ste se odazvali na moj poziv.

Ljubav Majke i sina ovdje se diše, u svakom kamenu brušenom bosim koracima. I večeras se molimo da naša srca budu otvorena za primitak mira i ljubavi od našeg Oca i naše Blažene Majke.

Draga majko, čeznemo za tvojom svetom ljubavlju da nas večeras opet zagrli, nevidljiva ali prisutna. Čeznemo da se sklonimo pod tvoj plašt, Majko draga. Koliko smo zaista blagoslovljeni što smo ovdje, s obzirom na to koliko nas je Bog utisnuo u svoje srce i koliko je Sebe utisnuo u naša srca ovih dana!

Koliko si srca otvorila Majko Sveta i koliko milosti si nam svima dala u ovih 45 godina? Hvala ti Majko draga; hvala ti Kraljice Mira.“

Gospino ukazanje dogodilo se nakon krunice, oko 23 sata, i u tom trenutku Brdo je zašutjelo. Sva srca su bila fokusirana na Njezinu prisutnost!

Marija je nakon završetka ukazanja podijelila svoj izvještaj o ukazanju: "Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, Gospa je bila posebno vesela.

Ja sam joj prikazala u ime svih nas, naše molitve, našu pokoru, naše postove, na njezine nakane.

Gospa nas je dugo gledala, ispružila ruke i dugo, dugo molila nad nama.

U jednom momentu, kad sam Gospi rekla da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima, za mir u čitavom svijetu, Gospa je ponovno ispružila ruke i molila nad nama, sad kraće."

I na kraju Gospa je dala poruku:

"Draga djeco, zahvaljujem vam na svakoj vašoj pokori, molitvi koju ste prikazali na moje nakane. I nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece."

I u tom momentu Gospa je ispružila treći put ruke, i radosno je napravila znak križa i rekla:

"Idite u miru, draga djeco moja."

I Gospa je otišla u nebo. - kazala je vidjelica Marija devetog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala sve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 24.6.2026."

"Draga djeco, zahvaljujem vam na svakoj vašoj pokori, molitvi koju ste prikazali na moje nakane. I nećete se pokajati ni vi, ni vaša djeca, ni djeca vaše djece."""

Ivica Šego, predsjednik Udruge Zavjet Gospi, kazao je:„Razmišljali smo koja bi bila glavna nakana. I obzirom da u svijetu imamo ratova, da je nestabilna situacija i jednostavno glavna nakana je molitva za mir u svijetu i mir u našim srcima. I Gospa nas poziva na molitvu na tu nakanu.“

Sudionici hodočašća ističu kako su ovi trenuci hoda, zajedništva, molitve i pjesme uistinu trenuci velike milosti i mira!{gallery}odrzano-7-zavjetno-hodocasce-gospi-pod-geslom-mir-mir-i-samo-mir{/gallery}

On dolazi iz Osijeka, ona iz Gospića, a upravo je Međugorje bilo mjesto na kojem je odlučio postaviti pitanje koje mijenja život.

“Na mjestu koje nosi posebnu snagu i mir, odlučio je postaviti pitanje koje mijenja život, a njezin ‘da’ bilo je najljepši vrh koji je tog dana osvojio”, navedeno je u objavi.

Fotografija nastala na Podbrdu prikazuje emotivan trenutak nakon prosidbe, a objava je izazvala brojne pozitivne reakcije i čestitke.

U poruci objavljenoj uz fotografiju paru su poželjeni ljubav, vjera i Božji blagoslov u godinama koje dolaze.

Po dolasku pred međugorsku župnu crkvu, okupljenim hodočasnicima blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom udijelio je fra Antonio Primorac, župni vikar u Međugorju, nakon kratkog klanjanja.

Hodočašće je započelo u 6 sati ispred Franjevačkog samostana sv. Ante na Humcu. Od ranih jutarnjih sati mnoštvo hodočasnika iz različitih krajeva svijeta okupilo se u molitvi, zahvalnosti i zajedničkoj nakani za mir. Sudionici su se potom uputili prema Međugorju, nastavljajući tradiciju koja već više od tri desetljeća okuplja vjernike oko poruke mira.

Kao i prethodnih godina, župljani Međugorja dočekali su hodočasnike ispred svojih obiteljskih domova, nudeći im osvježenje i znak gostoprimstva na putu prema crkvi sv. Jakova.

Fra Zvonimir Pavičić kazao je kako je Hodnja protekla lijepo, mirno uz molitvu i pjesmu. Hod je bio žustar i staložen, tako da se relativno brzo stiglo do crkve u Međugorju. Istaknuo je kako ova Hodnja nije nikakav protest, niti demonstracija, nego žrtva koju podnosimo moleći Boga za mir. Molimo ga da nam udijeli mir, najprije u našim srcima, našim obiteljima, našim zemljama i cijelome svijetu.

Osvrnuvši se na svojih 9 godina služenja u Međugorju, od kojih je četiri godine u službi župnika, kazao je kako gledajući sve ono što se u Međugorju događa, shvaća kako puno toga nadmašuje njihove ljudske, organizacijske sposobnosti i da je zbog toga svjestan kako sve ovo ne vode ljudi, nego doista Gospa i Bog.

Dolazak i susreti sa hodočasnicima koji su u Međugorju ili koje sreće po svijetu dokaz su kako vjera nije mrtva, kako ima ljudi koji su spremni umrijeti i živjeti za Krista i to svijetu daje nadu u bolju budućnost. Također, susreti sa živom vjerom hodočasnika su poticaj i injekcije ohrabrenja i za same franjevce u župi.

Istaknuo je kako je za njega plod Međugorja taj što ovdje ljudi spoznaju Boga kao svojega Oca, Gospu kao svoju majku, i onda kad se dogodi iskustvo ljubavi, događa se i molitva srca koja mijenja čovjeka i sve oko njega!

Iz povijesti: Kako je nastala Hodnja mira?"

"Hodnja mira je molitveni hod od Humca do Međugorja, nastao 1992. godine."

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!«

Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!«

Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Brdo ukazanja bilo je prepuno Gospine djece! Molitva i pjesma odzvanjali su u mraku! Vidioci Ivan i Marija vodili su okupljene kroz razmatranja Otajstava svjetla. Bili su to uistinu duboki molitveni trenuci.

Meditacije o svakom otajstvu su bile lijepe. Primjerice, evo meditacije za prvo otajstvo, Isusovo krštenje na Jordanu: Molimo se srcem ispunjenim zahvalnošću za dar našeg krštenja, moleći za Njegovu ljubav kako bismo živjeli kao Njegova ljubljena djeca. Gospa je rekla: "Draga djeco, danas vas pozivam da se otvorite Božjoj bezgraničnoj ljubavi. Volim vas majčinskom ljubavlju i želim vas sve voditi na izvor žive vode, da vam duše budu ispunjene radošću i mirom.“

Gospino ukazanje dogodilo se odmah nakon krunice, oko 23 sata, i u tom trenutku Brdo je zašutjelo. Sva srca su bila fokusirana na Njezinu prisutnost!

Marija je nakon završetka ukazanja podijelila svoj izvještaj o ukazanju:

"Za vrijeme ukazanja, kad je Gospa došla, Gospi smo preporučili sve nas ovdje prisutne i sve one koji su bili duhovno povezani s nama.

Na poseban način molili smo za sve bolesne u duši i u tijelu.

Gospu smo molili za sve ljude koji su s nama povezani preko molitve ovih devet dana i na kraju smo pitali Gospu da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu.

Gospa je ispružila ruke i dugo molila na svom majčinskom jeziku, na aramejskom, i na kraju sve nas je pozdravila i rekla : 'U isto vrijeme, na istome mjestu'. Napravila je znak križa, sve nas je blagoslovila svojim majčinskim blagoslovom.

Sada ćemo zamoliti svećenike i našeg dragog biskupa koji je ovdje s nama da nas blagoslovi Isusovim blagoslovom."

Nakon blagoslova biskupa Marija je dodala:

"Zaboravila sam reći da je Gospa večeras bila radosna." - kazala je vidjelica Marija osmog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala ve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 23.6.2026."

I na kraju sve nas je pozdravila i rekla: "U isto vrijeme, na istom mjestu." Napravila je znak križa, sve nas je blagoslovila svojim majčinskim blagoslovom. Gospa je večeras bila radosna!" - kazala je vidjelica Marija osmog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja!""

Nakon nekoliko prijeđenih kilometara hodočasnik iz Imotskog shvatio je da više ne može nastaviti. Zbog žuljeva i bolnih stopala svaki daljnji korak bio mu je iznimno težak. Iako ga ranije nije poznavao, hodočasnik iz Gruda nije ga želio ostaviti samog te mu je pokušavao pomoći.

“Kažu, mnogi su prolazili pokraj njih, ali malo tko je stao”, napisala je Marinović Musa. Njezina majka odlučila je stati i pomoći iscrpljenom hodočasniku.

Povezla ga je automobilom do crkve, dok je hodočasnik iz Gruda nastavio pješice prema Međugorju. Na rastanku joj je, kako se navodi u objavi, hodočasnik zahvalio od srca i uputio blagoslov. Ova priča, iako naizgled jednostavna, pokazuje koliko mala gesta može značiti čovjeku u trenutku kada mu je pomoć najpotrebnija.

Kako je istaknula autorica objave, u vremenu kada se često prolazi jedni pored drugih bez riječi, ovakvi primjeri podsjećaju na važnost ljudskosti, razumijevanja i spremnosti da se stane kada nekome treba pomoć.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Simoni je veći dio života proveo pod pritiskom komunističkog režima Envera Hoxhe. Preživio je dvije smrtne presude, 18 godina prisilnog rada i zatvorska mučenja, a nakon izlaska iz zatvora bio je prisiljen raditi u kanalizacijskom sustavu u Skadru.

Unatoč zabranama i nadzoru, nastavio je potajno obavljati svećeničku službu, krstiti vjernike i služiti mise. Papa Franjo imenovao ga je kardinalom 2016. godine, istaknuvši njegovo svjedočanstvo vjere i vjernost Crkvi.

Životno svjedočanstvo kardinala Simoni Troshania - primjer živog mučenika"

"Proveo je u zatvoru radeći teške poslove jer nije htio zatajiti Krista i njegovu Crkvu."

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Potaknuta vjerom i željom za ozdravljenjem, Diana je doputovala u Međugorje kako bi sudjelovala u molitvenom programu i nazočila ukazanju. Fra Ljubičić navodi kako je tijekom molitve osjetila promjenu te je, prema vlastitom svjedočenju, ponovno mogla vidjeti.

Nakon ukazanja samostalno je ustala te se vratila u crkvu gdje je upravo započinjala sveta misa. Sljedećeg dana prepješačila je put do Brda ukazanja kako bi zahvalila Gospi za, kako je vjerovala, primljeno ozdravljenje.

Po povratku u Italiju liječnici su ponovno pregledali njezinu medicinsku dokumentaciju i zdravstveno stanje. Prema riječima fra Ljubičića, u postupku je analizirano više od stotinu medicinskih dokumenata, a skupina stručnjaka proučavala je slučaj i uspoređivala ranije nalaze s novim zdravstvenim stanjem pacijentice.

Fra Ljubičić ističe kako Diana Basile i danas živi aktivnim životom te njezin slučaj ostaje jedno od najpoznatijih svjedočanstava o ozdravljenju povezanih s Međugorjem.

„Put iz Osijeka doveo ih je na Brdo ukazanja, mjesto na kojem je ljubav dobila novu snagu i novo obećanje“, navodi se u objavi fotografa koji je diskretno pratio i dokumentirao prosidbu.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Emotivni prizori oduševili su brojne pratitelje na društvenim mrežama, a fotografije su u kratkom vremenu prikupile velik broj reakcija i čestitki.

Mnogi su istaknuli kako je upravo Međugorje, poznato po duhovnosti i posebnoj atmosferi, idealno mjesto za ovakve životne trenutke. Brdo ukazanja već desetljećima privlači hodočasnike iz cijelog svijeta, a osim molitve i duhovne obnove, nerijetko postaje i kulisa važnih životnih događaja poput zaruka, vjenčanja i obiteljskih proslava.

Zaručnicima želimo mnogo sreće, ljubavi i blagoslova na zajedničkom životnom putu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas. Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.

Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Na početku programa sve prisutne je pozdravio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić koji je zahvalio svim autorima projekta i podsjetio kako se na kraju večeri donacije prikupljaju za „Majčino selo“ - dar fra Slavka Barbarića župi Međugorje i svima onima koji su štićenici tog programa”.

Uistinu bogat i dinamičan film, sa lijepo posloženim dokumentarnim i duhovnim cjelinama, učinio je da je 70 min trajanja filma, uistinu brzo prošlo. Film je donio dubok uvid u fra Slavkovu misiju i vizionarske projekte poput Majčina sela, Mladifesta, Fonda prijatelja talenata i udruge „Milosrdni otac“. Kroz arhivske zapise i svjedočanstva subraće, suradnika i hodočasnika, film otkriva dosad neispričane detalje iz njegova života. Poseban povijesni ekskluzivitet je prvi javno prikazani razgovor fra Slavka s tadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom (kasnijim papom Benediktom XVI.) o međugorskim ukazanjima.

Doista je šteta što su predstavljanje autora ovog projekta organizatori ostavili tek iza projekcije filma, kada je većina hodočasnika već napustila svoja mjesta, pa nisu mogli poslušati njihove izjave i dojmove i odati im dostojnu zahvalu.

Podsjetimo kako scenarij i režiju potpisuje Zdenko Jurilj, a organizatori su Ivica Karačić i Mario Mijatović. Film je nastao u suradnji molitvene grupe „Gospa Majka moja“ i udruge „Zavjet Gospi“, u koprodukciji IC Mir Međugorje i RTV Herceg-Bosne, dok je izvršni producent Kadar iz Širokog Brijega.

Svi su se složili kako ova projekcija nije kraj ovog putovanja, nego početak istraživanja lika i djela fra Slavka Barbarića, a nakon premijere u Međugorju planirana su prikazivanja filma u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske te drugim zemljama svijeta.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Molitva krunice na Brdu ukazanja započela je i ovaj put u 22 sata. Posebnost ove večeri je u tome što su molitvu vodili zajedno i vidjelica Marija Pavlović – Lunetti kao i vidioc Ivan Dragičević. Nakon radosnih otajstava krunice sa razmatranjima na engleskom, talijanskom, španjolskom i poljskom jeziku i molitve „Salve Regina, u 23 sata imali su zajedničko ukazanje, iza kojega je vidioc Ivan s prisutnima podijelio ono što su doživjeli:

„Sve vas još jedan put pozdravljam, dragi svećenici, dragi prijatelji u Kristu. Evo, želim ukratko svima vama približiti i malo opisati ono najvažnije iz ovoga današnjega susreta zajedno s Gospom.

Teško je opisati sve iz susreta, teško je naći riječi da se može riječima zemaljskim reći sve, ali evo koristim ove riječi koje ja imam da svima vama kažem ono najvažnije.

I danas je Majka došla k nama radosna i vesela i sve nas pozdravlja svojim majčinskim pozdravom:

'Hvaljen Isus, draga djeco moja.'

Nakon toga podiže pogled na sve nas, uistinu s toliko radosti na njezinom licu, u njezinim očima.

Ispruža ruke i na svom aramejskom jeziku moli nad svima nama jedno duže vrijeme.

Posebno moli ovdje nad vama prisutnim svećenicima i vama bolesnima.

Nakon toga Gospa nastavlja dalje ispruženih ruku moliti nad ovom župom koju je na poseban način izabrala, također jedno duže vrijeme.

Nakon toga udjeljuje svoj majčinski blagoslov svima nama i blagoslivlja sve ono što ste donijeli za blagoslov.

Preporučio sam sve vas, vaše potrebe, vaše obitelji, sve ono što ste donijeli u svom srcu, a Gospa najbolje poznaje naša srca i prikazuje svome Sinu za sve nas naše potrebe.

Nakon toga Gospa i dalje nastavlja posebno moliti za mir.

I u toj molitvi Gospa odlazi u znaku svjetlosti i križa sa pozdravom:

'Idite u miru, draga djeco moja.' Evo toliko. Hvala." – posvjedočio je Ivan o svom večerašnjem iskustvu.

Nakon molitve Gospinih litanija i molitve Pod obranu se tvoju utječemo, prisutni su svećenici udjelili svoj blagoslov i sve je završilo s pjesmom.

Podsjetimo i kako je u nedjelju 21. lipnja, Gospa preko Marije Pavlović – Lunetti pozvala ve da ova tri dana do 45. Obljetnice „provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!“

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Ivana Dragičevića, 22.6.2026."

"'Idite u miru, draga djeco moja.'"

Fra Joseph pripada franjevačkoj Kustodiji sv. Antuna Padovanskog( Malezija-Singapur-Brunej) koja je službeno osnovana u Singapuru u svibnju 1991., ovisna o australskoj provinciji Duha Svetoga.

Fra Josephu je ovo četvrto hodočašće u Međugorje. Došao je s grupom od 40 hodočasnika iz Singapura i Malezije u četvrtak 18. lipnja i ostali su u Međugorju do 20. lipnja, te su avionom nastavili dalje u sklopu njihova hodočašća po Balkanskim zemljama (BiH, Rumunjska, Bugarska, Makedonija, Albanija i Crna Gora).

Fra Joseph svjedoči kako su hodočasnici najviše bili dirnuti iskustvom molitve na međugorskim brdima: Brdu ukazanja i Križevcu, koja su za njega osobno jedinstveno povezana sa župnom crkvom. Jer svo iskustvo Gospe i Boga u Međugorju dolazi s Brda.

Penjanje, žrtva, biti gore na vrhu kod križa ili Gospina kipa - sve dolazi iz tog izazova penjanja na brdo koje je za većinu njih bilo izazovno, ali su se svi silno željeli uspeti. I to ih je podučilo ustrajnosti, postojanosti i dalo im je snage i hrabrosti da se vrate na mjesta gdje žive, gdje susreću svakodnevne poteškoće i izazove.

Penjanje na ova Brda, dalo im je svojevrsnu unutrašnju duhovnu poduku: treba biti ustrajan i postojan u svim iskušenjima života ma kakva ona bila, jer Bog i Gospa hodaju s nama – zaključio je fra Joseph.

Paula Tomić - medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Opet su sva otajstva bila na različite Gospine nakane, vezane za zadatak koji je bio toga dana (da nas Bog nauči ljubiti i proslavljati ga po Marijinu primjeru), određenu njezinu poruku i kratko razmatranje uz nju. Iza molitve krunice i završne molitve „Salve Regina“, Marija je započela molitvu 7 Očenaša za ukazanje, ali se Gospa brzo pojavila.

Vidjelica Marija zatim je prenijela kako se odvio večerašnji susret s Gospom:

"Za vrijeme ukazanja kad je Gospa došla večeras, kao uvijek Gospa kaže "Hvaljen Isus" i mi odgovorimo uvijek "Hvaljen bio Isus i Marija" i Gospa se nasmije. Tako je i večeras naš susret počeo s osmijehom. Gospa je ostala u tišini i ja sam počela preporučiti Gospi sve nas, sve naše nakane, sve ljude koji su se preporučili u naše molitve i sve one koji su duhovno s nama povezani u molitvi. Na poseban način molila sam za bolesne u duši i u tijelu. Molili smo za mir, kao i svaki dan. Za vrijeme ukazanja pitamo Gospe da zagovara pred svojim Sinom Isusom za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima i za mir u čitavom svijetu. Gospa je ispružila ruke i sve nas je gledala i molila na svom majčinskom jeziku jedno duže vrijeme. I rekla je na kraju da ova tri dana provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje! I na kraju Gospa nas je sve blagoslovila znakom križa i rekla je: "Idite u miru, draga djeco moja".

I rekla mi je da ćemo se vidjeti sutra u isto vrijeme na istom mjestu i Gospa je otišla u Nebo!" - kazala je vidjelica Marija šestog dana Devetnice Kraljici Mira na Brdu ukazanja! Na kraju su prisutni svećenici udjelili prisutnima svoj blagoslov i sve je završilo s pjesmom.

Molitva devetnice na Brdu ukazanja sa vidjelicom Marijom Pavlović – Lunetti nastavlja se svaku večer u 22,00 sata kod Gospina kipa na Brdu ukazanja do 24. 6., uočnice 45. godišnjice Gospinih ukazanja i njezinih poziva na mir!

Prijenos molitve uživo prate Mary TV, Maria Vision i Radiopostaja Mir Međugorje na svojim mrežnim stranicama.

Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 21.6.2026."

"I rekla je na kraju da ova tri dana provedemo u razmišljanju, u molitvi, zahvali i postu! Da ova tri dana budu tri dana molitve, zahvale Bogu na svemu što nam Bog daje preko Nje!""

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svomu ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

Sama tehnika nije dovoljna za naviještanje evanđelja

Papa Lav je, nadovezujući se na svoju nedavno objavljenu encikliku, podsjetio da nije moguće svjedočiti nešto što nismo osobno iskusili, samo na temelju onoga što smo čuli.

Snaga apostolata se, naime, izvan tehnika i sredstava, temelji na djelovanju Duha Svetoga u nama i na autentičnosti našeg odgovora.

Svjedočiti i tamo gdje nas ne shvaćaju ili ne prihvaćaju

Papa se potom osvrnuo na integraciju vjere i života. Svjedočanstvo je neizbježan plod stalne njege temeljene na odnosu s Bogom. To nas sve više čini ljudima čvrste i svjesne vjere – istaknuo je – te tako vjerodostojnim i slobodnim apostolima, muškarcima i ženama sposobnima odražavati svjetlo evanđelja u svakom okruženju i u svakoj situaciji u životu, kao i svjedočiti o njemu i tamo gdje se njegova vrijednost ne shvaća ili ne prihvaća. Pritom je dodao:

Ne smijemo misliti da je „kontemplacija“ neko isključivo iskustvo, rezervirano za neke svece ili redovnike i pustinjake. Svi to možemo činiti, nastojeći izdvojiti, usred obveza svakodnevnoga života, trenutke tišine u kojima možemo biti u tišini pred Bogom.

Odgovoriti ljubavlju

Na kraju, papa Lav XIV. se prisjetio teškog života prvih kršćanskih zajednica te citirao riječi svojega prethodnika pape Franje iz apostolske pobudnice Evangelii Gaudium. Tako je potaknuo da na mržnju odgovorimo ljubavlju, na oholost blagošću, a na obeshrabrenost ustrajnošću, tamo gdje se Evanđelje čini 'nezgodno'. Davna neprijateljstva i progoni – primijetio je – i danas se ponovno pojavljuju na raznim mjestima: kada se suočimo s iskušenjem da se obeshrabrimo i dopustimo da nas svlada umor ili strah, rješenje je uvijek isto. Potrebno je – objasnio je – da svoju vjeru i svoje poslanje ukorijenimo u intenzivnom odnosu s Njim.

To nam daje snagu da ne odustanemo i da nastavimo svima, u svakoj okolnosti, prenositi Njegovu poruku nade, ljubavi i mira. Svijetu je to toliko potrebno!

U homiliji nadbiskup Kutleša istaknuo je da „danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva. Ova katedrala ispunjena je molitvom Crkve, zahvalnošću vaših obitelji, radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred tim darom koji nadilazi čovjeka.“

Ređenicima je rekao da primaju sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. „Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No, upravo zato, danas vaš poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove jer je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu.“

Nadbiskup Kutleša, tumačeći naviještenu Božju riječ, naglasio je da „možda upravo strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornost službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe: ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu. Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti; ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.“

„Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek ostaje krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vanjštine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom koji jedini čuva poziv živim. Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otupi. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od slabosti“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je istaknuo kako je Božja čežnja vjerni svećenik. “To je Božje traženje kroz naraštaje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran. Onaj koji će raditi po Božjemu srcu i po Božjoj želji. Onaj čiji će spomen biti trajan jer je izgrađen na svetosti, ne na privilegijama. Znamo da Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Kristu, Vječnome Svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudioništva u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.”

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša kazao je ređenicima: „Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između krhkosti koju nosite i milosti koja vam je darovana. Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi. Određuje ga vaš odgovor. I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan. Svaki dan ćete birati: kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga. I možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati. Možda neće biti nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će pak služba oblikovati živote drugih.“

„Danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego odluka: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ I kada dođu dani umora, ponovite ih. I kada dođu dani sumnje, ponovite ih. I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih. Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada. Jer Onaj koji vas danas poziva, ostaje vjeran. Krist, vječni Veliki Svećenik, koji vas je danas suobličio svojemu svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo. Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost. Jer njegova vjernost traje danas, sutra i uvijeke“, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su udijelili mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Sveti red prezbiterata primili su:

za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Jurica KLANFAR, vlč. Mato ZIRDUM;

za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Andrej JOZIĆ, OFM;

za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: don Karlo ĆUK, SDB, don Luka GRGATOVIĆ, SDB, don Hrvoje KOLAK, SDB, don Neven PEJIĆ, SDB, don Josip SOLDO, SDB;

za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Tomislav BARUN, SJ;

za Hrvatsku delegaturu Družbe misionara Krvi Kristove: p. Sebastian SLOVIĆ, CPPS.