Umoriš se, satareš pa i ubiješ noseći više od 7, 8 možda i 9 puta na brdo gori doli nosila nekad teška i više od 120 kg. i onda onako oznojen, ozarena lica, razmišljaš samo o tome kako bi moga doći opet možda kao vozač al u sivoj majci... (majci volontera)
Kad siđeš doli i shvatiš koliko su naši zemaljski anđeli sretni što su bili na Brdu ukazanja. Kad vidiš suze radosnice u očima, osmjeh koji ne prestaje silaziti lica, ništa više nije važno i ta bol u nogama i mišićima postaje nebitna, postaje slatka, zarazna... jednostavno želiš još. Dolaze momci u pomoć iz drugih ekipa al NE...oni se bore, ne daju nosila, možemo mi to, samo pomozite drugima, ljudi moji, ne znam što reći osim da mi je čast bit sa ovakvom ekipom i evo dan nakon puna sam te čudesne energije koja mi je napunila srce i dušu i jedva čekam sljedeći trenutak kada ćemo opet zajedno kao jedan disati i ostvarivati nemoguće mogućim.
Ljudi moji često vas čujem kako se žalite se na neke sitnice koje bi vas trebale radovati, umorni ste od posla, dice, obitelji, umorni ste jer nemate.
Nemojte, imate puno toga, postanite svjesni malih a zapravo tako velikih stvari: hodate, vidite, imate ruke, zdravi ste... oni bi sve dali da mogu potrčati... vidjeti, čuti, jesti, živjeti bez boli pa makar nekad i trenutak, imati djecu, osnovati svoju obitelj.
Nezadovoljni ste ocjenama svoje djece, upisanim faxom, poslom.
Oni bi sve dali da im djeca bar sjede u razredu, sve bi dali da bar mogu raditi...
Ima jedna slijepa gospođa u ovoj grupi - naša Kaja... kaže ona ne bojte se neće biti kiše. kako znaš Kajo... pa neće kad vjerujem i osjetim...
I nije bilo, a najavljivali su nevere petak i subotu.
Nije palo ni kap kiše. oblaci su se vozali okolo nas livo - desno al očito su dobili naredbu da nam samo prave hlad za vrijeme mise i penjanja na brdo... a vjetar nas je hladio poput klime.
Ljudi moji niste svjesni koliko je život lip..ne trčite...ŽIVITE. VOLITE...
Zapisala Angela Jozić na svom facebook profilu.
