Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno i 20 milijuna mrtvih vojnika i civila i značajna razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. godine.
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza: Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915. i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. godine. Središnje sile činile su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo im se u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Vojnici odlučili prekinuti ratovanje
No, desetljećima je bila zatomljena jedna priča iz tog mračnog doba ljudske povijesti, priča koja danas nadahnjuje, podučava i čini nas boljima u trenucima kada gubimo vjeru u smisao života, ljudski rod, pa i razlog našeg postojanja. To je priča o proslavi rođendana Isusa Krista na zapadnoj bojišnici, neposredno nakon početka krvavog sukoba, na mjestu gdje su se sukobljavala britanske i njemačke snage.
Uvijek smo svjedoci čuda i veselja Božića kojima svjedočimo i ovih dana. Ova priča dokaz je da je tako bilo i kroz povijest i da su čuda oduvijek grijala srca vjernika. Priča o primirju na Božić 1914. godine, dakle na samom početku Prvog svjetskog rata, jedna je od najdirljivijih i mnogi se povjesničari slažu s tvrdnjom da je taj događaj, možda, mogao i promijeniti – tijek povijesti.
Iako je rat odmah počeo bjesniti svom žestinom, držalo se da će se sve okončati do Božića 1914. godine. No, pozicije na bojišnici su se zakomplicirale, u bijesnim bitkama ginule su desetine tisuća ljudi, bez vidnijeg pomaka jedne ili druge vojne strane. I tako su zimu vojnici Sile osovine i Antante dočekali ukopani u rovovima koji su se protezali od Sjevernog mora do granice Francuske i Švicarske, na nekim mjestima udaljeni samo desetak metara jedni od drugih. I onda se dogodilo – čudo!
Na zapadnom frontu baš na Božić iscrpljeni u rovovima i međusobnim bitkama vojnici Njemačke i Velike Britanije odlučili su prekinuti ratovanje i na nekoliko sati uživati u zajedničkom društvu, razmjenjujući cigarete i igrajući nogomet. Bila je to situacija koja je razbjesnila visoke časnike i političare s obje strane koji su potom činili sve kako bi neutralizirali pozitivne posljedice primirja na Božić.
Na sam Badnjak njemački vojnici u rovovima oko belgijskog grada Ypresa kitili su borove i pjevali božićne pjesme. I častili se s delicijama koje su im obitelji poslale iz domovine. Postavljali su pritom svijeće oko svojih rovova i položaja i – gle čuda. Isto su počeli činiti i Britanci iz obližnjih rovova. Započeli su i razgovor, a krenula je i pjesma… Svi vojnici, jedna i druga strana, pjevali su „Tihu noć“, dakako svatko na svom jeziku. Noć je postajala veličanstvena. I onda su vojnici jedan drugome pohitali ususret, čestitatjući si Božić. A samo do koji sat prije, ubijali su se kao u klaonici.
‘Tiha noć’ na različitim jezicima
Postoji pismo jednog njemačkog vojnika: “Nakon večere smo slavili Božić. Na stolu su bile jabuke, orasi, grančice bora sa šarenim vrpcama. Pjevali smo božićnu pjesmu ‘Stille Nacht, heilige Nacht’ (Tiha noć, sveta noć).”
Dok njemački vojnik pjeva, priključuje mu se britanski vojnik pjevajući “Silent Night”, a Francuz i Belgijanac pjevaju “Douce nuit”. Da, tako je to bilo.
Postoji i pismo, svjedočanstvo engleskog vojnika, veoma dirljivo: “Kakav je to dan! Pili smo njihov schnaps i naš rum. Zajedno smo jeli i međusobno smo si pokazivali fotografije naših obitelji. Bilo je mnogo smijeha. Od nekuda se pojavila i nogometna lopta i počela je utakmica, s vojničkim stvarima koje su označavale golove”.
U usmenoj predaji zadržao se i dijalog prvoga a između zaraćenih njemačkih i britanskih vojnika:
“Jeste li iz Warwickshirea?”, dobacivao je njemački vojnik neprijateljima iz rova preko puta. Razdaljina je bila sveg nekoliko desetina metara. Zavladala je posvemašnja tišina, a Nijemac je uzviknuo još jednom isto pitanje. Još glasnije.
“Dođi, pa vidi!”, čulo se iz rova gdje su bili britanski vojnici.
“Naći ćemo se na pola puta i ponijet ćemo vam cigare”, odgovorili su Nijemci.
Da ih je u tom trenutku vidio netko od visokopozicioniranih njemačkih ili britanskih časnika, vjerojatno bi im se sudilo na vojnom sudu. Međutim, dvije zaraćene strane otišle su i korak dalje. Odigrali su i nogometnu utakmicu…
Naime, nije prošlo dugo vremena prije nego li su se našli na ničijoj zemlji gdje su razmjenjivali poklone, cigarete, alkohol, hranu, ali i neke odjevne stvari, kao što su dugmad i kape.
Samo križ podsjeća na Božićno čudo 1914.
Kapetan Kraljevskog puka iz Warwickshirea, Robert Hamilton, zapisao je u ratničkom dnevniku: “Našao sam se s kapetanom 134. Saksonskog korpusa koji je bio potpuno naoružan. Pokazao sam na njegov pištolj i torbicu. On se samo nasmiješio i kad je vidio da nisam naoružan, rekao je da je sve u redu. Rukovali smo se, dogovorili 48-satno primirje i vratili se u rovove. No, još smo se dogovorili da zajedno pokupimo mrtve na ničijoj zemlji i dostojno ih pokopamo”.
Nažalost, kapetan Hamilton je platio ceh za svoje sklonosti miru. Odmah nakon Nove godine smijenjen je i oduzet mu je čin, proglašenjem “nesposobnim za službu”. U proljeće, tijekom novih bitaka, velika većina njegove postrojbe koju je vodio, izginula je na mjestu na kojem su nekoliko mjeseci ranije igrali nogomet.
Kako je kod britanskih vojnika bilo mobilizirano puno nogometaša koji su sa sobom nosili i nogometne lopte, tako je netko napucao jednu loptu prema Nijemcima. Brzo je pao dogovor, da se odigra međusobna utakmica. Jedan gol bio je obilježen njemačkim kacigama sa šiljcima, drugi s kaputima engleskih vojnih odora. Publika je navijala, igralo se kao nasred Wembleyja ili negdje drugdje u Njemačkoj, u miru Božjem, štono bi se reklo. Rezultat je na kraju bio 3-2 za Nijemce. I to je čak i povijesno potvrđen podatak. Ljutnje Britanaca nakon poraza nije bilo.
No, Božićno primirje nije dugo potrajalo. Već dan nakon Božića, na žestoku inicijativu visokih časnka i političara, akteri ovog primirja i nogometne utakmice jurišali su jedni na druge. I ginuli. U tisućama. No, u dokumentima se može naći i podatak da je na nekim mjestima primirje potrajalo i do iza Nove godine. A tijekom sljedećih Božića, vojni vrh jedne i druge strane izričito je pazio i slao posebne kontrole da se tako nešto ne bi ponovilo. I nije se ponovilo…
Danas na tom mjestu stoji križ koji podsjeća na Božićno čudo davne 1914. u mjestu Ypres u Belgiji. Čak je i Uefa prošle godine postavila spomenik, prigodnu nogometnu loptu nedaleko tog belgijskog gradića, koji je najprije bio znan po Božićnom primirju, a kasnije i po prvi put u povijesti upotrebljenog bojnog otrova u ratne svrhe. Danas se taj otrov čak i zove po tom mjestašcu – Iperit.
Od 2011. se u Ypresu održava međunarodni nogometni turnir za djecu do 12 godina, uz sudjelovanje ekipa iz Engleske, Njemačke, Francuske i Belgije.
