Na početku je Papa podsjetio kako je 8. prosinca 2020. u povodu 150. godišnjice proglašenja Sv. Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela posebna godina posvećena njemu. „Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se 'uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu'. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno 'vrlo bliska našem ljudskom iskustvu'. Sv. Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: Evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima“, posvijestio je Sveti Otac, piše portal Katoličkog tjednika "Nedjelja".
San
U nastavku je naznačio kako Sv. Josip predlaže tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. „Prva je riječ 'san'. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju (…) Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.
Evanđelja govore o četirima snovima (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Iako su to bili Božji pozivi, nije ih bilo lako prihvatiti (…) Možemo se ipak pitati: 'Zašto toliko vjerovati jednom običnom snu?' Iako se u starini snovima pridavala velika važnost, njihova je uloga ipak bila neznatna u odnosu na stvarni život. Usprkos tomu, Sv. Josip bez oklijevanja je dopustio da ga snovi usmjeravaju. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo okrenuto prema Bogu, već je bilo Bogu na raspolaganju (…) Snovi su Josipa odveli u događaje koje nikako nije mogao predmnijevati. Prvim snom bio mu je poljuljan zaručnički odnos, ali to ga je učinilo ocem Otkupitelja. Zbog drugoga sna morao je bježati u Egipat, ali tako je spasio svoju obitelj. Nakon trećega sna, koji je predvidio povratak u domovinu, četvrti mu je opet izmijenio planove vraćajući ga u Nazaret gdje će Isus započeti s naviještanjem Kraljevstva Nebeskoga. U svim tim previranjima u Josipu nije ponestalo hrabrosti za izvršavanje Božje volje (…) U tom smislu Sv. Josip predstavlja istinski uzor u prihvaćanju Božjega nauma. Njegovo je prihvaćanje aktivno: nikada nevoljko ni rezignirano“, naglasio je poglavar Katoličke Crkve.
Služenje
U nastavku je kazao kako je sljedeća riječ koja označava životni put Sv. Josipa, ali i svaki duhovni poziv: „služenje“. „U Evanđeljima iščitavamo kako je on u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Narod Božji naziva ga prečistim zaručnikom i u tome otkrivamo njegovu vrlinu ljubavi koja ne traži ništa za sebe (…) Njegovo služenje i njegove žrtve bile su moguće samo zato što su bile zasnovane na jednoj mnogo većoj ljubavi: 'Svaki istinski duhovni poziv proizlazi iz sebedarja koje je plod zrele žrtve. I u svećeništvu i u posvećenom životu potrebna je ta razina zrelosti. Ako poziv: bračni, svećenički ili djevičanski, ne uzraste do zrelosti sebedarja te se zaustavi samo na logici žrtve, onda se umjesto znaka lijepe i radosne ljubavi riskira postati znakom žalosti, nezadovoljstva i frustracije.' (Patris Corde, 7) Služenje, kao istinski izraz sebedarja, nije bilo za Sv. Josipa samo jedan uzvišeni ideal, već je postalo pravilo u svakodnevnom životu (…) Volim razmišljati o Sv. Josipu, čuvaru Isusovu i cijele Crkve, kao o čuvaru duhovnih zvanja. Iz njegove raspoloživosti za služenje proizlazi njegova brižnost čuvara(…) Ta pažljiva i savjesna brižnost znak je punine duhovnoga poziva. Svjedočanstvo je to jednoga života koji je dotaknut Božjom ljubavlju“, podcrtao je papa Bergoglio,
Vjernost
Na kraju je, govoreći o trećem elementu karakterističnom i za svagdanji život Sv. Josipa i za duhovni poziv, progovorio o „vjernosti“, istaknuvši kako je Josip „čovjek pravedan“, koji u djelatnoj tišini svakodnevice ustrajava u vjernosti Bogu i njegovim planovima. „U osobito teškom trenutku svoga života daje se na snovanje, razmišlja što učiniti. Razmatra (snuje) i razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne pada u napast donošenja ishitrenih odluka, ne prepušta se trenutačnom nagonu i ne živi u jednome trenutku. Dopušta da razmišljanje sazrije u strpljivosti (…) U tomu se očituje činjenica da duhovni poziv, uostalom kao i život, sazrijeva samo kroz vjernost u svakodnevici“, podsjetio je Sveti Otac, zapitavši: Kako se njeguje takva vjernost? – „U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje su u snu bile upućene Sv. Josipu poručivale su da se ne boji jer je Bog vjeran svojim obećanjima (…) To su riječi koje ti Bog ponavlja, tamo gdje jesi, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, i boriš se da svaki dan slijediš Njegovu volju (…) Vjernost je tajna radosti. U nazaretskoj kući, kazuje jedan liturgijski himan, bila je prisutna 'čista radost' (…) To je radost za koju molim za vas, draga braćo i sestre, vas koji ste u Bogu ostvarili svoje životne snove, kako bi mu velikodušno služili u braći i sestrama koji su vam povjereni, kroz vjernost koja je već po sebi moćno svjedočanstvo, u vremenu koje je obilježeno prolaznim odlukama i ispraznim emocijama koje ne donose radost. Sveti Josip, čuvar duhovnoga poziva, neka vas prati svojim očinskim srcem! (kta/nedjelja.ba)
