Sveti Otac je kazao kako onaj tko moli nikad ne okreće svoja leđa svijetu. „Ako u molitvi nisu sabrane radosti i tuge, nade i tjeskobe čovječanstva, ona postaje 'dekorativna' aktivnost, površan, intimističan stav, čista gluma. Svi trebamo interiornost: povući se u prostor i vrijeme posvećeno našem odnosu s Bogom. Ali to nikako ne znači bježati od stvarnosti. U molitvi nas Bog 'uzima, blagoslivlja, a zatim nas lomi i daje' da utaži glad sviju. Svaki je kršćanin pozvan da u Božjim rukama postane kruh koji se lomi i dijeli. Odnosno konkretna molitva, koja nije bijeg. Tako muškarci i žene koji mole traže samoću i tišinu, ne zato da ih se ne bi ometalo, nego zato da bi bolje čuli Božji glas (…) Molitva je naše srce i naš glas i ona postaje srce i glas mnogih ljudi koji ne znaju moliti ili ne mole, ili ne žele moliti ili nisu u stanju moliti: mi smo srce i glas tih ljudi koji uzlaze Isusu, koji uzlaze Ocu, kao posrednici“, objasnio je poglavar Katoličke Crkve.
„U Katekizmu piše: 'Zagovarati, iskati nešto u prilog drugoga […] vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem' (br. 2635). To je prelijepo. Kad molimo mi smo u suglasju s Božjim milosrđem. Milosrđem prema našim grijesima, jer je On milosrdan s nama, ali također milosrđem sa svima onima koji su tražili da se moli za njih, jer [za koje] želimo moliti u suglasju s Božjim srcem. To je prava molitva (…) U molitvi nam je na srcu čovjek. Jednostavno čovjek. Tko ne ljubi svoga brata, ne moli ozbiljno. Može se reći: u duhu mržnje ne može se moliti; u duhu ravnodušnosti ne može se moliti. Molitva je samo ako se moli u duhu ljubavi (…) Kad vjernik, na poticaj Duha Svetoga, moli za grešnike, on ne bira, ne donosi osuđujuće presude: moli za sve. A moli i za sebe. U tom je trenutku svjestan također da se ne razlikuje previše od ljudi za koje moli: osjeća se grešnikom, među grešnicima i moli za sve. Pouka prispodobe o farizeju i cariniku uvijek je živa i aktualna: nismo bolji ni od koga, svi smo braća i svima nam je zajednička krhkost, trpljenje i grešnost. Stoga je molitva koju možemo uputiti Bogu sljedeća: 'Gospodine, nitko živ nije pravedan pred tobom' – to se kaže u jednom psalmu, nitko od nas: svi smo grešnici – svi smo dužnici koji imaju nepodmirene račune; nema nikoga tko je besprijekoran u tvojim očima“, naglasio je papa Franjo, prenosi IKA.
Objasnio je kako svijet ide naprijed zahvaljujući lancu molitelja koji zagovaraju i koji su uglavnom nepoznati – ali ne Bogu! „Mnogo je nepoznatih kršćana koji su u vrijeme progona mogli ponoviti za našim Gospodinom: 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine'. Dobri pastir ostaje vjeran čak i kad gleda grijeh svoga naroda: dobri pastir nastavlja biti otac čak i kad se njegova djeca udalje od njega i napuste ga. Ustraje u službi pastira čak i prema onima zbog kojih mora zaprljati ruke; ne zatvara srce pred onima koji su ga čak natjerali da pati. Crkva, u svim svojim udovima, ima poslanje prakticirati zagovornu molitvu, zagovara za druge. Posebno su to dužni činiti svi oni koji imaju neku odgovornu ulogu: roditelji, odgajatelji, zaređeni ministri, poglavari zajednice… Poput Abrahama i Mojsija, oni ponekad moraju pred Bogom 'braniti' osobe koje su im povjerene. Zapravo je riječ o tome da ih se gleda Božjim očima i srcem, njegovom nepobjedivom samilošću i nježnošću. Moliti nježno za druge“, poručio je Sveti Otac.
