Okupilo se mnoštvo vjernika iz svih krajeva republika Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Hodočasnici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa su im već od 3 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bili brojni svećenici. Slavlje misa počelo je u 4 sata, a mise su potom slavljene svakih sat vremena. Zbog pandemije koronavirusa ove godine nije bilo tradicionalne procesije s Gospinom slikom po gradskim ulicama.
U koncelebraciji mise bili su provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, gvardijan Svetišta fra Ante Čovo, župnik Župe Gospe Sinjske fra Perica Maslać, cetinski dekan don Stipe Ljubas te brojni svećenici.
Pozdravljajući provincijala fra Marku Mršu, sve nazočne svećenike, župana Splitsko-dalmatinske županije Blaženka Bobana, gradonačelnicu Sinja Kristinu Križanac, ravnatelja splitskog KBC – a prof. dr. sc. Julija Meštrovića, članove Viteškog alkarskog društva, branitelje, sve nositelje državnih, županijskih i gradskih vlasti, hodočasnike te na poseban način osobe treće životne dobi, mons. Barišić na početku homilije kazao je: „Proslavu Uznesenja Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebnim okolnostima. Uz sve opasnosti koronavirusa, poštujući mjere i ograničenja, hodočastimo svojoj Majci Mariji – Gospi Sinjskoj. Slijedimo primjer ljubavi kojeg nam daje naša Gospa. Ona je, hodeći prema domu Zaharije i Elizabete, trebala nadvladati dug i naporan put, vrućinu i uspinjanje u judejsko Gorje. Tragom Majčina primjera ljubavi, ovogodišnje hodočašće dovelo je u svetište Gospe Sinjske nas, njezinu djecu, bez obzira na godine: djedove i bake, očeve i majke te djecu i unuke. Ovdje smo zajedno jedna Marijina obitelj. Svi vi koji nas pratite posredstvom društvenih mreža dionici ste našega slavlja“.
Osvrćući se na evanđeoski događaj koji opisuje Marijin pohod starijim osobama Zahariji i Elizabeti, nadbiskup je istaknuo: „Poštovani djede i bako, i osobe starije životne dobi, vjerujem da vas Marijin pohod podsjeća na radosne pohode vaše djece i unuka. Oni se također prepoznaju u evanđeoskom pohodu jer ih podsjeća na radost dolaska i boravka s vama. Poput Elizabete u tim radosnim trenucima izgovarali ste zahvalne i nadahnute riječi, štoviše, vašoj radosti nedostajalo je riječi. Svi vi koji ste bili u ulozi Marijina pohoda, sinovi i kćeri, djeco i unuci, osjećali ste neobično zadovoljstvo koje se rađa iz gestâ pažnje, uvažavanja i ljubavi prema starijim osobama“. Dodao je i da ponekad zaboravljamo ovaj provjereni put naše radosti i sreće drugih zbog izmišljenih razloga koji nas ostavljaju pasivnima i nepokretnima.
„Ne možemo se osjećati dobro ako izbjegavamo pohod djedu i baki. Jedno je sigurno, onako kako se mi odnosimo prema svome ocu i majci, tako će se sutra, ako ne već i danas, odnositi naša djeca prema nama. Braćo i sestre, danas u prvi plan stavljamo naše starije osobe, ne samo zbog primjera koji nam daje Majka Marija, nego i zbog toga što nas na pažnju i ljubav prema djedu i baki upućuju naša djeca i mladi koji su na ovu tematiku priredili jedan divan zbornik literarnih i likovnih radova pod naslovom ‘Na koljenima djeda i bake’. Djeca i mladi podsjećaju nas da obitelj uključuje djeda i baku te u njima otkrivaju svoje najbolje prijatelje, zanimljive učitelje i strpljive sugovornike koji im pomažu cjelovito promatrati život u perspektivi Marijina i našega uznesenja“, nastavio je, rekavši kako je od pandemije koronavirusa za osobe treće životne dobi daleko opasniji društveni virus samodostatnosti, zaborava, nepažnje i „kulture“ odbačenosti starijih osoba.
„U mentalitetu mladosti, ljepote, uspjeha, konkurencije, gdje se čovjek vrednuje po društvenom statusu i imanju, osobe treće i četvrte životne dobi ne samo da su periferija, nego se ponekad na njih gleda kao na teret društva. Djed i baka, nisu teret nego obiteljsko blago i društveni kapital. Oni nas obogaćuju, ne samo pokretnom i nepokretnom imovinom, nego svojom životnom mudrošću, kao i duhovnim i moralnim vrednotama. Neke stvari se očito mijenjaju, kao npr. stil odijevanja danas nije jednak onomu iz vremena naših djedova i baka. No, ono što je djeda i baku odredilo i nosilo kroz život: ljubav, solidarnost, poštenje, dobrota, pomirenje, briga za ugrožene, vjera u Boga i ljubav prema svojoj Domovini, to trajno ostaje. Oni su škola mudrosti i svetište života. Oni ne pripadaju drugom vremenu, nego žive u našem vremenu. Mi smo kontinuitet njihova života – njihove mladice na obiteljskom stablu“, poručio je mons. Barišić, naglasivši kako ne smijemo dopustiti da nama ovlada „virus“ isključivanja osoba kao tereta zajednice jer tako postajemo nesigurno i problematično društvo.
„Iz evanđelja zaključujemo da su Joakim i Ana odgajali svoju kćer Mariju u duhu poštivanja odraslih, naročito starijih osoba. Marija je primjer međugeneracijske solidarnosti. U svome krilu nosi Utjelovljenu Božju Riječ. Tako uzvišena, a ponizna. Ne očekuje da se k njoj dolazi i njoj klanja, nego ona odlazi u Elizabetinu i Zaharijinu kuću kao službenica, postaje kućna pomoćnica“, nadodao je.
Pojasnivši „kako Marijina zahvalna molitva ‘Veliča’ i Elizabetine nadahnute riječi cjelovito zahvaćaju nas osobni i društveni život“, mons. Barišić konstatirao je „da sličnu dubinu mudrosti i cjelovitosti pogleda na život doživljavamo i u susretu s djedom i bakom“, kazavši: „O, kako su djed i baka sretni zbog svoje djece i unuka! Često na njih misle i za njih mole! Oni su najbolji odgojitelji svojih unuka! Uče ih zahvaljivati, nositi se s poteškoćama, ohrabrenje su im u krizama. Osobito u jubilejima svoga braka, djeci i unucima primjerom svjedoče da je život bez ljubavi suhoparan, težak i prazan. Kolika je važnost riječî djeda i bake, svjedoči i papa Franjo koji kaže da i danas nosi sa sobom riječi koje mu je baka uputila i dala na dan njegova svećeničkog ređenja“.
„Čudesan je ovaj odnos djeda, bake i unukâ! Ipak, u ovoj divnoj životnoj priči kako ne spomenuti i drugu stranu medalje života?! Koje li radosti za vas, djede i bako, kad ste poput starca Šimuna i starice Ane mogli na ruke primiti i zagrliti svoga unuka ili unuku! Toliki su to očekivali i željeli u svom životu, ali, nažalost, ta im se sreća nije ostvarila. Štoviše, zabrinjavajuće je što njihov broj iz dana u dan raste. Ne znam jesu li starac Šimun i starica Ana imali potomstvo i radosno držali u naručju svoje unuke, ali ako to i nisu, njihov život bio je blagoslovljen i ispunjen primanjem djeteta Isusa na ruke. Upravo o Njemu ovisi naše spasenje, kao i spasenje naših unuka. Radost pohoda i susreta s Isusom možemo i mi danas doživjeti primajući Ga na ruku“, ustvrdio je nadbiskup.
Zahvalivši bakama i djedovima na svjedočanstvu ljubavi prema Bogu, bližnjima i Domovini, mons. Barišić je zaključio: „Majko Marijo, povedi nas putem pohođenja, susreta i zagrljaja generacija, prije svega u našim obiteljima! Neka nas tvoj pohod približi međusobno kako bi i u nama zaigralo srce od radosti što pripadamo jedni drugima. Naša Gospe Sinjska, svim sinovima i kćerima, djeci i unucima, pomozi da budu ponos i radost svojih djedova i baka! Blagoslovi Majko, sve djedove i bake, bilo doma, bilo u domovima, da što češće dožive pohod svojih unuka. Majko Sina Božjega i naša Majko, svojim pohodom blagoslovi našu Domovinu i sve obitelji kako bismo mogli ovdje glasom i srcem pjevati Lijepu našu u nadi tvoga i našega uznesenja u radost vječne domovine kod Oca nebeskoga“.
Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao zbor Svetišta, hodočasnicima se obratio gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske fra Ante Čovo, zahvalivši svima koji su na bilo koji način pridonijeli proslavi svetkovine. Slavlje je završilo nadbiskupovim blagoslovom i himnom „Lijepa naša”.
