Fra Slavko Topić je rođen 24. ožujka 1940. godine u mjestu Bukovica, župa Podhum/Žitače, od oca Andrije i majke Kate r. Baticeli. Osnovnu školu pohađao je u Goranima, Seonicama, Konjicu i Jablanici (1948-1956), a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1956-1960).
Redovnički habit obukao je 14. srpnja 1960. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio 13. kolovoza 1966. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 11. listopada 1966. godine u Sarajevu po rukama nadbiskupa Marka Alaupovića. Franjevačku teologiju je završio u Sarajevu (1961-1967), a nakon toga pohađa u Zagrebu Institut za crkvenu glazbu (1968-1969). Božji dar i ljubav koju je imao za glazbu razvit će dalje te najprije u Rimu magistrirati na Pontificio Istituto di Musica Sacra (1969-1973), a onda doktorirati glazbu u njemačkom Kőlnu na temu etnomuzikologije (1978-1979).
Fra Slavko je oduševljeno živio svoje redovničko i svećeničko poslanje obnašajući brojne službe, a svoje glazbeno umijeće godinama prenosio brojnim genaracijama sjemeništaraca, novaka i bogoslova.
Najprije je početkom 1967. bio pastoralni pomoćnik u župi Špionica, a zatim iste godine i župni vikar u župi Bihać. Nakon toga je vršio službu župnog vikara u župi i samostanu Kreševo (1967-1968), a onda istu službu u župi Kiseljak (1980-1981). Obavljao je službu II. meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1991-1992), kao i službu profesora glazbe u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Najprije u periodu (1974-1978), a zatim od 1981-1985. U isto vrijeme je bio i profesor glazbe na Franjevačkoj teologiji (1985-1992). U Visokom je ujedno bio i II. meštar novaka (1984-1985). Istu službu obnašao je i u Sarajevu (1985-1988).
Za vrijeme i neposredno nakon rata kada je naš Novicijat bio u samostanima Monopoli i Belmonte u Italiji fra Slavko je ondje vršio službu profesora (1992-1997) te samostanskog vikara (1995-1997). Vršio je nadalje službu samostanskog vikara u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu (2001-2003), a onda i službu gvardijana u samostanu Sv. Pavla na Nedžarićima (2003-2012). Profesorsku službu obnašao je ponovno na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1997-2012) te u isto vrijeme predavo i glazbu u Gimnaziji u Visokom (1997-1998) i u Novicijatu u Livnu (1997-2003). U Gimnaziji u Visokom je vršio također službu zborovođe (2009-2012). U Papinskoj bazilici u Rimu je obnašao službu ispovjednika (2012-2013) te ujedno bio član brastva u samostanu lateranskih franjevaca. Zadnje godine svoga života proveo je u samostanu sv. Ante na Bistriku, najprije kao član samostanskog brastva (2013-2016), a zatim je obnašo i službu gvardijana (2016-2019).
Fra Slavko Topić je u Godini milosrđa bio imenovan misionarom milosrđa za Vrhbosnasku nadbiskupiju, a vrijedno je spomenuti da je 11. listopada 2011. u Sarajevu primio križ Pro Ecclesia et Pontifice, najviše odlikovanje koje papa običava dati redovnicima.
O fra Slavku Topiću kao svećeniku, redovniku i čovjeku se može izreći toliko toga lijepoga, što može svima nama danas služiti kao uzor. Pored poznate činjenice da fra Slavko bio glazbenik i kako je ona obilježila cijeli njegov život izdvojit ću još samo nekoliko stvari.
Najprije fra Slavko je bio čovjek molitve. Oni koji su ga poznavali znali su da krunicu nije nikada ispuštao iz ruku. I kada je hodao, i kada je vozio, i kada je pjevao... ovo oružje nije nikada nije puštao iz ruku! Krunica je bila duhovna hrana koja mu je davala snagu za neumorni rad. A radio je mnogo. Nije to bio puki aktivizam nego potrebni rad na njivi Gospodnjoj. Svim srcem je obavljao službu ispovjednika i u tome je bio neumoran.
Uz ljubav prema molitvi, odnosno krunici, povezana je druga fra Slavkova ljubav: ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, konkretno prema Gospi Olovskoj. O Gospo Olovska bezgrešna blaga, Ti si nam utjeha, pomoć i snaga, riječi su fra Slavkove pjesme Gospi Olovskoj kojoj je tako često hodočastio i s ljubavlju je častio. Bio je vjerni nasljednik fra Luje Zloušića, poznatog bosanskog fratra koji je također izgarao od ljubavi preme Mariji i ovom drevnom svetištu.
Kao treću stvar izdvojio bih fra Slavkov pokornički duh. U starom opservantskom duhu sv. Franje krotio je svoje tijelo postovima i žrtvama. Kao takav može biti uzor svima nama koji živimo u svijetu koji je zaboravio na duh molitve, posta i odricanja od nepotrebnih stvari u životu.
Na koncu bih također spomenuo da je fra Slavko bio veliki zaljubljenik u Svetu zemlju. U Isusovoj domovini je bio nebrojeno puta vodeći grupe hodočasnika u Isusovu domovinu. To je uistinu činio srcem i s ljubavlju o čemu rado svjedoče svi oni koji su imali milost s fra Slavkom biti u Svetoj zemlji.
Dragom bratu fra Slavku zahvaljujemo na konkretnom svjedočenju i navještaju vjere uzdajući se da će njegova dobra duša poći u naručje Gospodinovo, u raj te i nas od tamo zagovarati.
Pokoj vječni daruj mu Gospodini. I svjetlost vječna neka mu svijetli!
O POJEDINOSTIMA GLEDE UKOPA POKOJNIKA NAKNADNO....
bosnasrebrena.ba
